Mons. Ivan Hren: Molite i uskoro ćemo biti u zajedništvu u našoj prvostolnici

„Osjećam se sretno, zadovoljno, odmorno, ispunjeno. Zato što imam mogućnost reći: Bože, Tebi hvala. I hvala svim moliteljima, hvala svim radnicama koji su to radili. A moći reći: Bogu hvala i hvala ljudima, znači biti pri sebi, a ja jesam pri sebi. Bogu hvala i na tome. Da bih mogao biti dar drugima, moram biti pri sebi. Pa ću i sutra biti, ako Bog da. To je njegovo djelo“, kazao je na početku razgovora mons. Hren novinaru HKR-a Branimiru Gubiću koji je za HKR, zajedno s tehničkim realizatorom Mihaelom Varenicom, medijski pratio projekt uklanjanja vrha sjevernog tornja zagrebačke prvostolnice.

Katedrala iz zraka nakon uklanjanja vrha sjevernog tornja / Foto: Antonio Bronić/PIXSELL

U četvrtak sam morao reći: Ne danas!

HKR: Možemo li ukratko napraviti rezime današnjega dana, je li sve išlo po planu, kako je završio današnji dan?
Mons. Hren: Moram početi sa jučerašnjim danom (četvrtkom, op.a.). I onim blagoslovom koji se dogodio na gradilištu. I onom mukom koja se dogodila na gradilištu. Zato zahvaljujem i Hrvatskom katoličkom radiju što smo se spojili. I baš lijepo se sve poklopilo. I što je uzoriti kardinal došao, blagoslovio gradilište. I sa Kraljice Neba. I Aleluja, Aleluja, a to znači: snagom u pobjedu života. A onda i ovoga djela kojega smo učinili. Tada sam u jednom trenutku ostao sa alpinistima, dizaličarima, statičarima, s nadzornim inženjerom, ostali smo sami. I morao sam donijeti odluku, procijenivši kakva je situacija. Kad sam s njima razgovarao, morao sam svima reći: Bili su dobri uvjeti, vjetra nije bilo. Morao sam reći: Ne danas!

Zahvaljujem Gospodinu na trenutku koji mi je ispunio i srce i pamet, i dao duha mudrosti, da imam hrabrosti reći: Ne! Jutros, u petak, kad sam se ustao, zapravo sam malo i spavao. Što je razumljivo. I na tome Mu hvala. I to je razumljivo. I kad sam u 5.15 krenuo iz kuće u svoju redovitu šetnju, nakon brevijara, primijetio sam vjetar za kojeg sam znao i osjetio da je to vjetar koji nam neće dopustiti da počnemo onako kako smo isplanirali.  I onda sam se sjetio teksta iz svetog Evanđelja kada je Isus rekao učenicima: Zašto ste prestrašeni, što je vama, što se vi bojite, ja sam s vama. I sam sam sebi rekao tada: Što si ti Ivane prestrašen, pa Isus je s nama? On bi nam rekao: Računajte na mene, sve ja mogu. Vjerujte mi, prepustio sam Njemu sve. Nisam više spominjao ni vjetar, ni početak, ni završetak. Ni ništa. Neka bude Tvoja volja. Mi ćemo sve odraditi.

