Znakovit je susret u katedrali Notre-Dame de Québec, primijetio je Papa, jer je njen prvi biskup, sv. François de Laval, posvetio svoj život formaciji svećenika. Obraćajući se upravo biskupima, svećenicima, đakonima, osobama posvećenoga života, sjemeništarcima i pastoralnim djelatnicima, papa Franjo se osvrnuo na tri izazova za oblikovanje molitve i pastoralnoga služenja: obznaniti Isusa, svjedočiti i živjeti bratstvo.

Negativni ili razlučujući pogled

Kako je istaknuo Sveti Otac, radost služenja i radost vjere je u spoznaji da nam je Gospodin blizu, da nas je prvi ljubio, da nas prati u sve dane našega života. Pozivajući nazočne neka se upitaju izražava li Crkva radost Evanđelja, Papa je objasnio kako je potrebno razmotriti što u današnjem svijetu, prijeti radosti vjere, riskira njegovo smanjenje i kompromitiranje života kršćana. Odmah možemo pomisliti na sekularizam, kazao je Papa.

No, kada razmatramo okolišnu kulturu i njezinu raznolikost jezika i simbola, potrebno je paziti da ne postanemo žrtve pesimizma ili ogorčenosti, prelazeći odmah na negativne prosudbe ili ispraznu nostalgiju, upozorio je. Naime, kako je rekao Papa, postoje dva moguća pogleda koje možemo imati prema svijetu u kojem živimo. Jedan je Papa nazvao „negativnim“ pogledom, drugi „razlučujućim“.

Opasnost od „križarskog duha“

Negativni pogled, objasnio je, nerijetko se rađa iz vjere koja se osjeća napadnutom i koja se smatra svojevrsnim „oklopom“ koja brani od svijeta. Tu postoji rizik „zaodijevanja u ‘križarski duh’”, kazao je Papa, što nije kršćanski. Bog, dok ne voli svjetovnost, ima pozitivan pogled na svijet. On blagoslivlja naš život, govori dobro o nama i našoj situaciji, utjelovljuje se u povijesnim situacijama, ne da bi osudio, već da bi omogućio rast sjemenu Kraljevstva na onim mjestima gdje se čini da tama pobjeđuje. Ako smo ograničeni na negativni pogled, završit ćemo tako što ćemo poricati utjelovljenje: pobjeći ćemo od stvarnosti, umjesto da je utjelovimo u nama, naglasio je.

Naprotiv, pozvani smo imati pogled sličan onom Božjem koji razlučuje što je dobro i ustrajno ga traži, vidi i njeguje. To nije naivno gledište, već gledište koje razlučuje stvarnost.

Sekularizacija i sekularizam

Papa se potom pozvao na svetoga Pavla VI., koji je učinio distinkciju između sekularizma i sekularizacije. Potonju je tumačio kao „u sebi opravdano i ispravno nastojanje, koje naprosto nije nespojivo s vjerom odnosno religijom, da se u stvorenju, u svakoj stvari ili događaju otkriju zakoni po kojima se sa stanovitom nezavisnošću ravnaju, u duboku uvjerenju da je te zakone postavio sam Stvoritelj“ (Evangelii Nuntiandi, 55). Kako je rekao papa Franjo: „Bog ne želi da budemo robovi, nego sinovi i kćeri; On ne želi donositi odluke umjesto nas, niti nas tlačiti sakralnom moći koja se provodi u svijetu kojim upravljaju vjerski zakoni. Ne! Stvorio nas je slobodnima i traži od nas da budemo zrele i odgovorne osobe u životu i društvu“.

S druge pak strane, sekularizam je koncept života koji potpuno razdvaja vezu sa Stvoriteljem. Bog tako postaje „suvišan i samo smeta“. Iz toga proizlaze „novi oblici ateizma“; „potrošačka civilizacija, hedonizam izdignut do najvišeg dobra, težnja za moći i vladanjem, svakovrsna diskriminacija“ (Ibid).

Oblik i način predstavljanja vjere

Kao Crkva, na nama je da to razlučimo. Ako se prepustimo negativnome gledištu i površno prosudimo stvari, napomenuo je papa Franjo, riskiramo slanje pogrešne poruke, kao da kritika sekularizacije s naše strane prikriva nostalgiju za sakraliziranim svijetom, prošlim društvom u kojem su Crkva i njezini službenici imali veću moć i društvenu relevantnost. To je pogrešan način gledanja na stvari, dodao je.

