Misu je predslavio vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, a suslavili su umirovljeni vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić i 40-ak svećenika. Sudjelovala su i braća i sestre vlč. Miškića, prijatelji te redovnice iz nekoliko družbi.

Opasanih bokova i upaljenih svjetiljki

Nakon svetopisamskih čitanja i naviještenog Evanđelja, nadbiskup Vukšić uputio je propovijed. Kazao je da je vlč. Miškić, kao što to čini i svaki dobar svećenik, cijeloga života navješćivao utjehu Božju, koja se sastoji, prije svega, u vjeri u uskrsnuće i u vjeri u život vječni.

„Vjerujemo i nadamo se kako je u času odlaska s ovoga svijeta posebno doživio i iskusio ono što je navješćivao drugima dok je služio kao službenik Crkve, Isusov prorok i navjestitelj. I ne samo da vjerujemo nego se najdublje nadamo, žarko želimo da ga dragi, milosrdni, Gospodin, na dolasku primi kao slugu dobroga i vjernoga i da mu otvori vrata raja i da se, zajedno sa svecima i mučenicima zauvijek raduje u blizini Božje svetosti. I dok zahvaljujemo dragom Bogu što mu je udijelio čast i milost svećeničkog služenja; čast i milost navjestitelja Radosne vijesti, istovremeno zahvaljujemo Isusu za današnju pouku u odlomku iz Evanđelja kojom nam svima poručuje – dok smo još na ovoj zemlji – na koji način bismo tu svoju vjeru i nadu u život vječni i uskrsnuće trebali živjeti. Vrlo jednostavna slika: opasanih bokova i upaljenih svjetiljki, kako on kaže. Trebali bismo čekati vlastiti odlazak s ovoga svijeta i prelazak u bolji život: opasanih bokova; zauzeto, radno, kao što svaki ozbiljan radnik (…) se posvećuje poslu, zvanju i poslanju koje je izabrao u životu i koje mu je providnost Božja dodjela“, naglasio je mons. Vukšić.

Bez razboritosti krepost je moguća mana

U nastavku je spomenuo, da je dobro znano što su davno duhovni pisci zabilježili –svaka krepost, ako nije prožeta i vođena razboritošću riskira da se pretvori u manu.

„I opasanost bokova, zauzetost i rad, pogotovo zauzetost i rad za narod Božji i u Crkvi, ako nije vođena krepošću razboritosti zna se i može se pretvoriti u manu. Vjerujemo stoga, da je naš pokojni brat dok je radio i služio narodu Božjemu trudio se također da u sve to unese potrebitu razboritost. I molimo dragoga Boga, da sve nas (…) blagoslovi također razboritošću kako bismo, s upaljenim svjetiljkama – kako Isus kaže – provodili ovozemaljski život, svatko u svom stanju, u svome poslanju, svatko u skladu s talentima i darovima i mogućnostima koje mu je dragi Bog dao. Ako sve to (…) bude praćeno razboritošću bit će zaista na slavu Božju“, kazao je vrhbosanski nadbiskup.

„Zahvalni bratu Iliji što se trudio provoditi svećenički život tako da služi narodu i što je unosio krepost u taj narod i pozivao ga na radost zbog vjere i nade u uskrsnuće molimo dragoga Bog da sve nas danas blagoslovi radosnim služenjem (…) jer samo se tako slava Božja i kraljevstvo Božje šire na ovoj zemlji“, poručio je.

Životni put pok. vlč. Miškića

Nakon popričesne molitve generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić prikazao je svećenički vijek i odlazak s ovoga svijeta vlč. Ilije.

Vlč. Miškić rođen je 24. svibnja 1952. u mjestu Donja Vratna Gora u općini Konjic, u Župi sv. Ilije proroka, Solakova Kula, u kojoj je primio sakramente krsta i prve pričesti.

Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju i sjemenište u Subotici, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu. Za prezbitera je zaređen 29. lipnja 1977.

Bio je: župni vikar u katedralnoj župi u Sarajevu (1977. – 1978.); tajnik u Nadbiskupijskoj kuriji u Sarajevu (1978. – 1981.); župnik župe Sv. Ane u Radunicama (1981.); zamjenik u župi Snježne Gospe u Poljacima (1981. – 1982); privremeni upravitelj župe Sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brdu (1982.); župnik župe Sv. Josipa u Rankovićima kod Novog Travnika (1988. – 2003.); župnik župe Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu (2003. – 2004.); vršitelj dužnosti dekana Sarajevskog dekanata (2003.-2004.); župnik župe Sv. Ilije proroka u Kandiji (2004. – 2012.); vršitelj dužnosti i dekan Bugojanskog dekanata (2008.-2012.); župnik župe Sv. Ilije proroka u Ularicama kod Doboja (2012. – 2024.).

„Krajem siječnja 2024., zbog teško narušenog zdravlja, odlazi u svećeničku mirovinu u Svećenički dom Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, u kojemu je preminuo 24. travnja, u 72. godini života i 47. svećeništva.

Kao članovi klera Vrhbosanske nadbiskupije, kojemu je vlč. Ilija pripadao, u zajedništvu s našim nadbiskupom slavili smo svetu misu za pokoj njegove duše, moleći da mu milosrdni Bog ‚bude blag i milosrdan sudac‘ i primi ga u svoje kraljevstvo. Dragom Bogu zahvaljujemo za čudesna djela koja je učinio u životu svog svećenika Ilije kao i za djela koja je po njegovoj svećeničkoj službi učinio u životu onih kojima je bio poslan naviještati Radosnu vijest spasenja, svjedočiti uskrsnuće Isusa Krista i slaviti svete sakramente.

U ime Vrhbosanske nadbiskupije i u svoje osobno ime, članovima njegove obitelji: majci Mariji, sestrama Anđelki, Šimi i Mariji, braći Slavku, Branku i Tomislavu s obiteljima, rodbini i prijateljima, izražavam iskrenu kršćansku sućut.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! – I svjetlost vječna svijetlila mu“, kazao je mons. Ćosić te su potom obavljeni predviđeni ukopni obredi i zemni ostatci pokojnika otpremljeni su za župu Radunice, gdje će u 14 sati na groblju Brankovići sprovod predvoditi pomoćni vrhbosanski biskup u miru mons. Pero Sudar.

Na kraju se kratko obratio i ravnatelj Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Vlado Vrebac izrazivši još jednom izraze sućuti obitelji i riječi zahvale svima na dolasku.

Tijelo preminulog svećenika iz crkve su iznijela njegova subraća te ga položila u pogrebno vozilo, objavila je Nedjelja.

https://ika.hkm.hr/bk-bih/preminuo-svecenik-vrhbosanske-nadbiskupije-vlc-ilija-miskic/