Martina Marijanović o doprinosu pape Franje moralnoj teologiji pobudnicom „Amoris laetita“

Doktorandica Martina Marijanović, mag. theol., na ljetnom susretu moralnih teologa u franjevačkom samostanu sv. Pavla Pustinjaka na Školjiću 13. srpnja izlagala je o sadržaju Papine pobudnice „Amoris laetita – Radost ljubavi“ i kroz tu perspektivu predstavila doprinos pape Franje razvoju moralne teologije u području braka i obitelji.

„Amoris laetitia“ je postsinodalna apostolska pobudnica čiji sadržaj sabire rad dviju sinoda, izvanredne sinode održane 2014. g. i redovite biskupske sinode 2015. g. Upravo je ta Papina enciklika izazvala mnoge polemike u javnosti. Marijanović je pojasnila kontekst Papinih poticaja u toj enciklici o moralu braka obitelji.

„Papa Franjo prepoznaje da su danas jedno od najbremenitijih područja crkvenog djelovanja upravo brak i obitelj. U pobudnici to područje Papa sagledava iz šire perspektive, uokvirujući ga u suvremeni društveni i pastoralni kontekst. Papa obrađuje prioritetnije zadaće koje je Crkva pozvana snažnije aktualizirati u tom području svoga djelovanja“ rekla je Marijanović, podsjetivši da je Amoris laetitia napisana i izdana 2016. te je „poprimila posebno značenje upravo u kontekstu te jubilarne Godine milosrđa“.

„Naslov ‘Radost ljubavi’ sugerira radost koja se živi u obiteljima, a ujedno je radost Crkve. Enciklika se prvenstveno odnosi na kompleksan obiteljski život koji je ujedno i život Crkve“ rekla je Marijanović koja doprinos pape Franje tom enciklikom vidi u njegovom razmatranju odnosa objektivne istine i subjektivne savjesti ili istine i milosrđa koja se u tom slučaju odnosi na stanje rastavljenih i ponovno vjenčanih.

„To se u enciklici obrađuje u 8. poglavlju – praćenje, razlučivanje i integriranje slabosti – što je najviše izazvalo dijaloga i polemike. U odnosu na problem pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika, papa Franjo čini veliki iskorak, tako što u prvi plan ne stavlja pitanje valjanosti prvoga braka, nego se usredotočuje na pitanje je li svatko tko se nalazi u takvoj situaciji, istovremeno i u stanju osobnoga grijeha“ istaknula je Marijanović.

„Usvajajući tradicionalne teze crkvenog moralnog nauka, papa Franjo smatra kako ne znači da čovjek uvijek živeći u objektivno grešnom stanju, čini i osobni grijeh. Na taj način otvara vrata daljnjem promišljanju o praksi Crkve u odnosu na ljude koji žive u neredovitim ili neregularnim situacijama“ rekla je predavačica, istaknuvši da kroz cijelu encikliku papa Franjo naglašeno provlači jednu riječ – razlučivanje.

„U prvom planu je razlučivanje situacija, jer nastupanje moralne odgovornosti ovisi od slučaja do slučaja. Papa Franjo sagledava čovjeka pod dvojakim vidom: pod vidom povijesnosti, kada mu okolnosti ne dopuštaju promijeniti stanje u kojem živi i s druge strane, čovjek koji je sposoban snagom vlastite savjesti donijeti odluke za koje je uvjeren da su u tome trenutku najbolji odgovor koji osoba Bogu može dati. Upravo se na način te subjektivne savjesti otvara mogućnost rasprave oko uvjeta pripuštanja osoba koje ne žive u civilnom braku u sakramentima ispovijedi i euharistije“ rekla je Marijanović, napomenuvši da to izvorno ne mora značiti novost, jer su 1990.-ih godina njemački biskupi raspravljali o mogućnosti subjektivne savjesti na osnovu pripuštanja sakramentima.

„Razlika koju papa Franjo čini, a značajna je za moralnu teologiju je razlika između objektivne situacije i osobnog grijeha, tj. da netko ne bude osobno kriv za nastalu situaciju, npr. ako nekoga nepravedno napusti bračni drug. To je svojevrsna novina u odnosu na Familiaris consortio pape Ivana Pavla II. (postsinodalna apostolska pobudnica „O obiteljskom partnerstvu“, 1981.). Jer je za papu Ivana Pavla II. mjerodavno objektivno stanje stvari ili objektivna istina koja glasi da rastavljeni i ponovno vjenčani žive u objektivno grešnom stanju. Ivan Pavao II. ne vidi mogućnost da okolnosti ili prosudba savjesti nadjača objektivno stanje grešnosti. Dakle, iako netko može biti nevin u odnosu na počinjeno djelo, ali nastavlja živjeti u suprotnosti s temeljnim načelima božanskog zakona, takvima Crkva mora zapriječiti pristup sakramentima“ rekla je Marijanović.

