Izlaganja mons. Puljića i prof. dr. Begonje na tribini o don Živku Kustiću u Pagu

O djelovanju zaslužnog svećenika i novinara, pokretača Informativne katoličke agencije i dugogodišnjeg urednika Glasa Koncila, te o njegovoj ulozi u Crkvi i društvu govorili su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, hrvatski povjesničar prof. dr. Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, paški sin don Dario Tičić i autor knjige Marino Erceg. Na početku tribine, prigodni govor održao je i Branimir Stanić, glavni urednik i v. d. direktora Glasa Koncila, u čijoj je nakladi knjiga tiskana 2023. godine.

U kontekstu održavanja tribine u atriju Kneževog dvora, nadbiskup je rekao da je „don Živko od malih nogu shvaćao svijet kao atrij; prostor susreta i ugodnih razgovora, ali i prostor prijepora i nužne životne borbe – na dalmatinski način. Atrij je u starim rimskim vremenima bio središnja nenatkrivena prostorija gdje je bilo smješteno ognjište i kućni žrtvenik s likovima predaka.“

Mons. Puljić je rekao da je o temi ognjišta „don Živko zanosno govorio i pisao, a Erceg je to uklopio u četvrto i peto poglavlje knjige“, naslovljena „Na braniku Domovine i vjere“ i „U epohi velikih promjena“.

Nadbiskup je govorio o knjizi i ulozi don Živka u kontekstu tri povijesna događaja kojih je o. Kustić bio suvremenik i s kojima je svojim radom bio snažno povezan. To su Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.), „događaj stoljeća“ svjetskih razmjera s čijim održavanjem je pokrenut najprije bilten Glas s Koncila (4. listopada 1962.) koji je o Koncilu izvještavao te dva događaja u Hrvatskoj: nastanak i brzo gašenje „Hrvatskog proljeća“ (1970.) i proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (1976. – 1984.) koja je počela „Marijanskom godinom“ 1975./1976. u Solinu, a završila je euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984. godine.

Stoga, „prasvetište u Solinu i nacionalno svetište u Mariji Bistrici imaju za Hrvate znakovitost i veliku poruku za sva vremena“, istaknuo je mons. Puljić.

„Nije pretjerano reći da sadašnju nacionalnu suverenost i samostalnost dugujemo tim i u knjizi opisanim događajima i njenim zauzetim pojedincima, među kojima se čuo i slušao i ‚neustrašivi glas‘ don Živka Kustića“, poručio je.

Dodao je da su koncilske konstitucije i dekreti uzrokovali velike promjene u Crkvi, a jedan sudionik usporedio ih je s „potresom uskrsne zore, kad je ispod odvaljenog kamena Gospodin uskrsnuo“.

Hrvatsko proljeće, reformsko razdoblje u politici, društvu i kulturi, obilježeno je legitimnim traženjem zaštite nacionalnog identiteta. Prve naznake toga traženja bile su već 1966., nakon Brijunskog plenuma i potpisivanja Protokola između Jugoslavije i Svete Stolice 1966. godine, rekao je nadbiskup.

Iz toga vremena datiraju i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) i pojava nekoliko hrvatskih novina. „Represija nad Hrvatskom, gušenje pokreta „Hrvatsko proljeće“ i podnošenje ostavki hrvatskog vodstva imalo je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera i prvaka Matice hrvatske, stotine osuda za političke prekršaje i čistke više tisuća članova SKH traumatizirali su stanje u hrvatskom narodu koje je potrajalo cijelo desetljeće (1970. – 1980.)“, rekao je mons. Puljić.

Nakon gušenja „Hrvatskog proljeća“ zašutjela je slobodna riječ, a „Crkva je počela govoriti svojim provjerenim načinom, da bi se narod vjerski osvijestio, bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. U tom hodu i procesu veliku ulogu imale su crkvene tiskovine, osobito Glas Koncila i glavni urednik don Živko Kustić, kao i svećenici, katehete i župnici koji su bili glavni animatori i pokretači narodnog gibanja“, podsjetio je nadbiskup.

