Misno slavlje predvodio je biskup Bože Radoš, u zajedništvu s umirovljenim varaždinskim biskupom Josipom Mrzljakom, don Ivanom Filipovićem, generalnim vikarom mons. Antunom Perčićem, povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja vlč. Sinišom Dudašekom, kanonicima, redovnicima te svojim tajnikom. Tom prigodom redovnici i redovnice obnovili su svoje redovničke zavjete.

Biskup Radoš je u homiliji o blagdanu Svijećnice, kao jednom od biblijskih blagdana, rekao da ga se ne može nikada potpuno zaokružiti, ali da se može zaustaviti na pokojem detalju, a ima ih mnogo. Govorio je o imenima blagdana te da ih ima toliko jer je riječ o biblijskom blagdanu.

„Na Istoku, u ranoj Crkvi, ovaj blagdan je poznat kao blagdan susreta – čovjeka i Boga. Obitelj koja donosi dijete u hram, prikazuju dijete Bogu i zahvaljuju na daru života. Ali, tu je i susret ljudi koji se nalaze u hramu s Bogom. Na Zapadu se ovaj blagdan naziva blagdan svijeća, svjetla. Po tome mi ovaj blagdan nazivamo Svijećnica ili blagdan susreta – prikazanja Gospodinovog“, kazao je biskup.

„Šimun, starozavjetni pravednik, ima obećanje od Boga – neće umrijeti dok ne vidi onoga koji je Spasitelj svijeta. U mnoštvu onih koji su u hramu, zagledao se u jednu posebnu obitelj: vidio je da je došao Spasitelj. Želi ga blizu srca pa ga prima u naručje i govori: ‚Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!‘ Šimun nije imao mira dok nije Spasitelja uzeo u naručje. Sad može ići u miru, otići na putovanje, kao svjedok Svjetla, jer će narod živjeti u svjetlu. On svjedoči u trenutku odlaska da nosi Svjetlo života“, rekao je.

„Mi, redovnici i svećenici,  svaku večer odlazimo kao Šimun. Izgovaramo te riječi kad odlazimo na počinak. Hoćemo li spavati nekoliko sati ili će Gospodin naš san pretočiti u jedan trajni san? Gospodine daj nam da svaku večer, dok to izgovaramo, imamo Šimunovu vjeru i da znamo da nas prati Svjetlo života koje imamo u naručju!“, dodao je.

Biskup Radoš nadalje je govorio o Šimunu koji se obraća ljudima, odnosno Mariji: „tebi će mač probosti dušu“. „Je li to mač Velikoga petka ili mač sumnje? Postoji li u Marijinu životu sumnja, postoji li u njezinom životu prostor za odluke? Mi smo donijeli odluku pri ulasku u samostan, sjemenište. Obnovit ćemo svoja obećanja sa željom da živimo otvoreno pred Bogom, da možemo prihvatiti boli jer mač dolazi u život svakoga od nas, da ono što je najdublje, Bog u našoj nutrini, bude onaj uz koga ćemo stalno i trajno stajati“, poručio je.

„Proročica Ana je izvan sebe sve dok ne vidi Spasitelja. Nije li jedna časna sestra ili svećenik izvan sebe ako nema Boga u blizini? Tek kad k Bogu dođemo, onda dolazimo k sebi.  U tom trenutku Ana dolazi k sebi. Komunicira gledajući i propovijeda. Što je vidjela, to će navijestiti i propovijedati cijelim svojim životom“, naglasio je predslavitelj.

Mons. Radoš zaključio je da je Isus Krist „svjetlo koje je došlo prosvijetliti naš život, svakoga čovjeka, sve narode, cijeli svijet. On putuje s nama, u nama. Dao Gospodin da budemo odsjaj toga Svjetla kao male svijeće koje izgaraju onom ljubavlju kojom je on došao među nas, da zasvijetli i prosvijetli naš život!“

Euharistijskom slavlju prethodilo je prigodno predavanje u prostorijama Ordinarijata. Don Ivan Filipović iz zajednice Cenacolo govorio je o temi „Angažman redovnika i redovnica u pastoralu ovisnika i osoba koje su stavljene na rub društvenog života“.

Don Ivan predstavio je zajednicu Cenacolo u koju ljudi dolaze iz tame, poniženi. Iznosio je osobna iskustva, svjedočanstva i pokušavao to povezati s redovnicima koji također žive u zajednicama. Istaknuo je da je život u Cenacolu zapravo teži od redovničkoga jer je mnogo toga ograničeno: zabranjeno je telefoniranje, pušenje, konzumacija alkohola i sl. Govorio je o tami, ali i svjetlu, a sve da bi potaknuo redovnike na promišljanje o važnosti izlaska na periferije, o radu s ljudima na marginama društva.

„Treba isploviti na pučinu. Ali za to treba imati hrabrosti i snage. To je imala Majka Elvira, a toga nam danas nedostaje. Jer, uvijek ima onih koji ne bi isplovljavali, koji bi stajali na mjestu“, rekao je don Ivan koji se posljednjih godina najviše bavi resocijalizacijskim programom u zajednici.

„U dubini duše osjetili smo da trebamo ići u korak s vremenom. Nove generacije nisu toliko karakterno jake i ne znaju toliko podnositi žrtve kao mi prije nekoliko desetljeća. Psihološki smo bili jači. Sve je više recidiva, ali i sve manje ljudi u zajednici. Nešto treba promijeniti“, poručio je.

Naglasio je da u svakoj zajednici ima otpora za nove stvari, za nove ideje. „Ne možeš izići na vjetrometinu računajući da te vjetar neće odnijeti. Treba imati hrabrosti i približiti se ljudima koji su u potrebi, a danas ih je sve više“, istaknuo je.

„Kušnje i patnje se moraju proći da bismo bili ondje gdje trebamo i kome trebamo“, rekao je don Ivan.