U odnosu na to „papa Franjo ide korak dalje i dosljedno klasičnom moralnom nauku tvrdi da postoje slučajevi kada okolnosti ublažavaju moralnu odgovornost – to znači da negativan sud o objektivnoj situaciji ne uključuje i sud o krivnji dotične osobe. Dakle, ne radi se samo o prosudbi individualnog grijeha, nego i o mogućnosti djelovanja milosti koje on naglašava u svim ljudskim situacijama, kao i prisutnosti ljubavi i vjernosti u novom braku koji se ne može automatski proglašavati kao da je u suprotnosti s idealom braka“ pojasnila je Marijanović.

Predavačica je naglasila da ta pobudnica pape Franje „ne dovodi u pitanje nerazrješivost braka ni norme koje zabranjuju preljub ili novi brak. Ona upućuje na pojašnjavanje ili razlikovanje je li u svakoj konkretnoj situaciji novi brak zaista preljub za koji je dotična osoba osobno i kriva.

Ako uvijek tvrdimo da je stanje rastavljenih i ponovno vjenčanih neredovita ili neregularna situacija, dakle, uvijek grešna, moramo znati da i tzv. redovite situacije mogu biti itekako grešne ili dijametralno suprotne idealu braka. Npr. u slučaju teškog nasilja u braku, trajne nevjere, prisilnog braka itd.“ kontekstualizirala je Marijanović Papin stav, poručivši: „Za papu Franju bitno je u svakoj situaciji vidjeti mogućnost djelovanja Božje milosti, a to je moguće prosuditi pomoću savjesti, što ne znači uvođenje subjektivizma u kršćanski moral jer govorimo o savjesti koja je oblikovana Božjim zapovijedima. Papa se tu fokusira na moralnost subjekta, a savjesti daje dvostruku ulogu prosudbe, u smislu da je ona sposobna prosuditi je li neko ponašanje u suprotnosti s evanđeoskom istinom ili kerigmom. Ali i prosuditi je li neko ponašanje velikodušni odgovor koji netko može Bogu dati u tom trenutku. Na taj način papa Franjo stavlja se na liniju tradicije Crkve koja je uvijek pokazivala milosrdno lice prema grešnicima“.

U sintezi naglasaka iz te enciklike koje smatra važnim, Marijanović uočava da se „spor vodi oko zahtjeva objektivne istine i subjektivne savjesti, o osobnoj odgovornosti, nevinosti ili krivnji pojedinca. Crkveno učiteljstvo davno je potvrdilo da načela prirodnog i božanskog zakona koja u sebi sadrže apsolutnu istinu, u ovom slučaju, nerazrješivost braka, uvijek imaju prednost pred osobnom savješću pojedinca. No, Papina promišljanja upućuju na nauk i praksu Istočnih Crkava, u kojima moralna smrt braka ima prednost pred fizičkom.

Budući da moralna ili religiozna smrt dokida svrhu bračnog veza, onda dotična vlast ne rastavlja brak, nego samo utvrđuje žalosni čin da je jedan zakoniti brak lišen svoje osnove. U istočnim Crkvama rastava i novi brak se toleriraju, što se opravdava mogućnošću ljudske pogreške i pokajanja koja uvijek dopušta novi početak“ rekla je doktorandica Martina Marijanović, zaključivši poticajima za raspravu: „Time se otvoreno postavlja pitanje, je li u središtu osoba koja traži pomoć ili poštivanje pravnog bračnog ugovora? Dakle, kako percipiramo brak? Može li zajednička praksa početnih stoljeća ponovno zaživjeti i u Katoličkoj Crkvi?“.

Dr. Tonči Matulić je u osvrtu na taj sintetizirani prikaz problema morala braka i obitelji rekao: „To je ta neuralgična točka, jer imamo praksu i, više bih rekao, mentalitet u Crkvi, pogotovo mentalitet nositelja vlasti i odgovornosti u Crkvi, koji je oblikovan na tragu uvjetnog razumijevanja te enciklike. Prisutan je utjecaj koje je izvršilo učiteljstvo pape Ivana Pavla II. Tu se otvaraju neke nove perspektive i to zaista jest doprinos pape Franje razvoju moralne teologije. Potrebno je to sada integrirati u naše kurikule, u naša poučavanja, predavanja. To nije jednostavna zadaća, ali je nužna i moguća“.