U novoj katoličkoj katedrali, koju je prije godinu dana posvetio kardinal Luis Antonio Tagle, okupilo se oko 2000 kršćanskih predstavnika koji su zajedno sa Svetim Ocem molili za jedinstvo i prestanak nasilja diljem svijeta. U molitvi bile su i kršćanske zajednice u Bahreinu. „Malo Kristovo stado“ u Bahreinu, rasuto u različitim mjestima i vjeroispovijestima pokazuje nužnost „biti jedno“ i „međusobno dijeliti vjeru“, rekao je Papa. Arapske kršćane ohrabrio je da se ne zabrinjavaju zbog „vanjske malenosti” već nastave lijepi običaj stavljanja na raspolaganje bogoslužnih prostora drugim zajednicama. Vjera nije privilegija koju čovjek može zahtijevati već Božji dar koji se mora dijeliti međusobno, poručio je.

U uvodnom obraćanju Sveti je Otac pozdravio ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja I., „prvog među jednakima“ patrijarsima Pravoslavne Crkve, koji je također govorio na Bahreinskom forumu za dijalog, kao i sve prisutne. Papa se osvrnuo na riječi iz Djela apostolskih: „Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.“ (Dj 2; 9-11) Istaknuo je da te riječi, kao da su zapisane za sve nazočne: iz mnogih naroda i jezika, iz mnogih mjesta i različitih obreda, svi su se okupili zbog silnih djela koja je Bog izvršio. U Jeruzalemu na dan Pedesetnice, iako su narodi došli iz mnogih mjesta, svi su osjećali da su ujedinjeni u jednom Duhu. Papa Franjo je rekao kako raznolikost podrijetla i jezika ne smije predstavljati problem već dodatni resurs te nastavio citatom jednoga pisca rekavši: „Ako netko nekome od nas kaže: ‚Primio si Duha Svetoga, zašto onda ne govoriš svim jezicima?‘, trebamo mu odgovoriti: ‚Ja govorim svim jezicima, jer sam član tijela Kristova, Crkve koja govori sve jezike.‘“ (Propovijed afričkog autora iz šestog stoljeća: PL 65, 743)

Sveti Otac je naglasio da se to odnosi na sve „jer u jednom smo Duhu svi kršteni u jedno tijelo“ (1 Kor 12,13). U govoru je istaknuo da narod svojim podjelama ranjava tijelo Gospodinovo, ali Sveti Duh, koji spaja sve udove, veći je od podjela po tijelu. Nastavio je rekavši da ono što spaja ljude daleko nadmašuje ono što ih dijeli i da što više bude u u skladu s Duhom više će biti vođeni željom da obnove puno jedinstvo među braćom i sestrama.

Jedinstvo u različitosti i svjedočanstvo života

Dvije stvari koje Papa smatra korisnima za put zajedništva jesu jedinstvo u različitosti i svjedočanstvo života. Tumačeći jedinstvo u različitosti, napomenuo je kako su na Pedesetnicu učenici „bili svi zajedno na jednom mjestu“. Dodao je da treba primijetiti kako je Duh Sveti koji je počivao na svakome odabrao trenutak kada su bili svi zajedno okupljeni. Svatko je od njih mogao zasebno djelovati i činiti dobro, ali kada su bili okupljeni u jedinstvu, vrata Božjih djela su im bila potpuno otvorena. Nastavio je ističući da je kršćanski narod pozvan okupiti se kako bi se čudesna Božja djela mogla ostvariti u našoj blizini. „Prisutnost u Bahreinu uz raspršenost kultura i vjeroispovijesti, pomaže da osjetimo potrebu za jedinstvom i dijeljenjem vjere“, rekao je Sveti Otac. Uspoređujući povezanost arhipelaga i čvrste veze među otocima na prostoru gdje trenutno boravi potaknuo je da tako bude i među ljudima; da ne budu izolirani već ujedinjeni u bratskom zajedništvu.

Sveti je Otac nastavio govor pitajući se: „Što možemo učiniti da jedinstvo raste ako nas život, navike i udaljenosti, kao da nas odvlače na druge strane?“ Pitao se što je to zapravo „mjesto okupljanja“, „duhovni cenakul“ našeg zajedništva? Zaključio je da je to slava Božja koju Duh Sveti pokreće u čovjeku. Naglasio je okupljenima da se moraju moliti i da se ne smiju izolirati i zatvarati u sebe, jer jedino molitva hvale i klanjanja najviši je oblik povezivanja sa svom braćom i sestrama. Molitva hvale i klanjanja protuotrov je za tugu i iskušenje, pročišćava srca i vraća sklad i jedinstvo. Oni koji hvale Oca nisu obeshrabreni zbog malenosti stada, već se raduju veličini što su Božja djeca. Molitva hvale dopušta Duhu da čovjeka ispuni svojom utjehom te postaje lijek za usamljenost i čežnju za domom. Omogućuje da osjeti blizinu Dobrog Pastira, čak i u trenucima kada osjeća odsutnost pastira, kao što se često događa u tim krajevima. Upravo u pustinjama Gospodin voli otvarati nove i neotkrivene putove i čini da izviru izvori žive vode (usp. Iz 43,19). Hvala i štovanje vodi do Duha vraćajući čovjeka izvorima i jedinstvu.

