Na duhovnim vježbama, koje su započele zazivom Duha Svetoga, okupio se 21 redovnik i svećenik: voditelj fra Josip Ikić, plehanski gvardijan fra Anto Tomas, derventski dekan fra Ivan Marić; te drugi franjevci Plehanskog distrikta: fra Mirko Filipović, fra Mladen Jozić, fra Anto Zrakić, fra Jozo Puškarić, fra Franjo Dalibor Stjepanović, fra Jozo Gogić, fra Ivan Ćurić, fra Blažen Lipovac, fra Velimir Zirdum, fra Ilija Jerković, fra Zlatko Matanović; zatim župnik u Tesliću vlč. Ivan Ravlić i umirovljeni svećenik vlč. Pavo Brajnović; kao i svećenici iz Slavonskog Broda preč. Josip Matanović, vlč. Mato Matasović, vlč. Davor Tomić, fra Domagoj Šimunović; te grkokatolički župnik u Derventi vlč. Franjo Sitnik.

Tema vježbi bila je „I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati, s vlašću da izgone đavle“ (Mk 3, 14 – 15). Predvoditelj duhovnih vježbi fra Josip Ikić, profesor u Klasičnoj gimnaziji u Visokom, odgojitelj franjevačkih sjemeništaraca i misionar milosrđa, svoja razmatranja obradio je kroz tri glavna motiva: molitvu, pokoru (kajanje) i milosrđe (ljubav).

Na početku je pojasnio Isusovu nakanu ustanove Dvanaestorice i njihovih nasljednika – svećenika. Naglasio je da je prva Isusova nakana ustanove apostola da budu s Njim, da budu u molitvi i šutnji koje su preduvjet plodonosne evangelizacije te liječenje duša i izgonjenje zloduha. „Duhovne vježbe su prigoda da se intenzivnije družimo s Kristom i njegovom riječi, a i sami sa sobom, sa svojom nutrinom kroz razmišljanje, razmatranje, molitvu i šutnju“, dodao je.

Pojašnjavajući koje trajne osobine treba imati svećenik ustvrdio je da bi svaki svećenik trebao imati ljubavi prema svom Učitelju, iskustvo osobnog susreta s Kristom da bi o tome mogao svjedočiti, ispunjen Duhom Svetim da bi ga mogao posredovati drugima, te biti učenik razlučivanja, raspoznavanja Božjeg glasa, Božje volje.

Dodao je da su apostolski poziv i zvanje, prije svega, čisti Božji dar, koji se ne može zaslužiti, te da te temeljne osobine svećenici mogu dobiti ako ih žarko žele i stalno za njih mole.

Uz konkretne primjere iz Evanđelja i svakodnevnog života pojasnio je zašto je za svećenika važna molitva te je posvijestio kako treba moliti – s vjerom, praštajući, dajući prednost Kraljevstvu Božjem, velikodušno, ustrajno i uvijek u ime Isusovo te Bogu zahvaljujući za njegovu volju.

Nadalje je ukazao na važnost pokore, kajanja i na društveni vid grijeha. Zaključio je da svaki svećenik treba u sebi nositi plodove Duha Svetoga – ljubav, radost i mir. Ustvrdio je da su upravo duhovne vježbe prigoda da se svećenici oslonjeni na Krista učvrste u krepostima.

Kako je to bila i prilika u slobodno vrijeme za međusobno druženje, sudionici su u srijedu 23. veljače posjetili grkokatoličku župu u Derventi. U znak zajedništva i pomoći toj maloj grkokatoličkoj zajednici, svećenici su darovali svoje novčane priloge, a u ime svećenika gvardijan fra Anto župniku Sitniku darovao je Bibliju. Svećenici su se u Derventi pomolili i u katoličkoj crkvi sv. Jurja.

U popodnevnim satima na plehanskom groblju molili su opijelo nad grobovima pokopanih franjevaca. Program je u toga dana završen klanjanjem pred Presvetim.

Duhovne vježbe završene su u četvrtak 24. veljače svečanom misom s Te Deumom. Voditelj fra Josip na kraju je svećenicima poželio da ih duhovne vježbe ohrabre da još dulje upoznavaju Krista, da ga zavole i nasljeduju te prihvaćaju svoj križ svjesni da je cilj uskrsnuće, Kraljevstvo Božje.

Gvardijan fra Anto zahvalio je na kraju predvoditelju i braći svećenicima. Izrazio je nadu da će duhovne vježbe biti na korist svim sudionicima. Dodao je da franjevci svećenici žele biti otvoreni milosti Božjoj i raditi i izvršavati volju Božju. Zahvalio je na logističkoj podršci svojim suradnicima: tajniku Ivici Blaževiću, domaru Miji Jerkoviću te domaćicama Olgici i Lucijani Cerović.

Bila je to prilika da se svećenici uz nagovore voditelja, liturgijska slavlja, molitvu i međusobne susrete osvježe i obogate.

„Duhovne vježbe znače povući se iz svakodnevnice  u sebe i povezati se sa Gospodinom. Za to je potrebna oaza mira i sabranosti. To je upravo moguće na Plehanu ovom pustom, ali pitomom kraju prepunom prirodnih ljepota. Uz to što nam je obveza obaviti redovite duhovne vježbe, na Plehan smo došli i da bismo dali podršku franjevcima koji ovdje žive i djeluju s malim stadom povratnika. S ovim nas krajem povezuju i vjernici koji su iz ovih krajeva u izbjeglištvu došli i žive u našim župama. Ove duhovne vježbe doista su bile osvježenje i obogaćenje za naš daljnji pastoralni rad, a obogatili su nas i susreti sa svećenicima Plehanskog distrikta“, posvjedočila su četvorica svećenika iz Slavonskog Broda, od kojih su neki na Plehanu bili po prvi put.