Budi dio naše mreže
Izbornik

Intervju s povodom: mons. Ivan Devčić – život u službi Krista, naše nade!

Zagreb (IKA)

Intervju s povodom: mons. Ivan Devčić – život u službi Krista, naše nade! bila je tema emisije „Aktualno” Hrvatskoga katoličkog radija u srijedu 17. veljače, posvećena riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću koji je 2020. godine navršio 45 godina svećeništva i 20 godina nadbiskupske službe.

Krajem godine Riječka nadbiskupija dobila je i nadbiskupa koadjutora Matu Uzinića. Spomenute obljetnice i novosti u toj mjesnoj crkvi bile su povod emisiji HKR-a.

Na početku razgovora mons. Devčić je sa slušateljima podijelio sjećanje na svoju obitelj u kojoj je rođen na Novu godinu 1948. Bila je to tradicionalna vjernička obitelj u kojoj se redovito molila krunica, a nedjeljom i blagdanom sudjelovala na misi. Veliki utjecaj na njega imala je i župna zajednica u Krasnom koju je 1955. preuzeo vlč. Ivan Olujić. „Nakon II. svjetskog rata župa je klonula, pa kad je došao vlč. Olujić, on je svega sebe dao župi i ljudima, Bogu i narodu. Vjernici su se vratili u crkvu, vodio je brigu o djeci i mladima, o župnom vjeronauku. Svi su to pozitivno prihvatili i župa se preporodila. Bili su to prvi poticaji za moje svećeničko zvanje.”

Od trenutka rođenja nad mons. Devčićem bdjela je Majka Božja od Krasna. „To je svetište ne samo Like, nego i Podgorja, dolazili su tu i hodočasnici s otoka, čak i iz Bosne.” Prisjetio se i pjesnika Milana Pavelića (1878. – 1939.) koji je 1907. otišao u Družbu Isusovu, čije stihove je rado i recitirao u emisiji: „Zvijezdo naša jasna, Majko Božja od Krasna, čuj o čuj na gori toj što ti zbori narod tvoj. Iz bliza i daleka, od mora pa do Kleka, Lika k tebi hiti, Bošnjak dolazi ti, odasvud nas nosi put u taj skroviti kut.”

U svojoj župi Krasno mons. Devčić bio je ministrant, te se rado sjeća kako ih je župnik uključivao u liturgiju, hrabrio ih i družio se s njima. „Govorio je da se može osloniti na nas, da smo uvježbani i sve pratimo. To nam je imponiralo. Posebno me se dojmila njegova predanost Crkvi, pozivu i bliskost s ljudima.” Primjer župnika Olujića ga je osvojio, u skladu s latinskom izrekom „Exempla trahunt – Primjeri privlače”. Kasnije je ostao s njim povezan i kao svećenik i kao nadbiskup.

Mons. Devčić se prisjetio i drugih epizoda iz djetinjstva, od toga kako su ga u obitelji i župi zvali Ivica, do jednog dana kad je trčećim korakom prikupljao dokumente kako bi se na vrijeme prijavio za odlazak u sjemenište. Za župu je njegova odluka bila iznenađenje i čast. Bilo je to vrijeme druge polovice 20. stoljeća kad je Crkva našem narodu bila izvor snage i povezivala vjernički puk. „Obitelji su bile brojne, teško se živjelo, ljudi su naporno radili, ali važno je bilo zajedništvo. Odgoj je bio vjernički, zajednički se molilo, osobito krunica.”

Nadbiskup je osnovnu školu završio u Krasnom, za vrijeme boravka u Sjemeništu u Rijeci završio je 3 razreda srednje škole, a 4. u Pazinu. Na studij u Rim poslan je 1970. Kao teolog, specijalizirao je filozofiju. Kaže da ga je uvijek zanimalo kako vjeru opravdati razumom, jer čovjek je razumno biće: „Ako vjerujem, želim znati razlog zašto? Zato me zanimala filozofska teologija.” Zbog toga je i odabrao taj smjer na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je i doktorirao 1980. Govorio je i o izboru teme za doktorat „Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten / Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva. Pokušaj filozofije konkretnoga”. Mentor prof. dr. G. A. Wetter dobro je poznavao jugoslavenske marksiste, te je mons. Devčiću sugerirao magisterij o hrvatskom marksističkom filozofu Bošnjaku, a kasnije doktorat o ruskim marksistima. „No, pitao sam želi li on da postanem na kraju svega marksist?! Odbio sam tu temu, jer nisam poznavao ni ruski jezik. Tada mi je ponudio temu koja bi me mogla jako zanimati, disertaciju o ruskom filozofu Nikolaju A. Berdjajevu koji je od marksista postao uvjereni kršćanin. Prihvatio sam i nikada se nisam pokajao. Ušao sam u zanimljiv svijet u kojem sam dobio puno, i duhovno i znanstveno. Pratio sam jednog ortodoksnog marksista koji na kraju postaje kršćanin i mistik, filozof kršćanske inspiracije.”

Zbog toga je i opravdano pitanje kako teologija i filozofija zajedno mogu dati odgovor na pitanje zašto vjeruje? „Sam razum nam ne može posredovati ono što je vjera nama kršćanima. On može stvoriti pretpostavku da primimo dar vjere, a vjera je milost. Razum nas vodi do te granice, do početka vjere. Da bi vjera postala ono što čovjeka oblikuje, tu dolazi nadnaravno. Zato su vjera, ufanje i ljubav tri temeljne, nadnaravne kršćanske kreposti.”

