U ovom interventu, da se ne ponavlja i ne vraća na ono što su već rekli drugi biskupi, uzimam si slobodu predložiti samo tri točke za našu raspravu.

Prvo, u dokumentu Međunarodne teološke komisije o sinodalnosti, koji je već spomenut u ovoj dvorani, govori se s jedne strane o naravi a s druge o svrhama sinodalnosti. Ciljevi sinodalnosti bili bi zajedništvo, sudjelovanje i poslanje Crkve. Naime, upravo oni koji su s pravom navedeni u radnom podnaslovu ovog susreta u Pragu koji je potaknut željom za sinodalnom Crkvom.

O teološkoj naravi sinodalnosti i njezinu trojstvenom izvoru, koja bi dala smisao i ispravan smjer načinima postizanja ciljeva, s druge strane, na našem susretu bilo je puno manje, da ne kažemo malo govora, i taj propust trebaju ispraviti budući susreti i rasprave u svjetlu Sinode. Bez ovog dubinskog proučavanja, odnosno bez tog teološkog „updata“, pokušaji dostizanja i ostvarenja svrha bili bi slični putovanju ne sasvim poznatim ulicama megapolisa u pokušaju da se stigne na željeno odredište, ali sve bez sigurnog navigatora.

Drugo, u traženju produbljivanja naravi sinodalnosti, a prije svega u procesu njezine konkretne primjene, također različite negativne karakteristike sinodalnosti već se identificiraju u dokumentima katoličkog učiteljstva i u teološkoj literaturi. Na primjer, kušnje demokratskog parlamentarizma i odnosa između većine i manjine, kušnje formalizma, intelektualizma, imobilizma, klerikalizma, laicizacije klera i klerikalizacije laika. Dodao bih i kušnju teološkog i pastoralnog populizma kao i pojavu pastoralne sentimentalnosti.

Treće, na našem susretu je, što je također naša obveza, dotaknuto pitanje migranata, ali nisam primijetio da se toliko govorilo o unutarnjim europskim migracijama, uglavnom s Istoka na Zapad, koje traju već desetljećima i koje sa sobom nose i velike pastoralne izazove. S jedne strane, registriraju se demografski gubici Katoličke Crkve u iseljeničkim područjima, a u isto vrijeme postoji velika moralna obveza matičnih partikularnih Crkava da duhovno prate te iseljenike. A s druge strane, u zemljama useljavanja nastaju biskupije koje se pretvaraju u multijezične, multietničke i multikulturalne Crkve, tako da mi je, samo da navedem primjer, jedan od ovdje prisutne braće, na moje pitanje o ovoj temi, jučer rekao da vodi biskupiju u kojoj se, osim na materinskom, svake nedjelje slavi misa na još 32 jezika. I, osim problema i izazova, ovo je istovremeno lijepo svjedočanstvo jedinstva u katoličkoj vjeri koje se živi u raznolikosti kultura, jezika i drugih izraza različitih identiteta te u razmjeni svećenika i drugih pastoralnih djelatnika. I gledano iz tog kuta, u određenom smislu, to je pastoralna i egzistencijalna sinodalnost koja je već u tijeku. I dok želimo da se naši iseljenici vrate, ovo je i pravi trenutak za iskreno zahvaliti useljeničkim Crkvama koje su organizirale i nastavljaju provoditi pastoralnu a često i socijalnu skrb za iseljenike. – Činim to kao predsjednik zajedničkog Vijeća Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije za hrvatsku inozemnu pastvu, a vjerujem da se pridružuju i još neki od vas iz drugih Konferencija.

I na kraju, budući da život ne može čekati dok se ne pronađe idealna formulacija nauka o sinodalnosti, kako u doktrinarnoj potrazi za pronicanjem u njezinu narav, a možda ponajprije u pokušajima njezine pastoralne primjene, vjerujem da će u međuvremenu, ali i zauvijek, biti korisna teološka ideja, koja je već postala poslovična, a koja kaže: In necessariis unitas, in non necessariis libertas, in omnibus caritas.

Mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski
predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Foto: prague.synod2023.org // mons. Vukšić na misi u subotu 11. veljače 2023.