Djelatnici su se najprije okupili u dvorani Centra za mlade. Uvodno ih je pozdravio te na početku molitvu predvodio tajnik varaždinskog biskupa vlč. Marko Domiter.

U svom nagovoru vlč. Šardi je najprije rekao da sve više prepoznaje da su Isusove rane nešto čemu se svaki čovjek suobličuje kroz svoj život te su sastavni dio ljudskog života.

„Rane su osobito izražene u trenutku razmatranja Gospodinove muke. Gospodin je ‚grijehe naše ponio na drvo‘, a upravo je grijeh toliko izranjavao Gospodina. Grijeh toliko ranjava nas same. No, rane nisu nastale samo od grijeha, one nastaju i od borbe, požrtvovnosti, želje da širimo kraljevstvo Božje, one će biti znak da smo i, u vrijeme zemaljskog života, imali nešto za što se vrijedilo boriti, nešto što je bilo potrebno činiti, gdje je bilo potrebno djelovati“, istaknuo je vlč. Šardi.

Dodao je i da je neminovno da ćemo biti ranjeni, ali naše ranjenosti neće biti uvijek tragedija života, nego nerijetko prilika da se po njima u nama otvore neke nove mogućnosti, prilike i pogledi na osobe i svijet koji nas okružuju.

„Dakle, rane su prisutne i osjećamo njihovu prisutnost svi. I koliko ih ne želimo imati, toliko nam mogu donijeti različite milosti. Ali, to čine jedino po Isusu Kristu koji je svaku ranu, prije negoli smo ju konkretno mi zadobili, On nosio prije nas na svojemu tijelu i svojoj duši. Stoga, pogled prema Kristovim ranama, iako na prvu izaziva bol, s druge strane postaje lijek nama samima“, rekao voditelj obnove.

Podsjetio je da je pobožnost čašćenja Isusovih rana jedna od prvih pobožnosti u kršćanstvu, a da sv. Brigita Švedska ističe kako je Isusovo tijelo zadobilo ne manje od 5480 udaraca.

„Svaka od tih rana, rana je i našega života: neke rane smo mi zadobili, druge rane smo prouzročili. A lijek za nas i lijek za bližnje doći će po ranama našega Spasitelja Isusa Krista“, poručio je vlč. Šardi. U nastavku je razmatrao o pet Kristovih rana: one na ramenu, glavi, stopalima, rukama i boku.

„U trenucima mira, osame i razmatranja Muke Gospodinove u danima Svetog trodnevlja, zaustavimo se kod Isusovih rana, one koja nas osobno najviše pogađa. Tješimo Gospodina i molimo za njegovu utjehu. A kad ponestane snage, sakrijmo se među njegovim ranama koje nas iscijeliše“, zaključio je nagovor vlč. Šardi te pozvao na molitvu Cjelivat ću, Gospodine.

Tijekom nagovora bile su prikazivane postaje križnoga puta nastale u korizmenom vremenu. Autor je Kristijan Bezuh, gluhoslijepi 40-godišnjak koji nema apsolutno nikakve ostatke sluha, a ostatci vida su minimalni. Ima tzv. tunelski vid. Kako je rekao povjerenik Šardi, on čezne za Bogom, duhovnošću.

„Često slika crteže vjerske tematike. No, ranjen je činjenicom što ga nema tko voditi na svetu misu … ali ništa ga ne sprečava da, iako ljudski gledano ranjen, svoje ‚rane‘ iskoristi za djela koja smo mogli promatrati prilikom ovog nagovora“, rekao je završno vlč. Šardi.

Sudionici duhovne obnove su nakon nagovora imali mogućnost za slavlje sakramenta pomirenja, a potom su sudjelovali na euharistijskom slavlju u kapeli Svećeničkog doma koje je predslavio varaždinski biskup Bože Radoš.

Uvodno je pozvao okupljene da svoje rane i sebe stave u Isusove rane da bi ih On ozdravio i učinio dostojnima ovog stola i zajedništva s Njime, jer upravo su Njegove rane one koje liječe i ponovno daju dostojanstvo.

U homiliji je biskup rekao da, uvijek kada pogledamo na Isusov križ, pred očima su nam Njegove rane koje su prošle kroz muku, smrt „i sada na sebi imaju nešto zlatno što govori o proslavi. One govore o nečemu što daje nama i život i radost.“ Dodao je da u Velikom tjednu promatramo rane na Isusovom tijelu, ali i na Njegovom tijelu – Crkvi. Ovih dana, na Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Veliku srijedu, protumačio je biskup, posebna je rana koja Isusa boli i peče, a to je jedan od njegovih učenika – Juda. „To je onaj koji ispituje našu savjest“, naglasio je biskup, podsjetivši da ga u ta tri dana čitanja prikazuju na večeri kod Isusovih prijatelja, zatim na Posljednjoj večeri, a potom u Getsemanskom vrtu.

Na večeri kod Isusovih prijatelja, kada žena pomaza Isusu noge i otare ih svojom kosom, prema riječima biskupa Radoša, Juda pokušava taj čin ljubavi pretočiti u novac. „I zato sve dublje ide u propast, sve jače nanosi ranu Isusu i apostolskome zboru. Isus će mu reći da ju pusti, jer siromaha će uvijek imati. Isus poziva Judu na ljubav koja nije mjerljiva ljubav; neka se opusti i neka i on uživa u onom miomirisu ljubavi. Juda to jednostavno nije mogao“, rekao je mons. Radoš.

Na Posljednjoj večeri, njemu to društvo Isusa i apostola očito ne odgovara, protumačio je i dodao da je Juda bio jedan od dvanaestorice, Isus ga je pozvao i jednako ga volio kao i druge apostole. Ali Juda je na distanci, no još je tu, s apostolima, blaguje, Isus će mu dati zalogaj.

„Judu najčešće predstavljaju kako drži novac te kako izlazi u noć i povraća. Ono što je primio od Gospodina, sve povraća, a to je lijek. Prima Njegov zalogaj. Prima kruh, ali ga ne prima da mu bude spas, da Isusova rana njega izliječi, da ga euharistija izliječi, nego je ne može podnijeti, on je povraća i odlazi u noć“, istaknuo je biskup.

U Getsemaniju Juda mijenja stranu, više nije s apostolima nego dolazi sa svjetinom i Isusa izdaje poljupcem. No, nastavlja biskup, nije samo Juda, nego su i drugi apostoli Isusova rana. „Apostolski zbor je Isusova rana, ali samo Juda neće dočekati Uskrs“, istaknuo je mons. Radoš.

Objasnio je da rane drugih apostola nisu na smrt, jer za razliku od Jude, oni prilaze Isusu i traže oproštenje, pred Bogom postaju iskreni, a Bog tako može ući u njihove rane i izliječiti ih. „Juda to ne čini. Njegova rana izdaje, laži, odvajanja, njegova rana hladnoće, dovest će ga do smrtnoga groba i neće dočekati uskrsnuće“, naglasio je mons. Radoš.

Okupljene je potaknuo da što snažnije budu blizu Onoga „koji je naš život i koji je lijek. Koji ide na križ da nas Njegove rane izliječe. Rane njegovih ruku da nas zagrle. Da sve ono što smo loše činili bude ozdravljeno u Njegovoj ljubavi. Rane našega krvavog srca da Njegovo srce izliječi i da novi život.“

Na kraju susreta, biskup Radoš je zahvalio svim djelatnicima na svim područjima na kojima pridonose u biskupiji te izrekao čestitku povodom najveće kršćanske svetkovine – Uskrsa.