Tumačeći nedjeljno Evanđelje (Lk 21,5-19), Papa je rekao kako nas Isus želi osloboditi od napasti da najdramatičnija zbivanja tumačimo na praznovjeran ili katastrofičan način, kao da se približio smak svijeta te da se više ne vrijedi zalagati oko dobra. Ako tako razmišljamo, puštamo da nas vodi strah, a možda čak s morbidnom znatiželjom tražimo odgovore u tlapnjama vračarâ ili horoskopima, kojih je uvijek bilo i bit će; ili pak vjerujemo u maštovite teorije koje nam serviraju neki „mesije“ posljednjih vremena, sve odreda defetisti i teoretičari zavjere. Tu nema Duha Gospodnjeg. Isus nas opominje: „ne dajte se zavesti“, ne dajte se zaslijepiti lakovjernom znatiželjom, ne pristupajte događajima vođeni strahom, nego radije naučite čitati događaje očima vjere, sigurni da kad smo blizu Boga „ni vlas nam s glave neće propasti“.

Ako je ljudska povijest sva posuta dramatičnim događajima, situacijama boli, ratovima, revolucijama i nesrećama, jednako je istina – kaže Isus – da sve to nije svršetak; to nije pravi razlog da dopustimo da nas paralizira strah ili da se prepustimo defetizmu onih koji misle da je sve izgubljeno i da je beskorisno zalagati se u životu. Gospodinov učenik ne dopušta da ga rezignacija učini slabim, ne predaje se malodušnosti ni u najtežim situacijama, jer njegov Bog je Bog uskrsnuća i nade, koji uvijek iznova pridiže: s njim uvijek možeš dići glavu gore, početi ispočetka i početi iznova. Kršćanin, dakle, kad se suoči s kušnjom, pita se: „Što nam Gospodin govori u ovom trenutku krize?“. I dok se događaju zla koja rađaju siromaštvom i patnjom, on se pita: „Koje dobro mogu, konkretno, učiniti?“

Ovo je lijepo, tipično kršćansko umijeće: ne biti žrtvama onoga što se događa, nego iskoristiti priliku koja se krije u svemu što nam se događa, dobro koje se može graditi polazeći također od negativnih situacija. Svaka je kriza jedna mogućnost i nudi prilike za rast. Primjećujemo to ako se osvrnemo na svoju osobnu povijest: u životu se često najvažniji koraci naprijed čine upravo u nekim krizama, situacijama kušnje, gubitka kontrole, nesigurnosti. Tada shvatimo poziv koji Isus danas upućuje izravno meni, vama, svakome od nas: dok gledaš oko sebe potresne događaje, dok se na obzoru pomaljaju ratovi i sukobi, dok se događaju potresi, glad i pošasti, što ti činiš? Puštaš da ti pažnju privuče nešto drugo da ne razmišljaš o tome? Prepuštaš se zabavi i praviš se da se to tebe uopće ne tiče? Okrećeš glavu na drugu stranu da ne vidiš? Prilagođavaš se, pokorno i rezignirano, onome što se događa? Ili pak te situacije postaju prilike za svjedočenje evanđelja?

Braćo i sestre, na ovaj Svjetski dan siromaha Isusova je riječ snažno upozorenje da razbijemo onu unutarnju gluhoću koja nas priječi da čujemo prigušeni krik boli najslabijih. I danas živimo u ranjenim društvima i svjedočimo, kao što nam se kaže u Evanđelju, prizorima nasilja, nepravde i progona; moramo se, k tome, suočiti s krizom izazvanom klimatskim promjenama i pandemijom, koja je iza sebe ostavila trag ne samo fizičkih, već i psihičkih, ekonomskih i društvenih bolesti. I danas vidimo kako se narod diže protiv naroda i sa tjeskobom svjedočimo silovitom širenju sukoba, nesreći rata koja uzrokuje smrt tolikih nevinih ljudi i umnožava otrov mržnje. I danas, mnogo više nego jučer, mnoga braća i sestre, kušani i obeshrabreni, iseljavaju u potrazi za nadom, a mnogi žive u nesigurnosti zbog nezaposlenosti ili nepravednih i nedostojnih radnih uvjeta. I danas su siromašni najteže kažnjene žrtve svake krize. Ali, ako nam je srce zagušeno i ravnodušno, ne možemo čuti njihov tihi krik boli, plakati s njima i zbog njih, vidjeti koliko se samoće i tjeskobe krije i u zaboravljenim kutcima naših gradova.

Ponovimo snažan i jasan poziv Evanđelja da se ne damo zavesti. Ne slušajmo zloguke proroke; ne dajmo se očarati sirenama populizma koji iskorištava potrebe naroda predlažući prelaka i ishitrena rješenja. Ne slijedimo lažne „mesije“ koji, u ime profita, proklamiraju recepte korisne samo za povećanje bogatstva nekolicine, osuđujući siromašne na marginalizaciju. Naprotiv, svjedočimo: palimo svjetla nade usred tame; u dramatičnim situacijama koristimo prilike da svjedočimo evanđelje radosti i da gradimo svijet u kojem će biti više bratstva; hrabro se zalažimo za pravdu, zakonitost i mir, pomažući najslabije. Ne bježimo da bismo se obranili od povijesti, nego se borimo da ovoj povijesti damo drugačije lice.

Snagu za sve to ćemo pronaći u vjeri u Boga koji je Otac i bdije nad nama. Ako mu otvorimo svoje srce, on će u nama povećati sposobnost da ljubimo. Odlučimo ljubiti najodbačeniju djecu, brinimo se za siromahe, u kojima je Isus, koji je radi nas postade siromašan. Ne smijemo ostati, poput onih o kojima govori Evanđelje, diviti se prelijepom kamenju hrama, a ne prepoznati istinski Božji hram, ljudsko biće, osobito siromaha, u čijem licu, u čijoj povijesti, u čijim ranama je Isus. On je to rekao. Nemojmo to nikada zaboraviti.