Nadbiskup Uzinić slavio zadušnicu za Benedikta XVI.

U suslavlju s umirovljenim nadbiskupom Ivanom Devčićem te rektorom katedrale, najbližim suradnicima i brojnim svećenicima, nadbiskup je misu slavio u prepunoj katedrali u koju su vjernici došli želeći se oprostiti od pape koji je 8 godina vodio Katoličku Crkvu, ali i iznimnog teologa čije su misli nadahnjivale generacije profesora i studenata. Ispred grobnice riječko-senjskih nadbiskupa postavljena je knjiga žalosti i uređen prostor za molitve za pokojnog papu. Na kraju mise tu je na molitvi zastao i nadbiskup Uzinić te u zajedništvu s vjernicima uputio Bogu molitve za pokoj duši preminulog pape.

„Papa u miru Benedikt XVI., od kojega se danas opraštamo, imao je život dug punih 95 godina, ispunjen bogatim sadržajem koji nije moguće staviti u jednu propovijed. Zato ću se pokušati ograničiti na neke naglaske njegove papinske službe, koju je započeo 19. travnja 2005., u 78. godini života, kao 265. papa Katoličke Crkve“, rekao je nadbiskup na početku propovijedi.

„Vjera je tema koja je najviše obilježila njegov život i osobito njegov pontifikat“, istaknuo je nadbiskup poručivši kako u glavnu ostavštinu pontifikata pape Benedikta XVI. treba ponajprije ubrojiti njegove tri enciklike. Prva je Bog je ljubav (Deus caritas est, 2005.); druga U nadi spašeni (Spe salvi, 2007.) i treća Ljubav u istini (Caritas in veritate, 2009.). „Ovim trima enciklikama bi valjalo dodati i onu kojom je želio završiti niz posvećen teološkim krepostima: ljubavi, nadi i vjeri. Riječ je o enciklici Svjetlost vjere – Lumen fidei, koja je ostala nedovršena i koju je, kao svoju prvu encikliku (2013.), dovršio papa Franjo. Uz 50. obljetnicu otvaranja Drugoga vatikanskog sabora, proglasio je ‘Godinu vjere’, koja je započela 11. listopada 2012., a završio ju je također papa Franjo.“

Nadbiskup je primijetio kako je možda upravo vjera, odnosno njezino prenošenje u ona ‘ogromna područja zemlje (u kojima je) vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena koji više ne može pronaći hranu prioritet koji stoji iznad svega je učiniti Boga prisutnim u ovom svijetu i otvoriti ljudima pristup Bogu’, kako Benedikt navodi u Pismu biskupima Katoličke Crkve u vezi s ukidanjem ekskomunikacije 4 biskupa koje je posvetio nadbiskup Lefebvre, 10. ožujka 2009., onaj ključni razlog zbog kojega je u jednom trenutku smatrao da se treba odreći papinske službe kako bi drugi papa, dajući papinskoj službi nove naglaske, mogao dati ono što on nije mogao.

Tu je nadbiskup istaknuo skladno nadopunjavanje pape teologa i pape pastoralca koji ga je naslijedio. Usporedio ih je s dvojicom svetih prijatelja sv. Bazilija Velikog i sv. Grgura Nazijanskog koje je Crkva toga dana slavila. „Oni su, kako možemo čitati u Propovijedi ovog posljednjeg, , bili ‘jedna duša u dva tijela’ i ‘norma i mjerilo za razlikovanje dobra i zla’, a on dodaje i da je obojici ‘bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.’ (Časoslov, sv. I., str. 896). Vjerujem da se ovo, naravno u prenesenom smislu, može reći i za dvojicu naših papa koji su – osvrnemo li se kratko i na današnji evanđeoski ulomak – poput Ivana Krstitelja svoj život stavili u službu Isusa Krista, dobro pazeći da na to da oni nisu Krist, iako su bili svjesni da su njegovi namjesnici na zemlji, kako bi Isusu Kristu i u ovo naše vrijeme mogli pripraviti put, svaki od njih na svoj način.“

Nadbiskup Uzinić prisjetio se i posjeta Benedikta XVI. Hrvatskoj. „Imao je u svom kratkom pontifikatu čak 29 pastirskih putovanja po Italiji i 24 u inozemstvo. Njegovo 19. putovanje u inozemstvu bilo je u Hrvatsku odnosno Zagreb, 4. i 5. lipnja 2011. u povodu Prvog susreta hrvatskih katoličkih obitelji pod geslom ‘Zajedno u Kristu’.“ Nadbiskup je podsjetio na najvažnije poruke toga pohoda. „Spomenuo bih dva njegova poziva obiteljima iz njegove propovijedi na zagrebačkom hipodromu. Prvi je poziv na hrabrost: ‘Drage obitelji, budite hrabre!’ Tumačeći taj poziv zamolio ih je da pokažu ‘svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu!’ Drugi poziv je poziv na radost: ‘Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu!’ U tumačenju tog poziva je objasnio da je ‘otvorenost životu znak otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je!’ Na kraju bih izdvojio i misao o povezanosti obitelji i Crkve. Nakon što je ustvrdio da je ‘dobro obitelji dobro i Crkve’, objasnio je da se ‘izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve’. Ovu poruku je završio važnim pozivom na molitvu Gospodinu ‘da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!’ Taj poziv, da crkvene zajednice budu više obitelji i danas je aktualan u sinodalnom hodu koji je pokrenuo papa Franjo.“

Propovijed je nadbiskup Uzinić završio citatom pisma pape u miru Benedikta XVI. vjernicima nadbiskupije München-Freising, napisanog 6. veljače 2022. godine. „Uskoro ću se naći pred konačnim sucem svog života. Iako, osvrćući se na svoj dugi život, mogu imati veliki razlog za strah i trepet, ipak sam dobre volje, jer čvrsto vjerujem da Gospodin nije samo pravedni sudac, već i prijatelj i brat koji je sam već patio za moje nedostatke, pa je tako i moj zagovornik, moj ‘Paraklet’. U svjetlu sudnjeg časa, milost biti kršćaninom postaje mi sve jasnija. Daje mi znanje, a zapravo i prijateljstvo, sa sucem mog života, i tako mi omogućuje da samopouzdano prođem kroz mračna vrata smrti. U tom smislu stalno se podsjećam na ono što nam Ivan govori na početku Apokalipse: on vidi Sina Čovječjega u svoj njegovoj veličini i pada pred njegove noge kao da je mrtav. Ipak, On, stavljajući na njega svoju desnicu, kaže mu: ‘Ne boj se! To sam ja…’ (usp. Otk 1,12 – 17). Dragi prijatelji, s ovim osjećajima vas sve blagoslivljam. Benedikt XVI.“