Mons. Komarica se u razgovoru za Fenu osvrnuo na svoju biskupsku službu i budućnost BiH

Mons. Franjo Komarica je 38 godina služio kao biskup, a kao dijecezanski biskup Banjolučke biskupije više od 34 godine. Papa Franjo prihvatio je njegovu molbu za odreknuće od službe dijecezanskog biskupa, u duhu propisa Zakonika kanonskog prava upućenu prije gotovo tri godine, po navršenoj 75. godini života. Sada je službeno umirovljeni banjolučki biskup. Ujedno je apostolski upravitelj Banjolučke biskupije sve dok imenovani biskup Željko Majić ne bude zaređen i ne preuzme upravljanje biskupijom.

„Svakako je na prvom mjestu moja zahvalnost Bogu, koji mi je i povjerio ovu odgovornu službu u Kristovoj Crkvi, u mojoj rodnoj biskupiji. Njegova me, nevidljiva ali pouzdana ruka vodila sve ove godine. A te godine, i predratne i ratne i poratne, bile su dinamične, dramatične, izazovne i bremenite brojnim i raznovrsnim poteškoćama i problemima – predvidivim i nepredvidivim. Bez pomoći Božje, sigurno ne bih ostao ni na životu, pogotovo ne postojan u obrani i promoviranju Božje objavljene istine, koju sam upoznao i bio zadužen zastupati (u zgodno i nezgodno vrijeme) tu istinu o Bogu i o čovjeku, kao njegovom ljubljenom stvorenju“ – kazao je u razgovoru mons. Komarica.

Trajna obveza

Kao trajnu obvezu ističe, među ostalim, rasplamsavati u ljudima vjeru, nadu i ljubav prema Bogu i njihovim bližnjima; pomagati svima da budu savjesni i vjerodostojni u izvršavanju staleških dužnosti prema Crkvi i društvu. Da, u duhu službenog nauka Katoličke Crkve, treba biti ekumenski otvoren i blizak članovima drugih kršćanskih zajednica, isto tako spreman za dijalog (u poštovanju i u djelotvornoj ljubavi) prema članovima nekršćanskih zajednica s kojima ih u našoj zemlji povezuje zajednički svakodnevni život.

„Da sam sve to imao trajno pred očima, trudio se provoditi u djelo, poglavito je Božje djelo. Ne mogu Bogu za to dovoljno zahvaliti, ali ga mogu i moram do kraja svoga života na zemlji moliti za milosrđe i oproštenje što sam, zbog svojih ljudskih nesavršenosti ili zbog nekih drugih razloga, propustio učiniti još više nego što sam učinio“, istaknuo je.

Kaže da, iako je 52 godine u kleričkom staležu, nikad nije imao „radnu knjižicu“, te nema pravo na mirovinsku, odnosno penzijsku naknadu.

„Dosad sam živio od Božje providnosti, odnosno dobrote ljudi, pa će vjerujem i ubuduće tako biti. Ne može se čovjek oduprijeti starenju, ali može zastarjelosti odnosno gubljenju pravih vrijednosti. Iz iskustva se zna da netko ostari kao zlato i mramor, a netko pak kao cipela. Ako je netko živio za istinu, duhovne vrijednosti i duhovni nadvremenski sadržaj života, onda je njegova starost kruna njegovih nastojanja. Doista je radost kad se kaže: ‚Starosti ti si stara, s obzirom na tvoju srebrenu kosu, ali je duh tvoj rascvjetan, mlad!‘ Stara osoba gubi jedno od svojih najvećih ljudskih prava. Nju više ne ocjenjuju, njoj jednaki“, naglasio je mons. Komarica.

Prema njegovim riječima, i crkvenim propisima je predviđeno da umirovljeni dijecezanski biskup (ako mu to zdravlje dopušta) bude i dalje na raspolaganju nasljedniku u brizi za biskupijsku zajednicu, kako za svećenike, redovnike i redovnice, tako i za vjernike laike. Može, prema potrebi, pomagati svome nasljedniku u određenim liturgijskim slavljima te drugim pastoralnim i duhovnim događanjima u biskupiji. Osobno i dalje (posebice molitvom) podupirati sve pozitivno što je potrebno za duhovni i sveukupni napredak vjernika, odnosno biskupijske zajednice.

Dug prema budućim generacijama

„Nije isključeno da ću se i ja, barem djelomično, brinuti za biskupijski važne projekte kao što je npr. duhovno pastoralni centar u župi Lištani u livanjskom kraju ili za Europski centar za mir i saradnju u Kući susreta „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci. Ima i dosta toga, iz prošlih godina dinamičnog i napornog življenja, što bi trebalo srediti i staviti na svoje mjesto s obzirom na moj dug prema povijesnim činjenicama, a i budućim generacijama. A bilo je toga doista mnogo, na crkvenom području domovinske i svjetske Crkve, a i u društvu kako u domovini tako i u brojnim susretima, razgovorima i događanjima diljem svijeta. Kroz sva ta događanja vodila me Božja ruka i nadahnjivao Duh Božji. Nisam se strašio izazova ni prepreka, pa ni opasnosti po život“, naglasio je.

