U svome govoru Papa je na početku iznio razmišljanje o tome što znači biti “hodočasnik”. To je lijepa riječ o čijem značenju vrijedi razmišljati. To doslovno znači ostaviti po strani svakodnevnu rutinu i krenuti na put s nekim ciljem, putovati „kroz polja“ i „izvan vlastitih granica“ to jest izvan vlastite zone komfora prema novom horizontu smisla. U izrazu „hodočasnik“ lijepo se odražava naše ljudsko stanje zato što se svaki od nas, poput hodočasnika, nalazi pred velikim pitanjima na koja ne postoje jednostavni ili neposredni odgovori, već nas pozivaju da krenemo na put, da nadvladamo same sebe, da idemo dalje. To je proces koji student dobro razumije, jer tako se rađa znanost. A tako raste i duhovna potraga. Tako počinju i duhovna putovanja. S pravom zaziremo od brzih i unaprijed spremljenih odgovora, jednostavnih rješenja koja se čine kao da su nam nadohvat ruke, kao da su ispala iz rukava ne ostavljajući prostora za dublja pitanja. U jednoj od svojih prispodoba Isus se koristi slikom dragocjenog bisera koji traže i nalaze samo mudri i domišljati, oni koji su spremni dati sve od sebe i riskirati sve što imaju kako bi ga stekli (usp. Mt 13, 45-46). Tražiti i riskirati: to su dva izraza koji opisuju putovanje hodočasnika, rekao je Papa u svom govoru.

Citirajući u nastavku portugalskog pjesnika Pessou koji je jednom prilikom rekao: „Biti nezadovoljan znači biti čovjek“, Papa je istaknuo kako se ne trebamo bojati da ćemo se osjećati pomalo nemirno misleći da ono što radimo nije dovoljno. Nezadovoljstvo, u tom smislu i u pravoj mjeri, dobar je protuotrov presumpciji samodostatnosti i narcizma. Nepotpunost karakterizira naše stanje kao tražitelja i hodočasnika jer, kako kaže Isus, „u svijetu smo, ali nismo od svijeta“ (usp. Iv 17, 15-16). Pozvani smo na nešto veće, vinuti se u visine ali prije toga treba raširiti krila i poletjeti. Ne trebamo se, dakle, uznemiriti, ako osjetimo u srcu žeđ, ako osjetimo nemir, neispunjenost, čežnju za smislom i budućnošću! To ne znači da smo bolesni, nego, naprotiv, da smo živi! Trebali bismo se zabrinuti tek ako smo spremni zamijeniti put kojim nam valja ići bilo kojim odmorištem, dovoljno je samo da nam pruža iluziju ugode; tek kad zamjenjujemo lica ekranima, tek kad zamjenjujemo stvarno s virtualnim; tek kad više od bolnih pitanja volimo jednostavne odgovore koji umrtvljuju.

Papa je u svom govoru pozvao studente da nastave tražiti i da budu spremni preuzeti rizike. U ovom povijesnom trenutku naš se svijet suočava s golemim izazovima i slušamo bolni jecaj mnoge naše braće i sestara. No, odvažimo se misliti da nismo u smrtnoj agoniji, nego na putu rađanja, ne na kraju, već na početku velikog novog poglavlja povijesti. Budite, dakle, protagonisti „nove koreografije“ koja stavlja u središte čovjeka, budite koreografi plesa života, pozvao je Papa studente u svom govoru na susretu održanom u Lisabonu drugog dana pohoda Portugalu.

Samoočuvanje je uvijek napast, reakcija na strahove koji iskrivljuju naš pogled na stvarnost. Kad bi sjemenke gledale kako samo da sačuvaju sebe, potpuno bi uništile svoju snagu rađanja i sve nas osudile na gladovanje. Kad bi zime gledale kako samo da sačuvaju sebe, ne bismo se mogli diviti proljeću. Zato smognite hrabrost da sumnje zamijenite snovima: ne budite upravitelji strahova, već poduzetnici snova!, pozvao je Papa.

