Nadbiskup Puljić: „Neka mons. Zgrabliću bude blagoslovljeno i neka njegov rad urodi plodom, u duhu njegova gesla“

Oče nadbiskupe, kako se osjećate, s obzirom da ste od 14. siječnja 2023. umirovljeni zadarski nadbiskup?

Već sam bio pripremljen za to. Nisam znao koji će dan biti, ali dogodilo se, eto, baš na dan moga biskupskog ređenja. I to ima neku simboliku. A htio bih to povezati i s mojim imenom. Već kad sam rođen, dobio sam ime Želi-mir.

Znači, ja cijeli život želim mir. Pa što je ljepše moglo biti, nego u određenoj fazi završetka rada, 75 godina, 33 godine biskupskog života, da idem u mir, u mirovinu. Želi mir.

Broj 33 su i Isusove godine. I to je jedna simbolika, znak neke zaokruženosti.

Pa jest, to su Isusove godine. Jutros kad smo razgovarali nakon mise, ma plašio bih se da me Isusova muka zadesi. Ljudski je to rečeno, ali eto, u ruke Božje.

Kao što sam i dosada služio, sada ću služiti na drugačiji način, ne kao pastir, vođa ili dirigent u upravljačkom smislu riječi, nego na drugačiji način biti ovdje potpora i mom nasljedniku, potpora svećenicima, vjernicima. Na jedan drugačiji način nastaviti svoju biskupsku službu.

Vas je i za vrijeme biskupstva karakterizirala Vaša znanstvena djelatnost, mnoge knjige, studije, interventi. Pretpostavljam da ćete to možda moći sad još više uključiti u svoj daljnji tijek života.

Neću bježati od toga jer to mi nije neki ‘veliki’ zadatak. Ali, treba imati u vidu da ja imam 75 godina. Moždane vijuge ne rade kao prije 30 ili 20 godina.

Ja ću se vrlo rado posvetiti nekim temama, kao što sam se i dosada bavio nekim temama koje su i objavljene i mislim da nisu beskorisne.

Ne obećavam ništa, ali sigurno da će mi biti drago i time se baviti, s tim da treba imati u vidu i moje zdravstveno stanje, moje godine i okolnosti u kojima se nalazim.

Vi ste govorili, od Vas sam tu formulaciju prvi put čula, ‘Nema škole za biskupe’. Što biste rekli da je Vama biskupstvo kao svećeniku donijelo?

Dobro ste to citirali, ja sam to uvijek govorio. Kamo sreće da je bila neka ‘škola’. Mi jesmo pohađali neke tečajeve poslije, kad smo imenovani biskupima, onda Kongregacija organizira. To se nastavilo, biskupi budu po 15, 20 dana na tom susretu, da ih se upozna s time što ih čeka, da im se naglasi što je važno u službi biskupa. I to je vrlo korisno.

Ali, zaista nema neke škole, kao što je ima za druga zvanja, gdje se specijaliziraš i onda znaš što ćeš raditi. Ovdje je opći pastoral kao i za svećenike, samo imaš veću odgovornost nego svećenici.

Što nosite od trinaest godina svoje biskupske službe u Zadru?

Oh, u Zadru nosim ono što bih mogao izraziti onom pjesmom koja se rado pjeva u Zadru, vidim da ta pjesma čapa (uhvati, nap.) Zadrane za srce: Zadar je u srcu mome.

Nije lako bilo rastaviti se s Dubrovnikom, ali uistinu moram zahvaliti svećenicima, vjernicima i cijelom ozračju u Zadru gdje sam se osjetio prihvaćenim, primljenim i rado sam tu, kod kuće.

Što biste poručili vjernicima Zadarske nadbiskupije, ipak je to svijest u narodu, odlazi nadbiskup Puljić?

Pa ispravio bih moju dragu novinarku. Ne odlazim. Nego bih rekao, ja ostajem tu.

Samo u jednom drugačijem stilu, drugačijem radu. Na drugačiji način služit ću  vjernicima, Crkvi i narodu. Ne odlazim, ja ostajem tu. Ali neću biti odgovoran – i to je velika stvar. To je za mene zaista velika olakšica. Bogu hvala da idem u mir i mirovinu.

Oče nadbiskupe, Vaše biskupstvo obilježilo je itekako i 10 godina vođenja Hrvatske biskupske konferencije u službi predsjednika HBK. Dakle, ne samo uprava jednom mjesnom Crkvom, nego i koordinacija kolegija hrvatskih biskupa, i tu je trebalo voditi procese.

Pa to smo uspjeli obilježiti u monografiji koja je objavljena baš dan prije nego sam vodstvo HBK predao svom novom nasljedniku.