Za svećenika tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije Ivan Devčić zaređen je u lipnju 1975. U sebi je uvijek nosio želju: „Postati kao moj župnik. To je bio moj cilj i za nešto drugo nisam ni znao.” Ali, po završetku doktorata u Rimu bavio se znanstvenim i nastavničkim radom – na Visokoj bogoslovnoj školu u Rijeci, kasnije Teologiji. Bio je u službi poglavara na Bogosloviji. Djelovao je i na novinarsko-uredničkom području u mjesečniku „Zvona”, te u teološkim časopisima. I tako je do biskupske službe došao bez pastoralnog rada: „Ni jedan dan nisam bio ni kapelan ni župnik, nisam bio u pastoralu.” Za vrijeme doktorata u Rimu i boravka u Papinskom zavodu Germanicum et Hungaricum kao svećenik, služio je misu u okolici grada, a kasnije kao poglavar i odgojitelj slavio je mise u župama predstavljajući duhovna zvanja. No, u užem smislu, župnik nije bio.

Mons. Ivana Devčića riječkim nadbiskupom imenovao je papa Ivan Pavao II. 17. studenoga 2000. A prihvatiti službu nije bilo lako. „Teško mi je to bilo prihvatiti, jer sam dobro poznavao i nadbiskupa Josipa Pavlišića (1914.-2005.) kojega sam doživljavao kao oca, ali i nadbiskupa Antona Tamaruta (1932.-2000.), te sam izbliza vidio kako je ta služba kruh sa sedam kora. Za to treba biti dobro pripremljen. Biskupska služba je prvenstveno pastoralna, a to iskustvo meni je nedostajalo. Zato sam nunciju rekao kako se ne osjećam spreman. Cijeli sam život na fakultetu, najprije kao student, a kasnije kao profesor. No, nuncij je rekao da će mi pomoći i mons. Pavlišić, ali i dragi Bog i Nebeska Majka. I tako sam na nuncijevu riječ prihvatio službu. Kad sam postao nadbiskup, nastavio sam dalje predavati, jer nismo imali dovoljno profesora. Pomalo sam se uhodavao u službu i predao joj se, ali ostao sam vezan i uz knjigu, teologiju i struku.”

Za biskupsko geslo uzeo je riječi: „Krist, naša nada!” Izbor je objasnio: „Kad sam se vidio kakav sam, a znam kakva je zadaća preda mnom, rekao sam da to mogu samo ako Bog pomogne. Drugačije ne možemo, što mi sami možemo? Teška su vremena, ima i otpada od Crkve, Crkva je izložena kritici… S Božjom pomoći možemo.”

Papi, koji ga je imenovao riječkim nadbiskupom, mons. Ivan Devčić bio je i domaćin u Rijeci 2003., kada je sjedište nadbiskupije postalo malim Vatikanom: „Bio je to veliki milosni događaj koji nam je mogao priuštiti ovaj papa.” Osim što pamti trenutke sa Svetim Ocem u Rijeci, prisjeća se i njegova izbora za papu 1978. Kaže da se ime novog pape čekalo više večeri, a gužve na Trgu sv. Petra bile su velike. „Sjećam se kako je nakon izbora došao na balkon i rekao da je papa koji dolazi izdaleka, a sada kažem da je došao izdaleka, ali bio je papa koji je postao svima blizak. On je povezao svijet, to su bila vremena kada se disalo punim plućima.”

Otkako je postao riječki nadbiskup, mons. Devčić računao je na suradnju s vjernicima laicima u kojima je vidio saveznike svojega pastirskog poslanja. „Moramo biti svjesni da su u Crkvi velika većina vjernici laici i oni moraju imati svoje mjesto u Crkvi, ne sekundarno. Po krštenju su ucijepljeni u Crkvu kao i mi. Svi smo mi Crkva i snosimo odgovornost za nju, za naviještanje Evanđelja, svaki na svoj način. Nikad se nisam razočarao u laicima. Ne vidim razloga da bi oni bili manje sveti nego svećenici.”

U ovom razgovoru s povodom osvrnuli smo se i na nadbiskupovu suradnju s civilnim vlastima, ali i na epitet koji se pridaje Rijeci – Rijeka, crveni grad. Je li to opravdano? „Mislim da nije. Bog sam zna koliko tko vjeruje i koliko se drži Božjih zapovijedi. Vidio sam da su to vrijedni ljudi.” Gledajući savjesnost i odgovornost ljudi u civilnom sektoru, primjerice u bolnicama, kao svećenik se pita vrši li on svoju službu tako predano? Što se tiče vlasti u gradu (SDP), kaže kako pomažu crkvene projekte gdje god je to moguće. Kao primjer navodi Hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić” za koji je Riječka nadbiskupija ustupila svoj prostor rekontruirajući ga i uredivši za potrebe korisnika, dok je grad Rijeka i Primorsko-goranska županija sudjelovala u nabavi opreme.

U zauzetom karitativnom radu mons. Ivan Devčić nastavio je zalaganje svojih prethodnika. Uz spomenuti hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić” koji radi već punih sedam godina, navedimo i ostale projekte kršćanske ljubavi: Dom Sveta Ana – za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, Kuća utočišta – Sestre milosrdnice, Prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje… A Caritas u Riječkoj nadbiskupiji djeluje 50 godina. „Ustanove koje su u neposrednoj službi ljudi civilne vlasti će rado pomoći i prepoznati ih”, ističe mons. Devčić.

Na kraju je o svojoj službi riječkog nadbiskupa mons. Ivan Devčić zaključio: „Radio sam da dam sve od sebe, da budem blizak ljudima, osobito onima u većoj potrebi i nevoljama. Neki će reći da sam bio previše blag, popustljiv. No, sve sam činio u skladu s onom isusovačkom Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju.”