Bio sam spreman i na sva pitanja. Bio sam čak spreman reći: Pitajte onoga koji proniče sve. Čak sam se i šalio pa sam i novinare pitao recite mi vi, kad ćemo spustiti toranj?. Rekao sam im da pitaju meteorologe, sve pitajte. Mene više nemojte pitati. Ja znam tko jedini zna. A to je onaj jedini kojega zovem Gazda, a to je naš dobri Otac. Tada sam se smirio. Četvrtak mi je bio jako težak jer sam morao reći – Ne. No, i u petak mi je netko spomenuo da je jučer bio dobar vjetar. Ali mi nismo bili spremni. Što nam je vrijedilo da je bio dobar vjetar kad mi nismo bili spremni. Primili smo od Boga talente, sve smo ih uložili. I Tebi Bogu predali. Pa što bude. I nastao je mir. I Bogu hvala, sve je odrađeno. I svi oni sumnjivci: što će nam mineri, što će ovi, što će oni? Što smo trebali: glavu izgubiti?! Ili profesionalno raditi. Iz dubine duše moram reći hvala svim institucijama: i policiji, vojsci, struci, alpinistima, inženjeru Foretiću i ostalima. Svi su oni dio ekipe, svima zahvaljujem. Ništa ja nisam ovdje. Ja sam morao reći: ne ili da. Ja znam da je to teško. Ne prepisujem to sebi.  I On mi je dao taj dar. Ja nisam kriv što mi je dao i taj dar. Ne zakapati ga, već umnožiti. I Njemu hvala što je omogućio da ga umnožim. I zato je i ovo što se dogodio –  novi izazov.

Nisam umoran, niti prestrašen, niti se bojim kad će se obnoviti. Sve ćemo obnoviti. Jedino što mi je želja da se riješimo koronavirusa koji nas tjera da budemo doma, u malim, bazičnim, zajednicama. Ne prestanite moliti, molite i dalje, da to prestane, a ja ću vam do tada spremiti kuću Božju, dom Gospodnji. Okupit ćemo se mi. I slaviti u njoj, bez obzira što će biti u skelama i pod skelama. Ali to je Očeva kuća, ona vas čeka i čeka vas grobek našeg dragog kardinala Alojzija Stepinca. Otvorit ćemo vam mi prvostolnicu, naš blaženik je zaštićen. Moći ćete ući, samo neka korona prođe. Evo nas opet uskoro u zajedništvu u našoj prekrasnoj, ranjenoj, ali ponosnoj ljepotici, prvostolnici. I osjetit ćemo ponovno dušu Hrvatske i svih onih molitelja koji su večeras s nama.

Hvala tebi Gospode i hvala hrvatskom moliteljskom biću

HKR: Kako ste se osjećali u trenutku miniranja i spuštanja zvonika, što ste u tim trenucima rekli Gazdi?
Mons. Hren: Gazdi sam rekao: Gle, sve smo napravili. Neka je Tvoja volja. Neka se vrši volja Tvoja. Mi smo spremni i na novi izazov. Imali smo sve spremno. Neću sad otkrivati tajne što smo sve imali spremno, ljudski govoreći.  Ali je sve bilo u Božjim rukama. I tako se poklopilo da cijelu noć moram kliknuti: Hvala tebi Gospode i hvala tom hrvatskom moliteljskom biću. Ja sam to osjetio. To je ta veza, vertikala i horizontala. Nije to moglo propasti, kako bi propalo?!

Toliko puta sam bio zabrinut razmišljajući o onome trenutku potresa ujutro. Svaki puta kad idem prošetati ujutro razmišljam ovako: Čekaj malo, a što ako opet zatrese?! No to nije u mojoj moći. A zašto si zabrinut? Učini što moraš u ovome trenutku učiniti. Zato i pozivam sve:  svakoga ljubi, nemojmo fantazirati o nekakvim velikim stvarima, budimo si blizu, idemo si otvoriti dušu i srce. Dao nam je priliku. I koronavirus je prilika. Ma sve je to nama prilika za jedno duhovno čišćenje. Idemo očistiti svoja srca, sve te svoje navezanosti, zarobljenosti, sve što imamo. Doći do Isusova groba i tu moliti snagu: daj da oživim novim životom, ispunjenim, punim. I Bogom i čovjekom.