Uvijek mu je, kako je kazao, na umu bila želja da ne propusti napraviti ono što je smatrao da je volja Božja, te za istinsko dobro (duhovno i tjelesno) ljudi oko njega posebno onih obespravljenih, poniženih, zakinutih u pravu na dostojanstvo i na osnovna ljudska prava i slobode.

„Koliko god sam uradio osobno i zajednički, s mojim suradnicima, ima još mnogo toga da se uradi u našem društvu gdje nažalost više od tri desetljeća ne postoji pravna država niti ima istinske političke volje onih najodgovornijih da pravna država konačno zaživi, a naši građani se počnu radovati životu i radu u domovini, a ne da i dalje budu prisiljeni bježati u neizvjesnost“, kazao je.

Radostan je da se ipak, kako je kazao, ispunilo nešto od brojnih planova i želja što ih je imao na početku biskupske službe. Posebice s obzirom na veće angažiranje laika (građana), kroz župna pastoralna i ekonomska vijeća i kroz organiziranje molitvenih zajednica kao i kroz karitativne akcije i udruge u župama.

„Poglavito župama koje nisu bile pogođene ‚etničkim čišćenjem‘ odnosno protjerivanjem župljana. Nažalost, od poratnih godina i u tim sredinama, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, trend je odlaska posebice u države članice Europske unije – iz ekonomskih, ali i političkih razloga“, naglasio je biskup Komarica.

Istuče da su, tijekom rata u BiH, na području Banjolučke biskupije protjerani brojni katolici, a njihova imovina otuđena.

„Zlosretni, nametnuti nam rat i njegove posljedice nepopravljivo su oštetile cijelu moju biskupijsku zajednicu, iskorjenjivanjem čak tri četvrtine predratnih članova. Njihova imovina i očevina nasilno je otuđena. Njihove crkve, kapele, groblja, župne kuće i samostani porušeni su ili teško oštećeni. Sve to unatoč činjenici da, na području moje biskupije, katolici uglavnom nisu htjeli ratovati niti ugrožavati bilo čije živote ili imovinu. Poslušali su, mene i moje svećenike, kad smo ih bodrili i za vrijeme rata da opraštaju i budu mirotvorci. Unatoč tome, ubijeno je nekoliko stotina katoličkih civila, sedmorica župnika, jedan redovnik (starac) i jedna redovnica, a stotine civila te 15-tak svećenika i redovnika je mučeno“, rekao je.

Obnovljeno i izgrađeno oko 4 tisuća stambenih jedinica

Ističe brojna dobra djela tijekom i nakon rata u BiH, članova Banjolučke biskupije, prema susjedima nekatolicima. Uz ogromne napore, zahvaljujući pomoći iz zemalja srednje i zapadne Europe i Sjeverne Amerike, uspjelo im je, priča mons. Komarica, obnoviti i/ili izgraditi oko 4 tisuće stambenih jedinica ne samo članovima biskupije nego i susjedima Bošnjacima, Srbima i drugima kojima je to bilo potrebno. Obnovili su potom i gotovo sve crkvene porušene i oštećene objekte.

„Radi istine moram nažalost reći da smo dobili skromnu financijsku pomoć domaćih vlasti, raznih razina i nadležnosti. Pratio nas je stalno dojam da su i oni uglavnom bili stava, koji su prenijeli i na predstavnike nekih službenih međunarodnih organizacija (npr. UNHCR), da se protjerani katolici koji su uglavnom Hrvati ne žele vratiti u rodna mjesta. Istina je bila drugačija jer smo mi, iz vodstva biskupije, još 1996. godine imali na popisu više od 12 tisuća obitelji prognanih katolika koji su se tad nama (odnosno našem biskupijskom Caritasu) prijavili za povratak jer ih nitko od tadašnjih predstavnika nijedne od razina vlasti nije niti pitao za povratak, kamoli pomogao da to i realiziraju. Zato su domaći predstavnici vlasti (godinama poslije rata) uvijek iznova, i na razne načine, onemogućavali održivi povratak, koji je svim prognanicima i izbjeglicama zagarantiran Daytonskim mirovnim sporazumom u Aneksu 7“, istaknuo je mons. Komarica.

„I 2014. godine nam se javilo više od 4 tisuće obitelji, spremnih za povratak u rodna mjesta. Nažalost i tad je opet izostala, politička i pravna i materijalna, podrška vlasti svima njima“, dodao je.

„Ne želim nikoga uvrijediti, ali žao mi je što su se brojni politički i društveni predstavnici u našoj zemlji poratnih godina u mnogo slučajeva pokazali nevjerodostojnima, nekorektnima, nehumanima i nezrelima za važne funkcije koje su obnašali. Tako su propustili šansu da od naše lijepe i bogate zemlje učine prikladno i poželjno ozračje za život dostojan čovjeka svima onima koji su se tu rodili. Mi smo bili svjedoci toj višegodišnjoj nehumanoj i nepravednoj praksi, mnogo puta javno dizali glas protiv toga“, naglasio je.

