Homilija nadbiskupa Zgrablića na svečanoj misi na svetkovinu sv. Stjepana I. u Hvaru

Čitanje: Iv 12, 22b – 26

Draga subraćo u biskupstvu,
draga braćo svećenici, redovnici, redovnice,
dragi Božji narode, braćo i sestre!

1. Drago mi je biti s vama danas na blagdan sv. Stjepana I., pape, zaštitnika Hvarske biskupije, grada Hvara, Starog Grada te otoka Hvara i Visa. Ljepota prirode, bogatstvo duha, kultura i povijest, sakralna baština, srdačnost ljudi i živa vjera, mnoge privlače na ovaj otok i u ovo mjesto. Radujem se biti s vama na ovom prekrasnom biseru Jadrana i  mjestu Hvaru o slavlju sv. Stjepana pape te predvoditi ovo euharistijsko slavlje. Zahvaljujem biskupu, mons. Ranku Vidoviću, na pozivu i gostoprimstvu. Svima čestitam blagdan sv. Stjepana, a onima koji nose njegovo ime: blagoslovljen vam bio imendan.

2. Blagdan sv. Stjepana kojeg slavimo povezuje nas s velikim duhovnim bogatstvom Crkve od kojega i za kojega su živjele mnoge generacije Hvarana, ali i mnogobrojni kršćani diljem svijeta, kroz dugi niz stoljeća. U to duhovno bogatstvo koje se uvijek nanovo i nama predstavlja kao životno dobro koje zahvaća ovozemaljski i vječni život, ugradili su cijelo svoje biće mnogi mučenici i sveci. Ovo duhovno blago sadrži ponajprije ljubav Božju koja je darovana čovjeku u Isusu Kristu, kao i čovjekovom prihvaćanju Božjeg dara i cjelovitom odgovoru na ovu ljubav. Blago vjere sv. Stjepana i drugih svetaca i mučenika izvor je našeg duhovnog pića i istinska hrana našem duhu za okrepu života.

Bogatstvo duha svjedoči nam i ova lijepa crkva, toliki sakralni i kršćanski umjetnički izričaji, sakralna materijalna i nematerijalna baština. Sve smo to primili u nasljeđe od naših predaka i time se s pravom ponosimo.

Zašto neki danas ovo duhovno bogatstvo koje nam je svojim mučeništvom posvjedočio sv. Stjepan i poslije njega toliki mučenici i sveci, ne prepoznaju i njime dovoljno ne obogaćuju svoj duh?

Kad se prije nekog vremena dogodila velika  tragedija u jednoj američkoj školi u kojoj je učenik vatrenim oružjem oduzeo život nekolicini profesora i učenika, na društvenim mrežama jedan svjedok događaja zapitao se i napisao: „Gdje je bio Bog dok je ovaj učenik pucao po učenicima i nama profesorima? Zašto nam nije pomogao?“. Ispod tog komentara i upita netko je napisao odgovor, kao da govori Bog: „Nisam vam mogao pomoći jer ste me istjerali iz škole!“.

Cijeli naš život je škola života s Bogom. Tu školu života nikad ne smijemo prestati pohađati i iz nje nikada ne smijemo istjerati Učitelja života, onoga kojoj je najbolji učitelj, Onoga koji je i više od toga: Put, Istina i Život, Isus Krist[1], Sin Božji. O njemu učimo u Svetom Pismu čije smo ulomke i danas slušali. Isto Pismo i ista Božja riječ nadahnjivala je mučenike i utjelovila se u njihovom životu. Pisana Božja riječ svecima je bila izvor neprekinutog kontakta s Bogom i njegovim naumom spasenja, tj. cjelovite spoznaje dobrobiti čovjeka. Mučenici i sveci su nam, doista, učitelji i vodiči do ispravnog shvaćanja Božje riječi u kojoj ćemo pronaći sve što je potrebno našoj duši, iz koje ćemo crpiti snagu Duha kojim je ono nadahnuto, u kojem ćemo imati svjetlo našeg životnog hoda i novi smisao našeg postojanja.

Spomen i liturgijsko slavlje sv. Stjepana želi nam pomoći da Boga, pa i nehotice, ne „istjeramo“ iz svog života. Naše prisjećanje herojske vjere naših mučenika i naše sudioništvo u istoj vjeri, u istom predanju života, u nama raspiruje žar Duha Božjega po kojem počinjemo osjećati toplinu i privlačnost duhovnog bogatstva koje nas vodi u Božju blizinu.

