Mons. Ivica Petanjak istaknuo je okupljenoj braći, rodbini i puku u homiliji kako je započelo vrijeme korizme te da je „Bog zabrinut za naše spasenje te nas nagovara da se vratimo k njemu putem pokore, odnosno radikalnog obraćenja“. Dodao je kako se „povratak neće dogoditi ako se ne obratimo i ne promijenimo na bolje jer da smo bili kako treba, ne bismo nikada otišli od njega“.

Govoreći o Božjoj zabrinutosti i ljubavi prema nama istaknuo je kako je važno ne oglušiti se na Božje poticaje. Za svaki je povratak Bogu potrebna slobodna volja i slobodni pristanak te govoreći o životu fra Mate Trinajstića i osobnom povratku Bogu, našoj Pashi i prijelazu u vječnost, dodao je kako se svatko „susreće s jednim drugim, konačnim povratkom koji ne ovisi o našoj slobodnoj volji. Događa se samo jednom u životu i za njega ne postoji alternativa i u tome nas nitko ne može zamijeniti“.

Istaknuo je kako svaki povratak u sebi nosi određenu nadu i optimizam. Zato smo pozvani vjerovati u „Očevo golemo srce i dovoljno široko da ćemo u njemu uspjeti naći i neko mjesto za sebe“.

Tako se i fra Mate Trinajstić vratio u „kuću Očevu te da ga je na vratima kuće dočekao naš spasitelj, Isus Krist kao sigurnost Očeve riječi i obećanja da je Krist sišao među nas ljude kako nikoga od nas ne bi izgubio već svima osigurao život vječni“.

Govoreći o Božjem strpljivom čekanju, biskup je naglasio važnost nade za kršćanski život. Ističući prvi razlog nade naglasio je da je „naša nada u tome da smo svi izišli iz ruke Božje, da smo njegovo djelo, da je naš Stvoritelj, da nas je htio takve kakve je stvorio i podao nam udio u svome božanskom životu“. Drugi je razlog nade život našega dragog pokojnika koji nije bio kršćanin samo po imenu i tradiciji već po svome izboru. „Izabirući redovnički i svećenički život kao svoj poziv i kao svoje zvanje dao je svima do znanja da je Bog za njega na prvom mjestu te da će sve što će činiti kroz život proizlaziti iz toga temeljnog opredjeljenja, svjestan da će ga svijet promatrati i prosuđivati kao takvoga te da će radi takvog izbora biti prepoznat ili u slučaju pogreške teže prosuđivan“.

Posebno je naglasio fra Matine godine služenja Bogu, 64 godine redovništva, a 55 svećeništva. Fra Mate je ustrajao do konca u svom prvotnom opredjeljenju za Isusa Krista i time pokazao kako se ne moraju dogoditi nikakva izvanredna djela već svakodnevno življenje vlastitog posvećenja i svjedočanstva drugima. Na koncu ga je predao ljubavi i milosrđu Božjemu vjerujući kako će Bog milostivo oprostiti sve slabosti i grijehe.

Nakon popričesne molitve, gvardijan samostana Navještenja Marijina na Košljunu, fra Mate Polonijo, pročitao je životopis pokojnog fra Mate Trinajstića. Prigodnim se riječima pozdrava i oproštaja, u ime cijele redovničke zajednice kojoj je fra Mate život preipadao, oprostio i provincijalni ministar, fra Tomislav Šanko. Oprostio se riječima utjehe kako vjeruje da je Bog pripravio posebno mjesto za svoga svećenika. Istaknuo je simboliku smrti fra Mate Trinajstića o samom početku korizmenog vremena koje je neodvojivo od svoga cilja – Uskrsa. Nadodao je kako je važno razumjeti da ćemo na kraju svoga zemaljskog putovanja biti pitani „koliko smo sebe stavili u ono što smo činili, koliko smo znali primijetiti potrebu, bol, siromaštvo onih koje nam je Bog stavio na put te koliko smo utjehe i radosti donijeli svojim bližnjima“.

„Tako je naš fra Mate Trinajstić uvijek nastojao ovu istinu pronositi svojima, braći i prijateljima. Bio je radost svima. Bio je utjeha. Bio je čovjek. Bio je brat i prijatelj”.

Nakon prigodnih riječi provincijalnog ministra, pročitana je sažalnica nadbiskupa metropolita zagrebačkog, kardinala Josipa Bozanića, koji je izrazio svoju sućut i molitvenu blizinu prisutnima.

Po završetku misnog slavlja, uslijedilo je sprovodno slavlje na samostanskom groblju na Košljunu gdje je fra Mate Trinajstić pokopan u svečanom ispraćaju u vječni život popraćen pjesmom psalama svoje braće koja su svjesna da ih je još jedan brat napustio i prešao u vječnost.