Imajući sve to u vidu, mons. Komarica smatra potrebnim i dalje bodriti sve suradnike u župnom i biskupijskom pastoralu da budu ustrajni u služenju svakom, osobito marginaliziranom, zapostavljenom, nerijetko čak i od vlastite djece, zaboravljenom čovjeku.

„Trebaju riječima i vlastitim primjerom poticati ljude da nauče imati pravi odnos prema Stvoritelju i Spasitelju kao i prema bližnjima, ne praveći pri tom razlike na njihovu etničku, vjersku ili svjetonazorsku pripadnost“ –ustvrdio je.

Smatra da bi trebalo dalje bodriti i članove svih (nad)biskupijskih zajednica u BiH (predvođene njihovim duhovnim vođama) da izgradnju budućnosti zemlje smatraju i svojom obvezom. Kako je kazao, to uključuje također odlučniju i zajedničku borbu protiv nepravde i nehumanog ponašanja mnogih aktualnih nositelja civilne vlasti u zemlji, povlaštenih nositelja tzv. krupnog kapitala i korumpiranih službenika raznih vrstā i profesijā.

Biskup Komarica smatra da je od presudne važnosti, za budućnost te biskupijske odnosno crkvene i društvene zajednice u Bosni i Hercegovini, pravilan odgoj i temeljito suvremeno obrazovanje djece i mladeži.

Zajednička briga

„Neophodna je i ozbiljnija zajednička briga glede ispravnog i objektivnog obrazovanja i humanog, socijalnog odgoja mladih generacija, kao i njihovo značajnije okupljanje oko svjesnog i savjesnog preuzimanja odgovornosti, kako prema sebi tako i prema sebi sličnim uzrastima, onda i prema cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu, uključujući prvenstveno roditelje, odnosno skrbnike“ kazao je.

Za novog biskupa mons. Željka Majića (njegovoga nekadašnjeg studenta u Sarajevu) mons. Komarica kaže da je obdaren dugogodišnjim životnim i svećeničkim iskustvom. Nada se da će novi biskup nastaviti i „razbuktati“ dušobrižničke te brojne karitativno-socijalne, mirotvorne i odgojno-obrazovne projekte i ustanove u biskupiji, i nove otvoriti i pokrenuti, ne samo za članove biskupijske zajednice, nego i za druge ljude i opće dobro društva u BiH.

„Novi biskup dolazi iz Hercegovine, gdje je domaće katoličko pučanstvo ostalo dobrim dijelom pošteđeno ratnih pustošenja i uništavanja. Obavljao je razne i različite pastoralne i važne upravne službe u svojoj biskupiji, ali i nekoliko godina u središtu katoličanstva u Rimu. Sigurno će biti oslonac i orijentir članovima svoje biskupijske zajednice, ali i drugim ljudima kojima su potrebiti istinitost, pravednost, poštenje, rad, red, miroljubivost i zajedništvo“, naglasio je.

Biskupsko ređenje mons. Željka Majića najavljeno je za subotu 2. ožujka 2024. u banjolučkoj katedrali svetog Bonaventure. Tad će mons. Majić ujedno biti ustoličen na katedru banjolučkih biskupa kao četvrti dijecezanski biskup te biskupije (ostali su bili apostolski upravitelji). Uslijedit će sve druge formalne radnje u vezi s primopredajom dužnosti dijecezanskog biskupa.

„Poznato je da nije dovoljno da čovjek bude spreman obavljati svoju dužnost, treba i znati što mu je dužnost. A tko preuzima dužnost mora imati i određena prava. I jedno i drugo su kao palme, koje ne donose ploda ako ne rastu jedna kraj druge. Kineska poslovica glasi: „Svi su cvjetovi budućnosti u sjemenu sadašnjosti“, naglasio je biskup.

Na kraju svojevrsnih „ispovijesti“, poželio je sebi i svima dozvati u pamet mudre riječi iz svetopisamske knjige „Mudre izreke“: „Neka ti srce ne zavidi grešnicima, nego neka ti uvijek bude u strahu Gospodnjem, jer imat ćeš budućnost i tvoja nada neće propasti.“

Mons. Franju Komaricu za biskupa je zaredio 6. siječnja 1986. u bazilici sv. Petra u Rimu, zajedno s još šestoricom drugih imenovanih biskupa s pet kontinenata, tadašnji papa Ivan Pavao II. koji je dvaput posjetio Bosnu i Hercegovinu (Sarajevo i Banja Luka), objavila je Fena. Godine 2003., kada je u Banjoj Luci blaženim proglasio sina Banjolučke biskupije Ivana Merza, domaćin mu je bio biskup Komarica.