I na predstavljanju te monografije rekao sam u zahvali da najviše zahvaljujem kolegama, kolegama biskupima. ‘Vama, dragi kolege, koji ste zajedno sa mnom tvorili ovo tijelo koje je znakovito i važno za naš narod‘. Jer su mi dali podršku, dva puta su me birali kao predsjednika HBK. I uistinu, i u radu osjetio sam njihovu podršku. I to je velika stvar kad ti možeš neke stvari osjetiti – biskupi te podržavaju, biskupi su s tobom.

Odnosno, svi smo zajedno. Tu nije jedan čovjek važan, ali jest, važan kao koordinator. Jer, biskupska konferencija nije nadtijelo. Ona je skup jednakih koji razgovaraju, planiraju, dogovaraju. A eto, jedan od nas je bio onaj koji koordinira.

U tom kontekstu, ja zahvaljujem i za te godine i za povjerenje biskupâ, za poštovanje i za sve lijepo što sam s braćom biskupima doživio i doživljavam još uvijek.

Moramo spomenuti i da Vaše biskupstvo obilježavaju i veze sa svijetom. Ne samo da ste iz Zadra bili nadležni za HBK, nego ste i u ime HBK i povjerenih dužnosti bili na odgovornim mjestima za odnose s državom, Europskom unijom. Baš ste predstavljali Crkvu iz Hrvatske u Vatikanu, na zasjedanjima europskih konferencija i drugdje u svijetu. Dakle, ima toga, u pozitivnom smislu, internacionalizma u Vašem biskupstvu koji nije tipičan za svakoga.

I to iskustvo jako me obogatilo. Nije mi bilo lako naći vremena, neka ta zasjedanja trajala su četiri, pet dana, nekad su bilo daleko. Npr., u Svetoj zemlji kad smo bili. I lijepo je to. Lijepo je biti na tim susretima.

Ali, trebalo je ne samo doći tamo, nego, trebao si nešto i pripremiti. Trebao si sudjelovati, trebao si biti aktivan. A što mi je drago, i to sam činio na poticaj dragog kardinala Vinka Puljića.

Kad smo nas dvojica bili zajedno na jednom takvom sastanku, on mi je tako bratski rekao: ‘Čuješ, Želimire. Ti znaš to nekako i zabilježiti, fino komunicirati, napisati. Pa bi li mogao neki ‘zapisnik’ napraviti?’.

I to me nekako usmjerilo da sam svaki put napravio zapisnik, dostavio biskupima, za arhiv, a onda kratko, u pet do deset rečenica rekao, to i to se nalazi ovdje.

I to je zapravo veliki plod u toj monografiji o HBK. Baš na tim europskim susretima, ili u Vatikanu, u Santiago de Composteli, Minsku, Bjelorusiji, Varšavi, gdje smo bili na tim sastancima.

Ja sam pokušao sabrati se malo, kao novinar; sastaviti izvješće, predstaviti biskupima i dati im u ruke. Evo, to je to. Možete kod kuće to čitati, nećemo na zasjedanju, ali da znate samo, o tome i tome se govorilo.

Tako da mi je to veliko bogatstvo. I drugo, osjetiti Crkvu, ali malo šire. Bio sam u Misijskom zavodu, većinom je to bilo s ljudima iz Azije, Afrike, Australije, neki iz Europe. Ali, taj studijski život, šest godina živjeti tamo u zavodu jako me obogatio.

Kad bih prije rekao, Ja sam katolik, značilo je, nisam musliman, nisam pravoslavac, nisam protestant. A sada kad kažem, Ja sam katolik, to mi je šire.

Ja sam katolik s bratom iz Gvineje, s bratom iz Konga, s bratom iz Australije, s bratom iz Indije. Dakle, jedna Crkva šarolika, bogata. A to može samo Katolička Crkva dati, takvo iskustvo, i pogotovo što sam živio u takvom ambijentu.

Tako i iskustvo po tim zasjedanjima diljem Europe me zaista obogatilo i drago mi je bilo da sam mogao sudjelovati na tim susretima.

U svoje 33 godine biskupstva, 20 godina bili ste biskup u Dubrovniku, i to u najteže, ratno vrijeme. Što Vam je bilo najteže u biskupstvu, a koje radosti?

Bilo bi dosta toga, jednoga i drugoga. Svakako, početak moga biskupstva, to sam rekao i jutros kad smo misu slavili (u kapeli Nadbiskupskog doma u Zadru, nap.), bio je u ozračju nečega što se u našem narodu i u našoj domovini osjećalo. Neka prekretnica, nešto novo.

Nekako smo živjeli za ono što smo željeli. A to je da steknemo slobodu, neovisnost, jer išlo je tim putem nakon pada Berlinskog zida. Sve su nade bile u tome, ova ideologija koja nas je tada već 50 godina trala i zavodila, ide kraju.

I nadali smo se i mi u Hrvatskoj da bi to moglo mirno završiti. Kao što je mirno završilo u Češkoj i Slovačkoj. A Jugoslavija je bila nečija želja i nečija umjetna tvorevina koja nije mogla izdržati.

