Mons. Marin Barišić

Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

Homilija

Dan hrvatskih mučenika

Euharistijsko slavlje – Udbina, 11. rujna 2021.

Liturgijska čitanja: Post 4, 6-10; 1Tim 1,15-17 ; Lk 6,43-45

1. Draga braćo i sestre!

„Gdje ti je brat tvoj?“ (Post 4, 9) – Božji je to glas, očinski upućen čovjeku. Nismo usamljena, autonomna, samodostatna stvorenja, već smo stvoreni na sliku Božju, za zajedništvo s drugima i sa svojim Stvoriteljem. Baš zato je na samom početku ljudskog roda ovo sudbonosno pitanje upućeno Kajinu: „Gdje ti je brat tvoj?“. Dogodio se zločin. Kajin je postao ubojica brata svoga. Abel je prvi čovjek koji je doživio smrt, ne prirodnu nego nasilnu. Ubojica želi prikriti svoj zločin, ali Nebo vidi, čuje, progovara: „…jer krv brata tvoga iz zemlje k nebu viče“. Zločin se ne može sakriti, niti zemljom prekriti, niti šutnjom obaviti. Čovjek se usudio jesti otrovne plodove s opasnog stabla od kojega nas je Stvoritelj želio zaštititi. Kajin je dopustio zmiji – zlu da zagospodari njegovim srcem. Bio je na vrijeme upozoravan: „…grijeh ti je kao zvijer na pragu, što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti“ (Post 4, 7). Nažalost kad čovjek pusti grijeh – zvijer u svoje srce, doista, postaje gori od zvijeri. Potekle su prve kapi nevine ljudske krvi, koje kroz stoljeća prerastoše u bujice krvi nevinih žrtava koje traže zaštitu Neba. Na ovom mjestu unutar čitave svjetske povijesti prisjetimo se samo naše od – 7. do 21. stoljeća.

2. Danas, ovdje na Udbini, spominjemo se i žrtava Krbavskog polja kada je 9. rujna 1493. u obrani Domovine protiv Osmanlija u jednom danu poginulo preko deset tisuća branitelja. Na putu stoljetne obrane – toliki branitelji, heroji i sveci hrvatskog naroda, krv svoju proliše za krst časni i slobodu zlatnu. Branitelji svoje braće i Domovine dali su ono najvrijednije što su imali – svoj život. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13). Međutim, najgore i najokrutnije stoljeće s najviše prolivene krvi jest naše prošlo, dvadeseto stoljeće. Ne jedna, nego tri opasne ideologije: fašizam, nacizam, komunizam, niječući Stvoritelja, ignorirale su i njegovo pitanje: „Gdje ti je brat tvoj?“. U Jasenovcu? Na Bleirbuškom polju? Na Križnom putu? U jamama? U Vukovaru? Ali nažalost i na mnogim susjedskim poljima, rodbinskim njivama, dvorišnim ogradama…

3. Okrutna zlodjela dvadesetog stoljeća, sramota su čovjeka i dno ljudskog roda. Na sreću, u tim mračnim vremenima toliki pravednici i nevini svjedoci svojim životom unose svjetlo i vlastitom žrtvom spašavaju dostojanstvo i lice čovjeka. Danas smo ponosni na sve njih u svim narodima, osobito u našem hrvatskom narodu. Njihova nevina krv i krv tolikih žrtava rata iz zemlje viče do Neba. No, što je s nama ljudima? Njihova krv viče i do brata čovjeka, institucija i društva. Čujemo li mi danas taj vapaj Abela i tolikih žrtava? Dopire li on do našega uha i do našega srca, do nas, njihove braće i sestara, koji hodimo ovom krvlju natopljenom zemljom? Ne traži li taj vapaj iz tolikih jama i našu zemaljsku pravdu i istinu? Ne zaslužuju li sve ove žrtve umjesto tamnih jama dostojno mjesto ukopa i pijeteta? Na ono Stvoriteljevo pitanje: „Gdje ti je brat tvoj?“, koji je danas naš odgovor u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj u koju su oni ugradili svoje živote?