Tim povodom, Kustić je bio objavio knjižicu za svećenike, vjeroučitelje i vjeroučenike, „Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata“, za koju je Partija rekla da je „vrlo opasna jer komentira neke historijske događaje i šalje poruku s aluzijom na današnjicu. Uvelike se klerikalno manipulira s hrvatskim imenom, državnošću, samostalnošću, nezavisnošću i slobodom.“

„Božjom providnošću, u to vrijeme na čelu hrvatskog episkopata bio je sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup. On je bio veliki poklonik bl. Alojzija Stepinca, koji je davne 1941. planirao obilježiti godišnjicu trinaeststoljetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.) iz vremena pape Ivana IV., rodom iz Dalmacije. Stepinčeva zamisao prekinuta je zbog rata, ali nije bila zaustavljena. Njegov nasljednik Kuharić tridesetak godina kasnije, u vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj na velika vjerska okupljanja koja će imati osobiti doprinos za poznavanje vjerske i nacionalne prošlosti te prepoznavanje korijena vjerničkog i narodnog identiteta“, rekao je mons. Puljić.

Providonosnom smatra odluku hrvatskih biskupa da se tijekom devet godina (1975. – 1984.) zahvali Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

„Nakon višegodišnjeg zatiranja katoličkog i hrvatskog imena u komunizmu, trebalo je učiniti sve da ljudi prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnog stabla. Tako su započela narodna okupljanja: u Solinu (1976.) se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od Otoka, u Biskupiji kod Knina (1978.) je pronađen Gospin Pralik, u Ninu (1979.) se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom, osobito s papom Ivanom VIII. koji je na Uzašašće 879. blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Vrhunac Devetnice bio je euharistijski kongres u Mariji Bistrici 1984. kada se okupilo više od pola milijuna ljudi. Bilo je to mirotvorno događanje naroda koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom, naši ljudi prepoznali su pravu snagu i osvojili slobodu“, poručio je mons. Puljić.

„Plan i program Velike devetnice bio je hrabar čin tadašnjih hrvatskih biskupa čije plodove još uvijek žanjemo. A sve se odvijalo u vrlo složenim okolnostima ondašnjeg komunističkog jednopartijskog sustava“, naglasio je.

Don Živko je predvodio trodnevnicu za biskupsko ređenje mons. Puljića u Dubrovniku. Nadbiskup je istaknuo tri dana Kustićevih propovijedi u dubrovačkoj katedrali i prvi intervju koji je kao dubrovački biskup imao s o. Kustićem.

„Tijekom devetogodišnjeg hodočašća od Solina do Marije Bistrice u različitim marijanskim svetištima, don Živko je bio svirala, violina, on je bio inspiracija. Sve je nadahnjivao svojim poticajima i tekstovima, animacijom za sudjelovanjem u tim događajima. Njegova uloga je bila zaista nezamjenjiva, bio je glasan glas u tom gibanju hrvatskog naroda, koji je u vremenu nakon gušenja „Hrvatskog proljeća“ upotrijebio metodu okupljanja, molitve, pjesme i zajedništva, što nam je dalo ponovno snagu da smo konačno ishodili i slobodu“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je čestitao autoru, rekavši da je napisao „monumentalnu knjigu s puno ljubavi i poštovanja, držeći se pravila arhivske i povijesne struke“. Na kraju poglavlja su bilješke brojnih izvora, preslike originala dokumenata i fotografija. U knjizi je ukupno 1196 fusnota koje su „izvrstan znanstveni izazov i mamac“, rekao je nadbiskup.

Stil pisanja knjige „s brojnim detaljima i podacima o junaku prikazanog epa pruža i aromu proze i poezije, podsjećajući na ‚Pisma seoskog župnika‘, povijesne reportaže koje su budile ponos na baštinu i naše korijene, kao i vrlo umješnu obranu ljudskih, vjerničkih i narodnih prava koje smo ondje nalazili i njima se hranili“, pojasnio je.

Podsjetio je i na zahvalu umirovljenog križevačkog biskupa Nikole Kekića koji je na Kustićevom sprovodu zahvalio Bogu „što smo imali priliku sa Živkom živjeti, slušati ga i s njim razgovarati te čitati plodove njegovog srca i uma“. Mons. Kekić je tada bio zahvalio i Kustićevoj baki Ani, majci Josipi, paškom župniku Josi Felicinoviću, učiteljima, profesorima i odgojiteljima koji su mladoga Živka pravilno usmjeravali“ te njegovoj supruzi Marici i obitelji.

Zaključno je mons. Puljić citirao don Živka koji je u crkvi sv. Jeronima u Rimu 1979. rekao: „Povijest nam je bila teška. Božja providnost postavila nas je na vjetrometinu, gdje su krvavi vjetrovi puhali i ognjevi gorjeli, pa papiri često izgorjeli. Nemamo vele sačuvanih biblioteka, papira i pergamena, kao neki drugi narod. Ostalo je kamenje kneza Branimira i kralja Tomislava i Zvonimira, kamenje smrvljeno koje treba kupiti ispod pepela i ruševina. No, ovdje u Rimu je majka naša, Crkva Katolička koja je sačuvala uspomene naše. Uspomene su sačuvane kako bismo ostali vjerni i ponosni na Branimira, Krešimira i Zvonimira, na Zrinske i Frankopane, do kardinala Stepinca, do nas danas ovdje; kako bismo bili i ostali jedno srce i jedna duša! Zato nije uzalud slaviti. Majka Crkva nas vodi. Premda smo odrasla djeca, nije sramota i proplakati na krilu majčinom od boli, sreće i nade.“

Prof. dr. Begonja: „U teškim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspješno ju predočavao“

O. Kustić je tijekom života (1930. – 2014.) stekao iskustvo različitih društvenih poredaka u kojima je živio. To su monarhistička Jugoslavija, kratkotrajno talijanska fašistička okupacijska vlast, Nezavisna Država Hrvatska, komunistička Jugoslavija i suvremena Republika Hrvatska, rekao je prof. dr. Begonja.

U poglavlju „Na ramenima velikana duha“ autor naglašava važnost utjecaja don Jose Felicinovića na razvoj mladog Kustića, na njegova duhovna, općeljudska i domovinska stajališta, kao i utjecaj paškog svećenika Ivana Tičića kojega su partizani likvidirali u Lici.

Erceg spominje i Kustićevo razočarenje razvojem prilika u NDH. U poglavlju „Don Jure protiv crvenog zmaja“, u formi „Pisama seoskog župnika“, o. Kustić je kroz svoje komentare polemizirao s predstavnicima komunističkih vlasti i njihovih poslušnika.

Govorio je i o pitanju nataliteta. Upitavši: „Zašto je lakše za domovinu umirati, nego za tu istu domovinu rađati djecu?“, rekao je da je u tom smislu potrebno pokrenuti srce, istaknuo je prof. dr. Begonja.

Autor Erceg je u knjizi opisao Kustićevu polemiku s Milošom Žankom, jugoslavenskim komunistom hrvatskog podrijetla, zagovornikom krute partijske linije koji je bio protivnik reformskih strujanja tijekom „Hrvatskog proljeća“. Polemizirajući i o broju stradalih u logoru Jasenovac, o. Kustić racionalno kaže da to treba „predati Božjem sudu i mirnim povijesnim istraživanjima“, kazao je prof. dr. Begonja.

O. Kustiću prijetio je sudski progon kad je 1987. pisao da je jedan guslar u javnom prostoru nosio čarape isprepletene bojama crven-bijeli-plavi, bez socijalističkih obilježja. U poglavlju „Pred komunističkim Pilatom“, Erceg navodi da je o. Kustić od 1972. do 1975. bio pod pravosudnim pritiskom. Kad je u svom članku u GK-u 1972. napisao da se katolici u srbijanskim mjestima nalaze u inozemstvu, režim je to shvatio kao Kustićev poziv na separatizam, podsjetio je prof. dr. Begonja.