Ekumenski susret u katedrali Gospe od Arabije u Awaliju

Sveti Otac je potom napomenuo da valja održavati dobru naviku stavljanja svojih crkvenih zgrada na raspolaganje i drugim zajednicama za štovanje jednog Gospodina. Istaknuo je da nas ne samo na zemlji već i na nebu povezuje pjesma hvale, a pjevaju je mnogi kršćanski mučenici različitih denominacija. Koliko ih je bilo posljednjih godina na Bliskom istoku i diljem svijeta! Oni sada čine jedno zvjezdano nebo, usmjeravajući naš put dok putujemo kroz pustinje povijesti. Svi imamo isti cilj, a to je da smo pozvani na puno zajedništvo u Bogu, istaknuo je papa Franjo.

Jedinstvo ne znači „svi jednaki“

Napomenuvši da je jedinstvo prema kojemu kršćani putuju jedinstvo u različitosti, Sveti Otac istaknuo je da je vrlo važno voditi računa o tomu da jedinstvo ne znači „svi jednaki“, nego je ono u različitosti. Izvještaj o Pedesetnici govori o tome da je svaka osoba čula apostole kako govore „svojim jezikom“ (Dj 2,6). Duh Sveti, naime, ne izmišlja novi jezik za svakoga već dopušta svakome da govori drugim jezicima (usp. r. 4), tako da svatko može čuti svoj vlastiti jezik kojim govore drugi (usp. stih 11). „On nas ne zatvara u jednoličnost već nas raspolaže da prihvaćamo jedni druge u različitostima. To se događa kada ljudi žive po Duhu Svetom. Uče susresti svakoga od svoje braće i sestara u vjeri kao dio tijela kojemu i sami pripadaju. To je duh ekumenskoga puta“, zaključio je Papa.

„Zapitajmo se kako napredujemo na ekumenskom putu“, potaknuo je. „Djelujemo li kao pastiri, službenici, kršćanski vjernici i jesmo li otvoreni u djelovanju Duha Svetoga? Vidimo li ekumenizam kao teret, kao daljnju obavezu, kao institucionalnu obavezu ili kao Isusovu iskrenu želju da svi budemo ‚jedno‘, poslanje koje izvire iz Evanđelja?“ Zapitao se što sami činimo za braću i sestre koji vjeruju u Krista, a nisu „naši“? „Poznajemo li ih, tražimo li ih, zanimamo li se za njih? Držimo li se na udaljenosti ili pokušavamo razumjeti povijest naše braće i sestara, njihovu posebnost, ne smatrajući sve to preprekom?“ , upitao je papa Franjo.

Vjernici na ekumenskom susretu i molitvi za mir u katedrali u Awaliju

Nakon što je Sveti Otac iznio razmišljanja za prvi element, osvrnuo se na drugi element, a to je svjedočanstvo života. Vratio se ponovno na Pedesetnicu i rekao da se učenici „otvaraju“, preobražavaju i izlaze iz gornje sobe. Oni će tada otići u cijeli svijet. Jeruzalem koji se činio kao njihova točka dolaska postaje polazište jedne nesvakidašnje pustolovine. Strah koji ih je zadržao kod kuće sada postaje daleka uspomena te od sada idu posvuda, ne da bi se izdvajali od drugih, a još manje da bi revolucionirali poredak društva i svijeta, već da svojim životom posvuda šire ljepotu Božje ljubavi, kazao je Sveti Otac.

Vjera je dar koji trebamo dijeliti

„Naša poruka nije toliko obraćanje riječima, koliko svjedočenje djelima. Vjera nije privilegij koji trebamo tražiti već dar koji trebamo dijeliti. Kao što stoji u jednom vrlo starom tekstu. Kršćani ‚ne žive u posebnim gradovima, ne koriste neki strani jezik i ne usvajaju poseban način života. Svako strano područje njihova je domovina. Oni žive na zemlji, ali imaju svoje državljanstvo u raju. Poštuju utvrđene zakone, ali su svojim načinom života iznad zakona. Oni ljube svakoga‘ (Poslanica Diognetu, V). Oni vole sve, a to je znak kršćana, bît našeg svjedočanstva. Život u Bahreinu omogućio je mnogima od vas da ponovno otkriju i prakticiraju potpunu jednostavnost milosrđa“, rekao je Sveti Otac. Pod tim je papa Franjo mislio na pomoć koju pružaju braći i sestrama koji dolaze od drugdje, na njihovu poniznu kršćansku prisutnost i svjedočanstvo koje svakodnevno daju na radnom mjestu svojim razumijevanjem i strpljivošću, radošću i blagošću, dobrotom i duhom dijaloga. Jednom riječju: mir.

Na kraju govora Sveti Otac je ponovio kako je želio sa svima prisutnima podijeliti misli o jedinstvu i važnosti svjedočenja. Zaključio je da kršćani ne mogu istinski svjedočiti Božju ljubav ako nisu ujedinjeni među sobom u skladu s njegovom voljom. Jednako tako ne mogu biti ujedinjeni ostajući odvojeni, bez otvorenosti svjedočenju, bez širenja granica interesa i zajednica u ime Duha Svetoga koji obuhvaća svaki jezik i dopire do svakoga. „Međutim, isti Duh koji daje raznolikost karizmi, stvara jedinstvo, ali jedinstvo kao sklad. Duh je sklad. To je ono za što molimo, da se među nama dogodi taj sklad. Duh nas okuplja u zajedništvo i šalje u misije. Povjerimo mu u molitvi naš zajednički hod i molimo ga da izlije svoju milost na nas u novim Duhovima koji će otvoriti nove horizonte i ubrzati naš hod jedinstva i mira“, zaključio je papa Franjo, a prenosi Vatican News.