4. Kako to da nas tako malo zanima gdje su nam braća pogubljena? Kako i od kojega Kajina? Zašto ih ostavljamo u jamama i prepuštamo zaboravu? Pravna država ima pravo i dužnost, objektivno i pravedno odgovoriti na vapaje svih žrtava, a osobito onih nevinih. Koliko smo objektivni i pravedni prema žrtvama drugih ideologija i nacija te istinoljubivi prema zločincima i žrtvama sa svoje strane? U svim kulturama i civilizacijama sve žrtve, bez obzira na stavove, imaju svoje dostojanstvo. Što nam nedostaje da čujemo njihove vapaje: da li sredstava, tehničkih mogućnosti ili dobre volje – humanosti? Koliko smo u duhu ljudskosti i kršćanstva, pa i u duhu Rezolucije europskog parlamenta (2008.) ozbiljno prihvatili obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autokratskih režima – svih tih stabala koja donose zle i otrovne plodove? Vjerujemo li i želimo li iskreno da nas Istina oslobodi ili radije sve prepuštamo Kajinu da on pokuša prikriti, sakriti, zataškati, istrgnuti grube stranice iz naše povijesti te reći: Zaboravimo prošlost i okrenimo se sadašnjosti i budućnosti? Sveti Augustin veli: „Naša vremenitost živi u povezanosti i zajedništvu triju dimenzija vremena. Naša sadašnjost u odnosu je s prošlošću i budućnošću. Tako postoji sadašnjost prošlosti, sadašnjost sadašnjosti i sadašnjost budućnosti.“. Ne možemo ignorirati i okrenuti leđa prošlosti, jer prošlost je dio nas – leđa naše sadašnjosti i budućnosti. Zaborav nije dobar ni za našu prošlost, ni sadašnjost, ni budućnosti. Bilo bi to na neki način prešutno zalijevanje zlih stabala koja nikada, kako smo čuli u evanđelju, ne mogu rađati dobrim plodom.

5. Braćo i sestre, nije potrebno trgati i skrivati grube i krvave stranice naše povijesti, potrebno nam je čišćenje memorije – naše savjesti. Nužno je priznati svoj grijeh, pokajati se, zatražiti oproštenje i dati ga onima koji traže, pomiriti se. Potrebno je obratiti se u snazi Istine koja oslobađa. Tek tada moći ćemo okrenuti novu i čistu stranicu naše povijesti i pisati humaniju budućnost života i suživota. Tek tada ćemo znati gdje nam je brat i bit ćemo sposobni štititi svoju braću i sestre.

Čovjek je nažalost zakazao u odgovoru na Stvoriteljevo pitanje. Ali, na sreću, Nebo je progovorilo. Koliko god je odgovor čovjeka znak poštovanja prema Abelu, za njega je odgovor Neba bitan, radostan i sudbonosan. Vječna Božja Riječ, Sin Božji, postaje Božji odgovor. Isus Krist postaje odvjetnik, zagovornik, branitelj, osloboditelj i spasitelj svih žrtava. Utjelovljenjem postao je u svemu nama sličan, osim u grijehu. Štoviše, nepravednom osudom, križem i smrću, kao nevina žrtva, silazi do dna svih zemaljskih zločina, onih znanih, tajnovitih, ali i prekrivenih. Koliko li je puta osuđivan u tragedijama i nad ponorima jama tolike braće i sestara, nevinih žrtava, prihvaćajući njihovu bol, patnju, mučenje u svom i njihovom kriku: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15, 34)?  Svojom božanskom i ljudskom ljubavlju, koja je najjača snaga, pobijedio je zlo grijeha, mržnje, osvete… Svojim križem i uskrsnućem postao je ključ ljudskog života i naše povijesti. Uskrsli Krist jedino je Ime u kojemu je pravda i istina, naše oslobođenje i spasenje. On je Put, Istina i Život i više od toga: On je nada svih Abela. Jer kako reče jedan svjedok Uskrsloga: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ (1 Kor 15, 19). Stoga, mi ne vjerujemo da je Kristu uskrsnuo; mi vjerujemo jer je Krist uskrsnuo. Gospodinovo Uskrsnuće nije plod naše vjere, nego je to Božje djelo.