3. Prisjetimo se nekoliko oskudno poznatih podataka o papi sv. Stjepanu. Nakon smrti sv. Petra apostola koji je došao u Rim i tu, najvjerojatnije 67. godine, podnio mučeništvo, izabran je 254. godine za rimskog biskupa, kao 25. nasljednik sv. Petra, Rimljanin, jedan od sedmorice ahriđakona, Stjepan. U svom kratkom pontifikatu, do smrti 2. kolovoza 257. godine, zauzimao se za značenje i veličinu krštenja te dostojanstvo liturgije. Prema nekim izvorima, papa Stjepan podnio je mučeništvo. Naime, u srednjovjekovnom hagiografskom spisu „Legenda aurea“[2] stoji zapisano da je papa Stjepan uhićen i doveden u poganski hram kako bi prinio žrtvu bogu Marsu. Odbivši žrtvovati bogu  Marsu, pobjegao je u podzemno groblje, nazvano po papi mučeniku Kalistu I.[3], „Kalistove katakombe“, gdje su ga pronašli i uhvatili carevi vojnici i odrubili mu glavu dok je slavio misu. Bilo je to na početku progonstva kršćana za vrijeme cara Valerija[4].

4. Autentični svjedoci Kristova evanđelja, a to su zasigurno mučenici, važni su za našu vjeru. Lik sv. Stjepana u nizu je čvrste karike ispovijedanja vjere – kao papa i mučenik, sigurno nas  povezuje sa Sinom Božjim, Isusom Kristom, po kojem djelo punine života koje je On darovao čovjeku svojim utjelovljenjem, naviještanjem Kraljevstva nebeskog, mukom, smrću, slavnim uskrsnućem i darom Duha Svetoga, sa sigurnošću se može ostvariti u životu svakoga čovjeka i postati naše najveće i najdraže blago. Kad ne bi bilo ovog čvrstog i sigurnog niza „lanca vjere“ od Krista, prvog mučenika, pa preko pape Stjepana i drugih svetaca i mučenika tijekom dvije tisućljetne povijesti Crkve, bili bismo uskraćeni za nešto veliko i važno, a što se odnosi na naš sadašnji i vječni život.

Zašto je još važan spomen na sv. Stjepana i naše mučenike i svece? „Sveci naše časti nisu potrebni niti im nešto pridonosi naša pobožnost“[5], reći će sveti Bernard. „To što častimo uspomenu na njih, nama je na korist, a ne njima. Oni žive u punini radosti života u prijateljstvu s Bogom. Nitko im to ne može nikad oduzeti niti umanjiti. Dok promatramo život naših svetaca, u nama se raspiruje želja za živim Bogom… Ta je želja u nama dvostruka“, kaže sv. Bernard. „Prva želja koju u nama sjećanje na svece rađa ili još pospješuje jest da bismo uživali u njihovom veoma poželjnom društvu i zavrijedili postati sugrađani i sudrugovi blaženih duhova… Druga želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i na nama, kao i na njima, ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njima ukažemo u slavi.“[6] Eto nam dvije želje koje se u nama danas trebaju probuditi, poput dvije duhovne ruke koje nam pomažu da snažno i danas zagrlimo Boga koji je velik u svojim svetima i našem zajedništvu s njima.

5. Papa Franjo, na drugi dan Božića, na blagdan sv. Stjepana prvomučenika, izrekao je riječi koje su prikladne i za sv. Stjepana papu: „U Stjepanovoj školi učimo se da nebeska vječna slava nije stvorena od bogatstva i moći, već od ljubavi i darivanja. Milošću Duha Svetoga možemo činiti sve ono ljudsko što je usmjereno prema nebu. Pravo svjedočanstvo je upravo naš način ljudskog ponašanja u životu oblikovanom po Isusu Kristu: biti smiren i odvažan, ponizan i plemenit, nenasilan i jak, kao što je bio đakon Stjepan. On nas uči naviještati Krista gestama bratstva i evanđeoske ljubavi.“[7]

6. Dok liturgijski slavimo ostvarenje svetosti, to jest herojske ljubavi sv. Stjepana, i nas riječ Božja potiče da logiku duhovnih vrijednosti ugrađujemo svakog dana, pa kada je potrebno i uz žrtvu, u naš život te uzimamo svoj križ, to jest ljubav,  i slijedimo Krista na putu potpune ljubavi prema Bogu, svakom čovjeku i svemu stvorenome. „Tko ne uzima svoga križa”, kaže nam Isus, „i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.”^[8] Logika života je logika pšeničnog zrna koje umire da donese život.^[9] Isus je „pšenično zrno” koje je Bog posijao na njivi svijeta da bi od njega nastao novi, uskrsli život. Ovo božansko pšenično zrno koje pada na zemlju, lomi se, umire i posredstvom toga daje plod života cijelome svijetu. Mučenici, prihvaćajući ovu logiku života, prihvaćaju i umiru u vjeri i ljubavi za spas svijeta, za naš spas. Mučenici na najbolji način odgovaraju na Božju ljubav.

