Među gledateljima su bili banjolučki biskup Franjo Komarica, predstavnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, uz čiju financijsku potporu je snimljen film, predstavnik gradonačelnika Zagreba te predstavnici brojnih udruga koje je na početku programa pozdravio predsjednik Udruge Nazaret Vinko Laštro.

Početak filma govori o životu prije rata u župi Petrićevac i Banjoj Luci jer su to dijelovi istog prostora. Život prije rata bio je običan i normalan bez velikih događaja. Tekao je ustaljenim ritmom, posao, obitelj, druženja. Premda je tadašnje uređenje ograničavalo neke slobode ljudi su se prilagodili te su živjeli kako su najbolje mogli. Dolaskom promjena i raspadom bivše države počinju turbulentna vremena za sve. Dojučerašnji prijatelji, radne kolege i susjedi počinju izbjegavati susrete te okretati glavu od onih koji nisu njihovi. Počinje se ostvarivati velikosrpska politika koja je nudila samo prava svom narodu, a ostali su trebali biti protjerani milom ili silom. Tada počinju prve prijetnje, bacanje bombi na kuće Hrvata, premlaćivanja i prva ubojstva ljudi koji su napadnuti samo zato što nisu Srbi, jer je srpski plan bio protjerati sve koji nisu njihovi. Hrvati i Bošnjaci ostaju bez posla jer se nisu odazvali odlasku u JNA koja je bila samo produžena ruka velikosrpske politike. Noćne pucnjave i zastrašivanja postaju sve jača te Banja Luka postaje grad logor u kojemu nije bilo dopušteno kretanje niti okupljanje više od troje, zabranjuju se posjeti rodbini i prijateljima, uveden je policijski sat. Crveni kombi koji kruži gradom hvata sve na koje naiđe a nisu Srbi, te odvode u Mali logor. Ljude ispituju, maltretiraju i premlaćuju.

Prijetnje i ubojstva nastavljaju se te je zavladao strah i neizvjesnost. Muškarci se kriju jer stalno prolaze racije i odvode na radnu obvezu sva koje zateknu. Nekada je radna obveza bila u gradu, a dobar dio odvođen je na prvu crtu bojišta gdje je dio njih i poginuo jer su bili živi štit, kopali rovove te radili teške poslove uz slabu hranu. Puno ih je kasnije od posljedica maltretiranja i teškog rada oboljelo ili umrlo.

Svjedoci govore o tome kako su istjerivani iz svojih kuća samo s vrećicom u ruci, morali su ostaviti sve i otići u neizvjesnost.

Kada su u Hrvatskoj operacijama Bljesak i Oluja oslobođeni okupirani prostori onda je za preostale Hrvate u banjolučkom kraju došlo još teže vrijeme, jer su kolone poražene vojske i izbjeglica iz Hrvatske istjerivali Hrvate i useljavali u njihove kuće pod prijetnjom oružja. Tako su mnogi bili prisiljeni zamijeniti na neviđeno svoje kuće i otići u nepoznato.

U samo 15 dana kolovoza 1995. godine iz banjolučkog kraja protjerano je 20 000 Hrvata i to čamcima preko Save iz Srbca u Davor. Doprinos etničkom čišćenju dao je MCK koji je aktivno sudjelovao u protjerivanju pod krinkom spajanja obitelji. Od 6000 predratnih župljana župe Petrićevac sada ih ima 370, uglavnom starijih. Premda je po mirovnom sporazumu bio predviđen povratak svih na svoja ognjišta to je ostalo mrtvo slovo na papiru.

Udruga Nazaret zalaže se da se svima koji to žele omogući povratak, da se obnove kuće svima kojima su oštećene, neovisno o tome hoće li se i kada vlasnik vratiti u svoju nekretninu jer je privatno vlasništvo neotuđivo pravo.

Tijekom cijelog filma je upečatljiv govor svih svjedoka ,koji pored svega što su preživjeli nikoga ne mrze. Nostalgija za rodnim krajem niti nakon 25 godina ne prestaje.

Nakon emitiranja filma nazočnima se obratio biskup Komarica te zahvalio svima koji su pridonijeli snimanju filma, posebno članovima Udruge Nazaret, na čiju ideju je i započeo ovaj projekt. U emotivnom govoru pozvao je sve da pridonesu koliko je u njihovoj mogućnosti otkrivanju istine o progonu iz Banjolučke biskupije, zalaganju za povratak onih koji to žele, stvaranju uvjeta za opstanak Hrvata u banjolučkom kraju i RS te pozvao sve koji su prognani da ne zaborave svoj zavičaj i rodnu grudu.