I onda kad smo mi izrazili svoju želju, mnogi je nisu željeli. Zato je možda i došlo do sukoba.

A moram ovdje ponovno reći nešto što sam puno puta ponovio – oni koji su bili moćni, koji su imali utjecaja, koji su mogli zaustaviti ruku koja ubija, povukli su se. Nama je jako to žao. Žao nam je, jer moglo se ovdje sve mirno riješiti, kao što su Češka i Slovačka riješile.

Evo, sad isto Ukrajina proživljava istu dramu kao što smo je i mi imali. Samo, razlika je što u Ukrajini zaista ima razumijevanja sa strane Europe, svijeta i svijeta politike, moćnika. Mi smo u ono vrijeme bili sami, prepušteni samima sebi i prepušteni agresoru da rješava silom ono što je naumio.

To su bili teški trenuci. A došao sam u Dubrovnik, ona prva godina je zaista bila godina euforije, nade, referenduma, izbora. Dakle, mi smo se opredijelili za ono što smo decenijama čekali. I bila je šansa. I kamo sreće da je tada bilo razumnih ljudi i da su rekli, Ajmo se dogovoriti. Nema smisla voditi rat. Ali evo, neki su se opredijelili za agresorski rat.

Koštalo nas je to, i mene je to koštalo živaca i zdravlja u opkoljenom Dubrovniku. To ne bih htio spominjati kao nešto loše, ali jest bilo teško. Nije bilo lako u tim okolnostima biti odgovoran za sebe, za svećenike, za narod koji ti je povjeren. A ne možeš doći. Ne možeš izaći iz grada.

Ali, moram reći da i u takvim okolnostima, kad se sjetim tih dana, nismo bili pod očajem. Mi smo u gradu izdavali vijesti, vjesnike, održavali smo koncerte. Mi smo prkosili sili koja je oko nas.

Tako da usprkos tih teških trenutaka, zaista je bilo i lijepih. U tim trenucima rodio se onaj oratorij ‘Istina o gradu slobode’ pokojnog Đele Jusića koji je to uglazbio i akademika Luke Paljetka koji je dao neke stihove koji su baš i pjesnički, sadržajni i govore o stanju duha u tom vremenu, duhu prkosa. ‘Neka pale, neka ruše, naopako svi će završit, al’ neće nas skršit‘.

Dakle, to je bio duh koji je Luka napisao u tim svojim stihovima. A onda su Luka i Đelo zamolili mene mogu li uvrstiti moje govore koje sam u tim trenucima upućivao narodu koji je bio izgubljen. Ja sam upućivao riječi utjehe, ohrabrenja i ušli su i ti moji govori preko radija u taj oratorij. I u tom opkoljenom gradu nismo gubili nadu.

Svećeništvo je izabranje. Biskupstvo je također izabranje, predsjednik biskupske konferencije – opet izabranje. Kako Vi gledate na to da Vas je Providnost Božja izabirala i negdje slala, davala Vam povjerenje da nešto činite. Kakav je to osjećaj, biti izabran? Ne samo od Boga, nego i ljudski. Od Boga, po nekim ljudskim odlukama. 

Mislim da je to jako pozitivno. Zaista, nisam se nigdje ‘naguravao’ ni natjecao.  Za biskupa se ne natječe. Za svećenika isto tako. Ti za svećenika ideš s time da te Bog potaknuo, ti si odgovorio, želiš to biti, a onda poglavar te prihvati. I to je zvanje. Tako isto i u službama.

Dakle, nikada nisam odbijao ako su mi nešto ponudili, ali nisam se ni jagmio da bih nešto bio. Prema tome, ja zaista mirne duše idem u mirovinu, sa sviješću da sam učinio nešto. Nisam možda koliko sam mogao, ne mogu se previše hvaliti, ali nisam ni pokvario, čini mi se.

Nisam nešto krivo učinio. Uvijek sam bio na toj crkvenoj liniji. Nastojao sam činiti ono što vjerujem.

Oče nadbiskupe, što biste poručili Vašem nasljedniku, nadbiskupu Zgrabliću? On je za Vas u svojim obraćanjima znao reći da ste mudri pastir. 

Poželio bih mu zaista da svoje nove zadatke koje mu je Crkva sada povjerila, neka s predanošću u ruke Božje prihvati sve što se stavi pred njega.

I neka s povjerenjem čini to. Mi ne možemo predvidjeti stvari niti smo za to  školovani, kako sam rekao.

Ja sam u Zadru,  kao i u Dubrovniku, imao određenih poteškoća, a to su sve stvari koje treba prevladati i ići naprijed.

U tom kontekstu, neka mu bude sretno i blagoslovljeno. I neka u duhu njegova biskupskoga gesla njegov rad, njegov pastoralni angažman, uistinu urodi plodom. Evo, to je moja želja.

(Razgovor vodila Ines Grbić)