Povlašteno mjesto u kojem smo pozvani odgovarati na Božju ljubav i živjeti logiku križa i pšeničnog zrna jesu naše obitelji. Obitelj je put i škola života, mjesto ostvarenja naše svetosti na koju smo pozvani. Nemojmo istjerati Boga iz naših obitelji, da bi nam mogao pomoći kod svake kušnje, ali i u prepoznavanju i odupiranju učestalim podmuklim ideološkim napadima koji žele potkopati samu narav obitelji kao zajednicu muškarca i žene; obitelj u kojoj otac i majka  rađaju i odgajaju  djecu, obitelj kao sliku zajedništva ljubavi Presvetog Trojstva. Maknemo li Boga iz obitelji i prepustimo se modernim ideologijama koje promoviraju „slobodnu ljubav“ i „slobodan izbor“ mimo Božjih zakona upisanih u narav,  lako možemo Boga otjerati iz srca i obitelji. Bez obitelji nema Crkve ni društva. Narod u kojem propadaju obitelji ima krhku sadašnjost i sigurno ostaje bez budućnosti.

Nemojmo izbaciti iz naših obitelji molitvu, zajedničku obiteljsku nedjeljnu i blagdansku svetu misu, svete znakove, križeve i slike iz naših kuća, ulica i prostora. Naše obitelji, pa makar preko mučeništva ljubavi, neka nas vode posvećenju i najvećem dobru same obitelji, svakog njezinog člana, a time i Crkve i društva.

Odgovoriti na Božju ljubav najvažniji je zadatak našega života. Zazivanje i čašćenje svetaca, sv. Stjepana, važan je dio našeg kršćanskog puta jer odgovara  našoj vjeri i razumu da odgovorimo ispravno na ovaj životni zadatak. To nije lako ostvariti. Potrebne su nam žrtve, odricanja samih sebe, umiranje sebi. Sveci su prijatelji Božji koji nisu prestali voljeti Boga i čovjeka. Oni nam žele i hoće pomoći na putu ostvarenja najvažnijeg životnog cilja. U Tobijinoj knjizi anđeo Rafael govori Tobiji: „Ja sam tvoju molitvu nosio Bogu.”^[10] Tako čine i sveci. Sveti Jeronim, čiji smo spomendan jučer slavili, Dalmatinac, veli: „Ako su apostoli i mučenici mogli moliti za druge još za života kada su se morali i za sebe brinuti – koliko će više moći iz krune, pobjede i slavlja.”^[11] U nebu imamo naše prijatelje i pomoćnike. Računajmo na njih.

7. Neka nam naše pouzdanje u Boga, po zagovoru sv. Stjepana,  pomogne prihvatiti lijepe i teške trenutke i živjeti ih kao prigodu za rast u vjeri i za izgradnju novih, evanđeoskih, međusobnih odnosa prijateljstva i ljubavi, solidarnosti i zajedništva. Praćeni zagovorom sv. Stjepana i mi se prepustimo u ruke Gospodina, za kojega znamo da je Otac bogat dobrotom prema svojoj djeci. Amen.

Mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

[1] Usp. Iv 14, 6

[2] Usp. https://it.wikipedia.org/wiki/Papa_Stefano_I

[3] Za papu izabran oko 217. godine. Bačen u bunar s mlinskim kamenom oko vrata oko 222. godine.

[4] Rimski car od 253. do 260.

[5] Časoslov Naroda Božjega IV, Zagreb, 1985., str. 1176.

[6] Časoslov Naroda Božjega IV, Zagreb, 1985., str. 1176.

[7] Papa Franjo, Angelus, 26. 12. 2019.

[8] Mt 10, 38 – 39.

[9] Usp. Iv 12, 24.

[10] Usp. Tob 12, 12.

[11] Sveti Jeronim, Contra Vigilantium, 6.