6. Braćo i sestre, a što je s Kajinom? Ima li u Kristu nevinom, osuđenom i raspetom, pobjednikom nad zlom i smrću, ikakve nade za Kajina? Ima! I njemu je jedina nada Isus Krist! On je došao s Neba radi nas ljudi i radi našega spasenja. Radi grešnika. Raspet između dva grešna razbojnika na križu, onomu koji se kaje, koji priznaje svoja zlodjela, daruje oproštenje i spasenje. Ne tek na kraju, nego i u tijeku svoga života, uz iskreno priznanje i pokajanje, jedan takav svojevrsni Kajin postaje i navjestitelj Radosne vijesti spasenja. Njegovo je ime bilo Savao, a postao je sveti Pavao. Sam se predstavlja u današnjem drugom čitanju: „…u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik… Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.“ (1 Tim 1, 12-15). Braćo i sestre, pitanje: „Gdje ti je brat tvoj“, govori o našem srodstvu, svi mi smo sinovi i kćeri Adama i Eve. U svima nama, u našem srcu, boravi brat Abel i brat Kajin. Sveti Ivan evanđelist nas upozorava: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.“ (1 Iv 1, 8-9). Jer: „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3, 17). Koje li utješne riječi, koje li nade za nevinog Abela i za samoga Kajina! Sin Božji postao je naš brat da zajedno s nama potraži braću, ne samo dobre. Omogućuje nam da i Kajina prepoznamo našim bratom. Kajin svojim priznanjem, iskrenim pokajanjem i traženjem oproštenja, postaje nađeni – spašeni brat.

7. Raspeti i Uskrsli ne pretvara druge u žrtve, nego sam postaje nevina žrtva ljubavi za druge. Starac Zosim hrabro poručuje: „Braćo, ne bojte se grijeha! Bojte ga se učiniti! Ali već učinjena, ne plašite se priznati ga! Koliko budete napredovali u ljubavi prema bližnjemu, toliko ćete i u spoznaji Boga.“. A sam Dostojevski kao nevina žrtva iz zatvora piše: „Kad bi me netko i uvjerio da je Krist van istine ja bih radije ostao uz Krista, nego uz istinu.“.

Braćo i sestre, u slobodnoj smo i demokratskoj Domovini. Što za nas osobno, za naš obiteljski, susjedski i društveni život znači ovaj glas Božji: „Gdje ti je brat tvoj“? Koja i kakva stabla sadimo i kakve biljke njegujemo u našem društvu? Svoju zemlju i stabla dobrih plodova natapajmo i zalijevajmo znojem i suzama, osobito radosnicama. Spomenuti obraćeni hulitelj, progonitelj i nasilnik nas svoju braću i sestre doziva: „Pripazite da kakav gorki – zao, otrovan – korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge“ (Heb 12, 15). Sjećajući se zahvalno danas svih žrtava rata i tolikih žrtava drugih oblika nasilja u našim sredinama, kao ljudi i vjernici budimo otvoreni glasu krvi koja iz zemlje dopire do nas i koja do Neba viče.

Budimo otvoreni i glasu svih živih u potrebi čija nas životna situacija doziva. Budimo branitelji i zaštitnici brata čovjeka, od početka života do prirodne smrti. Iznad svega otvorimo svoje srce i naše odnose odgovoru Neba – Isusu Kristu, koji dođe k nama da otkrijemo gdje nam je brat; da znamo s braćom i sestrama na ovom putu života okrenuti novu stranicu te počnemo pisati bolju povijest, dostojnu Boga Stvoritelja i  njegova stvorenja – čovjeka. Neka u središtu našega vrta bude stablo života – križ Kristove ljubavi – čiji plodovi vode u puninu uskrsloga života. Našemu Stvoritelju, Bogu Ocu, neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen!