Protagonist u životu Crkve je Duh Sveti, a pastiri, zajedno sa svim Božjim narodom, moraju biti otvoreni da ga slušaju da bi razlučili korake koje treba poduzeti. To je ono što papa Franjo u svom učiteljstvu govori od početka svog pontifikata, a posebno kroz sinodski hod koji je želio, rekao je kardinal Grech, koji je istaknuo tri aspekta sinodalnosti: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

Deseta obljetnica početka Franjina pontifikata odvija se u kontekstu sinodskog procesa koji uključuje i pokreće cijelu Katoličku Crkvu u pripremi za dvije sinodalne skupštine u listopadu 2023. i listopadu 2024. u Vatikanu. Sinodalnost u crkvenoj sferi, a i u stvarima svijeta, za kardinala Grecha je ono što dobro opisuje cijelo papinsko učiteljstvo, u čijem su središtu zajedništvo te univerzalno bratstvo i sestrinstvo. No kardinal Grech podsjeća da sinodalnost nije novost, dimenzija koju Franjo želi dodati Crkvi, već je to povratak na početke same Crkve, na to kako su crkvene zajednice živjele u prvom tisućljeću svoje povijesti.

Vaša Eminencijo, deset godina dosadašnjeg pontifikata pape Franje, deset godina u kojima se mnogo toga dogodilo, mnogo toga promijenilo te su se umnožili izazovi u Crkvi i u svijetu. Papin je glas, i kod vjernika i kod onih koji to nisu, prepoznat kao glas, ili jedan od najautoritativnijih glasova, na međunarodnoj razini, pa i ako se premalo sluša. Što od Franjinih gesta i riječi želite istaknuti u povodu ove obljetnice?

Rečenica koja me se dojmila i često me tjera na razmišljanje je rečenica preuzeta iz enciklike Fratelli Tutti, u kojoj Sveti Otac kaže da se danas „nitko ne spašava sam“ (br. 32). Ova tvrdnja ne vrijedi samo u Crkvi, nego se također mora provoditi u svakodnevnom životu. Stoga vjerujem da u rascjepkanom svijetu, u svijetu sukoba i individualizma, Sveti Otac – naravno, nadahnut Isusom i njegovim Evanđeljem – nastoji stvoriti više zajedništva među muškarcima i ženama našeg vremena: i to, ponovit ću, kako u svijetu tako i u Crkvi. Izazov je to, svakako nimalo lak, s kojim se Papa suočava posljednjih godina. Papa Franjo podupire Crkvu u poduzimanju koraka, malih koraka, u tom smjeru upravo da bi se pomoglo i crkvenoj zajednici i internacionalnoj zajednici da se okupljaju, da bi se tada mogle suočavati s izazovima današnjeg čovječanstva.

Govoreći o izazovima: siromasi, migranti, nepravde sadašnjeg ekonomskog sustava, nejednakosti, briga za stvoreno, mir, samo su neki od ponavljajućih čimbenika pontifikata pape Franje koji ocrtavaju Crkvu koja ima što reći svijetu i koja želi biti učinkovita u stvaranju, kako ste rekli, bratskijeg čovječanstva. A to posebno vidimo u dvjema enciklikama, Laudato Si’ i Fratelli Tutti…

Ovo što podvlačite potvrđuje koliko je Sveti Otac odlučan hoditi s narodom. Papa Franjo neprestano nas poziva na razmišljanje o sinodalnosti. Ali sinodalnost nije izazov samo za Crkvu, nego i za cijelo čovječanstvo. Time želim reći da nas Sveti Otac poziva na zajednički hod i slušanje svih, bez iznimke, uključujući i ljude koji se nalaze u poteškoćama. Također možemo reći da Sveti Otac daje glas onima koji su siromašni, onima koji trpe nepravdu, onima koji se osjećaju marginalizirano. Druga rečenica koja mi dolazi na um zapravo je učenje pape Franje kada govori o periferiji. I sami ste u svom pitanju podcrtali periferne slučajeve, zar ne? Papa Franjo često podsjeća da promjene u povijesti nisu krenule iz središta nego s periferije jer oni koji žive na periferiji mogu mnogo objektivnije vidjeti stvarnost od onih koji su u središtu. Ovom izjavom Papa zapravo priznaje dostojanstvo i vrijednost svake osobe, a na poseban način onih „kategorija“ ljudi koje ste podcrtali. Nadalje, ovdje vjerujem da Franjo šalje poruku i onima koji u svijetu imaju vlast, hoće reći da i oni imaju poziv služiti čovjeku u politici. Svojim intervencijama, svojim odabirima, svojim djelovanjem Papa poručuje: stavite i te ljude u središte jer nitko ne smije biti zaboravljen, posebno ne oni koji pate. Pred ovim izazovom, Sveti Otac nam poručuje da nikoga ne zaboravimo, jer svatko, pa i najmanji, ima nešto pridonijeti za dobro svijeta.

Gledali smo naizvan, sada pogledajmo unutar Crkve. A tu su snažni pozivi na obraćenje i promjenu, protiv maskilizma i klerikalizma, protiv zlostavljanja, protiv iskušenja moći i svjetovnosti, za jedinstvo u različitosti, za povratak koherentnijem životu s Evanđeljem…

To je maksimalno obraćenje koje Sveti Otac provodi u raznim kategorijama: duhovno obraćenje, ekološko obraćenje, pastoralno obraćenje, sinodalno obraćenje. Kršćanin je u ovoj dinamici obraćenja i jao nama ako se ne sjetimo da smo u ovom procesu obraćenja. A Sveti nas Otac, kao što mu je dužnost, pokušava podsjetiti na ovaj poziv koji imamo, jer ako ne uđemo u ovaj proces obraćenja, ne možemo učiniti korak naprijed u našem pozivu i na svetost i u obraćenju na svetost. To uključuje sve aspekte crkvenog i ljudskog života.

Kardinale Grech, Vi ste glavni tajnik Sinode čija je tema sinodalnost. Je li po Vašem mišljenju ideja Crkve u kojoj se živi sinodalni stil „novost“ ili je to nešto što je kod pape Franje s vremenom sazrelo? I kakav je Vaš dojam o sinodalnom hodu kojim je krenula Crkva do točke do koje smo stigli?

Bio sam na kontinentalnoj sinodskoj skupštini za istočne Crkve i jednog dana mi je jedan biskup rekao: „Ovaj sinodski proces je pokorničko putovanje.“ Iskreno, ove su me riječi malo pogodile. Zašto pokorničko? A on je odgovorio: „Jer sinodalnost je dragulj koji je Crkva imala u prvom tisućljeću, ali smo ga mi izgubili, zanemarili.“ Stoga je to pokornički hod jer je to i traženje oproštenja od Gospodina za to što smo zanemarili, zaboravili ovu sinodalnu dimenziju Crkve koja nije nova dimenzija koju papa Franjo želi dodati Crkvi, nego je dio njezine prirode. Papa Franjo nam pomaže ponovno otkriti ljepotu Crkve, Božjeg naroda, a to je govor Drugog vatikanskog koncila. Stoga, ako danas, na poziv Svetog Oca, razmišljamo – i nadam se da ćemo također donijeti odluke – da učinimo Crkvu više sinodalnom, to je zato što Sveti Otac želi pretočiti nauk Drugog vatikanskog sabora u svakodnevicu, u život, osobito nauk o Crkvi, ekleziologiju Drugog vatikanskog sabora.

Potom me pitate kako ide taj proces. Sada završavamo drugu fazu procesa, odnosno kontinentalne susrete. Sudjelovao sam na četiri od sedam ovih skupština i moram priznati da smo svaki put bili iznenađeni entuzijazmom koji smo zatekli. Oduševljenje je kod svih: biskupa, svećenika, posvećenih osoba i laika. I da, mogu reći da je neopisiv doživljaj vidjeti s kakvom žarom Božji narod govori o Isusu, Evanđelju, Crkvi i prisutnosti Crkve u svijetu. Nažalost, o ovom se ne prave vijesti, ali je to realnost. Ne kažem da su svi uvjereni, da nema poteškoća, da nema dvojbi, ali ovo je proces: to je proces koji je započeo! Sveti Otac nas često podsjeća: Sinoda nije događaj, nego proces. Stoga možemo očekivati da će Gospodnja milost s vremenom činiti čuda.

Na kojim ste kontinentalnim skupštinama osobno bili prisutni?

Bio sam u Pragu, odnosno pratio europsku skupštinu. Zatim sam otišao u Bejrut na skupštinu istočnih Crkava. U Bangkok na azijski susret i konačno u Addis Abebu na sinodsku skupštinu afričkog kontinenta.

Tako ste rukama dotaknuli vrlo različite kontekste…

Točno je da postoji ta raznolikost, ali postoji i jedinstvo. Postoji zajedništvo, jer je isti temelj za sve skupštine, naravno s nijansama koje također odražavaju povijest, kulturu, crkveno, duhovno i pastoralno iskustvo svakog kontinenta. Važno je da je Crkva uvijek umetnuta u mjesni kontekst – svakako drugačiji – ali upravo tu Crkva mora naučiti hoditi zajedno s ljudima i pronaći odgovore na pitanja koja ljudi na tom kontinentu postavljaju.

Papa Franjo nedavno je na općoj audijenciji održao ciklus kateheza s temom razlučivanja koje je bitan element sinodalnog stila. Možete li nam reći nešto o Papinim nadama i očekivanjima u vezi s ovim procesom u životu Crkve, koji je pak može istinski preobraziti i dati joj novi poticaj?

Rekao bih da tema Sinode za sinodalnu Crkvu u svojoj srži ima zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Ako se ovi koncepti dobro razumiju, oni govore sve. Sveti Otac želi sinodalnu Crkvu u kojoj postoji zajedništvo, u kojoj se, dakle, nitko ne osjeća isključenim, u kojoj postoji sudjelovanje za sve, poštujući karizme i službe. Potom i poslanje, jer sve ovo nije autoreferencijalni govor, odnosno nije introspekcija, nego promišljamo o Crkvi kako bismo mogli naviještati evanđelje danas, pomoći susretu uskrsnulog Gospodina i današnjeg čovjeka. A temeljno je razlučivanje: Sveti Otac nas je u svom naučavanju u proteklih deset godina poučavao što je Sinoda i što je sinodalna Crkva, odnosno Crkva u kojoj je protagonist Duh Sveti. Sinodalna skupština, sinodalna Crkva koja ne stvara prostor za Duha, nije Isusova Crkva i nećemo moći činiti korake naprijed. To bi doista bilo autodestruktivno, no ako se otvorimo Duhu, onda da, tu je budućnost. Ali da bismo znali čitati prisutnost Duha Svetoga, da bismo znali provoditi Božju volju, potrebno je razlučivanje, zazivanje Duha Svetoga, upravo da bismo bili sigurni da će koraci koje poduzimamo u produbljivanju volje Gospodnje biti poduzeti na ispravan način.