Ponovno će zvonici biti na ponos, diku, gradu Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj

Konferencija za medije ispred katedrale prije početka uklanjanja vrha sjevernog tornja / Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

HKR: Možete li se osvrnuti na još dvije činjenice, a o tome smo razgovarali tijekom ovoga prijepodneva i poslijepodneva. Najprije, na današnji dan je umro Hermann Bollé koji je dao pečat zagrebačkoj katedrali. Također, razgovarali smo i o svetoj Barbari koja je zaštitnica i rudara i arhitekata, a dosta je arhitekata radilo u sklopu ovoga projekta, a zaštitnica je svih onih koji se nalaze u pogibelji. Na kraju krajeva, zaštitnica je i ove Kurije.
Mons. Hren: Ma gledajte, to je providnost. Ma to je jedna silna poveznica. Moj pokojni otac zvao se Martin. Ja sam, uz povjerenje zagrebačkog nadbiskupa, kupio jednu kuću u Lošinju. To je bila Villa Medika u prekrasnoj uvali sv. Martina. I odmah sam joj dao ime Dom sv. Martina. Dom znači toplina. Iz Svetog Martina sam rodom. Otac mi je Martin. Prvi nećak mi je Martin. Kumče mi je Martin, on je sjemeništarac. Moja dobra mati ima osamdeset šest godina vjerojatno pomno prati sve ovo i vjerojatno se brine i pita se kako mi je, kako je mom dragom Ivici, tako me zove. I bila opcija kurije sv. Barbare. I ja dobio kuriju svete Barbare.

Prvo nema slučaja, sve je u providnosti. Ja mogu biti samo na koljenima i sve prepuštati providnosti. Raditi ono što moram, što znam i što mogu. I sve prepuštati Njegovoj providnosti. U kuriji sam svete Barbare, kako je providnost htjela da budem tu. I neka je htjela. Ovo što se dogodilo baš na godišnjicu smrti Hermanna Bolléa puno je simbolike. Neka mu Bog da mir u duši i pokoj duši. I radost vječnosti. Ovo je bio prvi i test ovih zvonika, oba su pala na jednom ispitu. I nikome nećemo čačkati. Pogotovo zbog one „o mrtvima, ništa loše“. Očito je Bollé imao ljepotu duše, puno toga je lijepo napravio. Bili su nam na ponos tornjevi. Sad su malo pali na ispitu. Pustimo im da izrastu i da budu opet na ponos, diku, gradu Zagrebu i cijeloj nam domaji Hrvatskoj.

Nijedan kamen nije vrijedan koliko ljudski život

HKR: Zvonike sada neko vrijeme puštamo na miru. Hoćete li se sada malo odmoriti u idućih nekoliko dana ili punom parom idete dalje?
Mons. Hren: Sve sam odradio za sutra (subotu). Postoje samo tri dizalice u svijetu koje su to mogle odraditi, kao što je ova žuta dizalica koja je digla taj teret. Dvadeset šest šlepera voze tu dizalicu. Točno se zna tko dolazi u subotu raditi. Imamo pripremne radnje, imamo crvenu dizalicu, imamo bijelu dizalicu dok ne osiguramo zvonike. Čistimo oko katedrale, čistimo kamenje sa skele. Žuta dizalica se u subotu razmontirava. Radnici su na prvom mjestu. Nijedan kamen nije vrijedan koliko ljudski život. Potres u Zagrebu odnio je jedan cvijetak, jedan ljudski život, a tako jaki potres, ipak jedna je glava je pala. A kamenje ćemo obnoviti. S Alelujom smo krenuli dalje u ovaj pothvat, s tom nadom u pobjedu života ćemo nastaviti. Neće nas nitko zaustaviti. Osim ako Gazda bude imao drugačiji plan.

Osjetio sam vašu podršku, vašu molitvu

Mons. Ivan Hren / Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

HKR: Mons. Hren, hvala vam na ovom razgovoru i gostoprimstvu jer ste nas na cijeli dana primili u kuriji. I od srca vam čestitamo na uspješno završenom zadatku.
Mons. Hren: Hvala vam što sam uopće mogao govoriti. Svima onima koje sam pozivao na molitvu da im mogu reći: Hvala vam, ma dirnuli ste mi dušu. Moju dušu, koja je možda u jednom trenutku bila i prestrašena. Osjetio sam vaše bilo, osjetio sam vašu podršku, vašu molitvu, osjetio sam da ste tu. I na tome vam hvala. Molite i dalje. Treba nam snage. Hvala vam.

Foto: PIXSELL