Postupak Kustićevog progona pokrenula je Vjerska komisija, premda je to bilo izvan njezine nadležnosti. „Tužiteljstvo ga je najprije optužilo za prenošenje lažnih vijesti u funkciji uznemiravanja građana, a onda ga teže, krivično kvalificiralo za poticanje na nasilnu ili protuustavnu promjenu društvenog poretka, svrgavanje predstavničkih tijela te razbijanje bratstva i jedinstva u Jugoslaviji. Postupak je zašao u 1975. godinu koja je bila u ozračju poboljšanja diplomatskih odnosa s Vatikanom, pa osuda istaknutog novinara, svećenika nije odgovarala političkoj poziciji Jugoslavije“, opisao je govornik. Naglasio je da je don Živko rekao da je nakon 1945. hrvatski narod bio u stanju „spriječene državnosti“.

U poglavlju „Građanin svijeta – među razasutim hrvatskim iseljenicima“, Erceg ističe osobitu pastoralnu skrb Kustića prema hrvatskim iseljenicima. Na tim brojnim putovanjima u svijetu, kardinala Kuharića pratio je o. Kustić, što je on i opisivao u Glasu Koncila. Posjeti predstavnika Crkve iseljenicima na Zapad, u Australiju, Novi Zeland, SAD nisu uvijek bili jednostavni u političkom smislu, rekao je predavač.

U poglavlju „Državni neprijatelj u razdoblju posttitoizma“, Erceg naglašava Kustićev razgovor iz 1976. s predstavnikom Vjerske komisije te kako Kustić komunistima iz Hrvatske skreće pozornost na moguće događaje nakon Titove smrti, velikosrpsku prijetnju iz Beograda.

„SDS/Udba otvorila je dosje „Kustić“ 1972., premda postoje naznake o 1962. godini. Dosje ima više od 2700 stranica, uz naznaku da je pročišćen. Erceg ukazuje i na Kustićeve kontakte s hrvatskim disidentima Markom Veselicom, Vladom Gotovcem, Franjom Tuđmanom, Hrvojem Šošićem, Zlatko Tomičićem.

Također ističe Kustićev članak u Glasu Koncila iz 1983. u kojem prokazuje Komitet za društvene djelatnosti zagrebačke općine Maksimir koji navodi da bi škole, a ne crkve, trebale okupljati mlade, ustvrdio je prof. dr. Begonja.

Istaknuo je da je zadnja Udbina mjera praćenja don Živka Kustića zavedena u lipnju i srpnju 1990. godine, sa zahtjevom za tajni nadzor nad o. Kustićem, putem telefona i pošte, zbog prikupljanja podataka o njegovim pokušajima rušenja ustavnog poretka.

Rekavši da knjiga omogućuje uvid u važan dio suvremene hrvatske prošlosti, prof. dr. Begonja je istaknuo da je Erceg bez samocenzure naveo brojne primjere i događaje izravno vezane uz Kustića, čije je pisanje rezultiralo Kustićevom polemikom s predstavnicima represivnih i pravosudnih tijela komunističkog totalitarnog režima.

„Kustićevo djelovanje obilježilo je razdoblje jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima. U nametnutim društveno-političkim okolnostima, don Živko Kustić posjedovao je intelektualnu snagu i uspijevao je vješto predočavati kroz Glas Koncila, afirmirajući svoja vjerska i društvena stajališta“, poručio je prof. dr. Zlatko Begonja.

Tribinu su organizirali Glas Koncila, paška župa Uznesenja Blažene Djevice Marije sa župnikom Božom Barišićem i Turistička zajednica Grada Paga s direktoricom Vesnom Karavanić. Program je izvođenjem tri pjesme obogatila paška ženska klapa „Peružini“.