Naprotiv, sekularizacija zahtijeva od nas da razmišljamo o promjenama u društvu koje su utjecale na način na koji ljudi razmišljaju i organiziraju svoje živote, rekao je papa Franjo.

„Razmotrimo li taj aspekt pitanja, dolazimo do spoznaje da ono što je u krizi nije vjera, nego neki od oblika i načina na koji ju predstavljamo“, pojasnio je Sveti Otac.

Tri izazova

Razlučujući pogled, napomenuo je, potiče na razvijanje nove strasti za evangelizacijom, na traženje novih jezika i oblika izražavanja, promjenu određenih pastoralnih prioriteta i usredotočenje na ono bitno. Radost vjere prenosi se navještajem Evanđelja, koji nije prvenstveno pitanje riječi, nego svjedočanstvo koje obiluje besplatnom ljubavlju, jer tako Bog postupa s nama. U duhu bratstva, Papa je potom predložio „tri izazova“ koja mogu oblikovati njihovu molitvu i pastoralnu službu.

Obznaniti Isusa

Prvi je izazov obznaniti Isusa te je Papa istaknuo nužnost povratka prvotnome navještaju. Moramo, kako je rekao, pronaći nove načine da naviještamo srce Evanđelja onima koji još nisu susreli Krista. To zahtijeva pastoralnu kreativnost koja je sposobna doprijeti do ljudi tamo gdje žive, pronalazeći prilike za slušanje, dijalog i susret. Moramo se vratiti jednostavnosti i entuzijazmu Djela apostolskih, ljepoti spoznaje da smo danas oruđa plodnosti Duha.

Čvrsta akcija i nepovratna predanost

Kako bi se propovijedalo Evanđelje, potrebno je biti vjerodostojan. Stoga je svjedočenje drugi izazov koje je Papa istaknuo. Kako je rekao, Crkva u Kanadi krenula je novim putem nakon što je bila povrijeđena i razorena zlom koje su počinili neki od njezinih sinova i kćeri. Seksualno zlostavljanje maloljetnika i ranjivih osoba skandali su koji zahtijevaju čvrstu akciju i nepovratnu predanost, naglasio je Papa.

„Zajedno s Vama želim još jednom sve žrtve zamoliti za oprost. Bol i sram koje osjećamo moraju postati prilika za obraćenje: nikad više!“, poručio je Sveti Otac.

Papa je istaknuo i proces ozdravljenja i pomirenja s domorodačkom braćom i sestrama: „kršćanska zajednica nikada više ne smije dopustiti da bude zaražena idejom da je jedna kultura superiornija od drugih, ili da je legitimno koristiti načine prisiljavanja drugih“. Pozvao je stoga na vraćanje žara prvoga biskupa, svetog Françoisa de Lavala. Kako bi se nadišla ta kultura isključivanja, dodao je, potrebno je početi od sebe samih: da se pastiri ne osjećaju superiornijima u odnosu na braću i sestre Božjeg naroda; da posvećene osobe žive bratstvo i slobodu u poslušnosti u zajednici; da su i sjemeništarci spremni biti poslušni i uslužni te da pastoralni djelatnici svoju službu ne shvaćaju kao moć.

Bratstvo

Na koncu, Crkva vjerodostojno svjedočiti Evanđelje utoliko koliko njeni članovi utjelovljuju zajedništvo. Slušanjem, dijalogom, kvalitetnim odnosima, kršćanska zajednica na taj način postaje škola čovječnosti, gdje svi mogu naučiti voljeti jedni druge kao braća i sestre, spremni na zajednički rad za opće dobro. Doista, u središtu propovijedanja Evanđelja je Božja ljubav, koja nas preobražava i čini sposobnima za zajedništvo sa svima i služenje svima, dodao je Papa. Susresti se s izazovima, podsjetio je papa Franjo na kraju, možemo samo snagom Duha, kojeg uvijek treba zazivati u molitvi. Obraćanje je zaključio zajedničkom molitvom svetom Françoisu de Lavalu.