Od sveučilišta, nastavio je Sveti Otac, ne bi bilo nikakve koristi ako bi naprosto obrazovalo nove naraštaje da ovjekovječi današnji sustav elitizma i nejednakosti u svijetu, u kojem je visoko obrazovanje privilegija nekolicine sretnih. Ako se znanje ne prihvaća kao odgovornost, ono ostaje besplodno. Ako se netko tko je stekao visoko obrazovanje – što je danas u Portugalu, kao i u cijelom svijetu, i dalje privilegija – ne trudi dati nešto zauzvrat za ono što je primio, nije do kraja shvatio što mu je dano. U Knjizi Postanka, prva pitanja koja Bog postavlja čovjeku glase: „Gdje si?“ (Post 3, 9) i „Gdje ti je brat?“ (Post 4, 9). Dobro je da se zapitamo: Gdje sam? Jesam li zarobljen u vlastitoj čahuri ili sam spreman preuzeti rizik da ostavim svoje sigurnosti i postanem vjeran kršćanin, radeći na oblikovanju svijeta pravde i ljepote? I nadalje: gdje je moj brat? Iskustva bratskog služenja kao što je Missão País i mnoga druga koja nastaju unutar akademskih zajednica trebaju se smatrati ključnima za one koji pohađaju sveučilišta. Stečeni akademski stupanj ne smije se, naime, promatrati samo kao dozvolu za postizanje osobnog blagostanja, već kao mandat da se posvetite pravednijem i inkluzivnijem, to jest, istinski naprednom društvu, poručio je Papa te uputio upit studentima, nazvavši ih „hodočasnicima znanja“: Što želite postići u Portugalu i svijetu? Kakve promjene, kakve preobrazbe? I kako sveučilišta, posebice katoličko sveučilište mogu tome pridonijeti?

U nastavku svoga govora Papa je istaknuo kako moramo prepoznati dramatičnu i hitnu potrebu skrbi za naš zajednički dom. Ipak, to se ne može učiniti bez stvarnog obraćenja srca i promjene antropološke vizija na kojoj počiva ekonomski i politički život. Ne možemo se zadovoljiti pukim “palijativnim” mjerama ili stidljivim i dvosmislenim kompromisima, jer “polovične mjere jednostavno odgađaju neizbježnu katastrofu”. Radi se, naprotiv, o preuzimanju odgovornosti za ono što se nažalost i dalje odgađa: potreba za redefiniranjem onoga što nazivamo napretkom i razvojem. Jer, u ime napretka, bilo je previše nazadovanja. Vi ste naraštaj koji može pobijediti taj izazov: imate u svojim rukama najnaprednija znanstvena i tehnološka oruđa, ali nemojte upasti u zamku parcijalnih pristupa. Ne zaboravite da nam je potrebna cjelovita ekologija, da trebamo slušati patnju planeta zajedno s patnjom siromašnih; da trebamo dovesti u korelaciju dramu desertifikacije s dramom izbjeglica; temu migracija s temom pada nataliteta; da se trebamo baviti materijalnom dimenzijom života unutar duhovne dimenzije. Umjesto polariziranih pristupa, potrebna nam je cjelovita vizija.

Učinite svoju vjeru vjerodostojnom kroz svoje izbore. Jer ako vjera ne rađa uvjerljive stilove života, ona neće biti „kvasac“ u svijetu. Nije dovoljno da kršćanin bude uvjeren, on mora biti i uvjerljiv. Naša su djela pozvana radosno i radikalno odražavati ljepotu evanđelja. Nadalje, kršćanstvo se ne može živjeti kao tvrđava okružena visokim zidinama, tvrđava koja podiže bedeme prema svijetu. U svakom dobu, jedna od najvažnijih zadaća za kršćane je ponovno vratiti smisao utjelovljenja. Bez utjelovljenja kršćanstvo postaje ideologija; upravo nam utjelovljenje omogućuje da budemo zadivljeni Kristovom ljepotom objavljenom po svakome bratu i sestri, svakome muškarcu i ženi, rekao je Papa u svom govoru studentima u Lisabonu.

Prije no što se uputio u Cascais na susret s mladima u sjedištu Zaklade papinskog prava Scholas Occurentes, Sveti Otac blagoslovio je kamen temeljac za novi sveučilišni kampus.