BLAGDAN PRIKAZANJA GOSPODINOVA

XXVI. SVJETSKI DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA

MISA SA ČLANOVIMA USTANOVA POSVEĆENOG ŽIVOTA

I DRUŽBI APOSTOLSKOG ŽIVOTA

Bazilika svetoga Petra

Srijeda, 2. veljače 2022.

U hramu dvoje staraca, Šimun i Ana, čekaju ispunjenje Božjeg obećanja svome narodu: Mesijin dolazak. Ali njihovo očekivanje nije pasivno, nego je puno kretanja. Pogledajmo, dakle, što se događa sa Šimunom: najprije je vođen Duhom, zatim u tom djetetu vidi spas i na kraju ga prima u naručje (usp. Lk 2, 26-28). Zadržimo se jednostavno na te tri radnje i pustimo da nas zaokupe neka pitanja koja su važna za nas, napose za posvećeni život.

Prvo je: što nas pokreće? Šimun je »ponukan od Duha« (r. 27). Duh Sveti ovdje ima glavnu riječ: On je taj koji u Šimunovom srcu rasplamsava čežnju za Bogom, On je taj koji oživljava očekivanje u njegovoj duši, On je taj koji njegove korake upravlja prema hramu i omogućuje njegovim očima da prepoznaju Mesiju, premda se pojavljuje u liku malog i siromašnog djeteta. To je ono što čini Duh Sveti: osposobljava otkriti Božju prisutnost i djelovanja ne u velikim stvarima, u blještavoj vanjštini ili u pokazivanju snage, već u malenosti i krhkosti. Sjetimo se križa: i tu susrećemo malenost, krhkost, pa i dramatičnost. Ali tu se krije snaga Božja. Izraz “ponukan od Duha” doziva u pamet ono što se u duhovnosti naziva “duhovnim poticajima”: to su oni pokreti duše koje osjećamo u sebi i koje smo pozvani slušati, kako bismo razlučili dolaze li od Duha Svetoga ili od nečeg drugog. Valja nam paziti na unutarnje pobude Duha.

Zapitajmo se dakle: kome puštamo da nas prvenstveno pokreće: Duhu Svetom ili duhu svijeta? To je pitanje s kojim se svi moramo suočiti, a posebno mi Bogu posvećene osobe. Dok nas Duh navodi na to da vidimo Boga u malenosti i krhkosti djeteta, ponekad smo u opasnosti da razmišljamo o našemu posvećenju u terminima rezultata, ciljeva i postignuća: tražimo prostor, vidljivost i brojke: to je napast. Duh, međutim, to ne traži. On želi da njegujemo svakodnevnu vjernost, dajući se poučiti malim stvarima koje su nam povjerene. Kako je lijepa vjernost Šimuna i Ane! Svaki dan idu u hram, svaki dan čekaju i mole, premda vrijeme prolazi i naizgled se ništa ne događa. Čekaju cijeli život, bez obeshrabrenja ili prigovaranja, ostajući vjerni svaki dan, jačajući plamen nade koji je Duh zapalio u njihovim srcima.

Mi se, braćo i sestre, možemo zapitati: što je to što nas pokreće u našim danima? Koja nas ljubav potiče ići naprijed? Duh Sveti ili prolazno oduševljenje ili pak nešto drugo? Kako se krećemo u Crkvi i društvu? Ponekad se i iza privida dobrih djela može skrivati crva narcizma ili želja da sebe guramo u prvi plan. U drugim opet slučajevima, naše redovničke zajednice, premda čine mnogo toga, kao da su više vođene mehaničkim ponavljanjem – radeći stvari iz navike, samo da bi ih učinili – nego oduševljenim prianjanjem uz Duha Svetoga. Svakako nam je svima korisno preispitati svoje unutarnje motivacije. Razlučujmo duhovne poticaje, jer obnova posvećenog života počinje upravo time.

Drugo pitanje: što naše oči vide? Šimun, ponukan od Duha, vidi i prepoznaje Krista. I moli ovako: »vidješe oči moje spasenje tvoje« (r. 30). To je veliko čudo vjere: ona otvara oči, preobražava pogled, mijenja perspektivu. Kao što znamo iz mnogih Isusovih susreta u evanđeljima, vjera se rađa iz Božjeg suosjećajnog pogleda na nas, koji mekša naše grudi kamene i liječi rane srca, te nam daje gledati na sebe i svijet drugim očima. Daje nam novim očima gledati sebe, druge, sve situacije kroz koje prolazimo u svome životu, pa i one najbolnije. To nije naivan pogled, ne, riječ je o mudrom pogledu; naivan pogled bježi od stvarnosti ili se pravi da ne vidi probleme; riječ je, naprotiv, o očima koje znaju “vidjeti unutra” i “vidjeti dalje”; koje se ne zaustavljaju na onom izvanjskom, nego mogu proniknuti također u pukotine naših slabosti i neuspjeha i u njima prepoznati Božju prisutnost.

Šimunove stare oči, iako umorne zbog godina, vide Gospodina, vide spasenje. A što je s nama? Svaki se od nas može zapitati: što moje oči vide? Kakva je naša vizija posvećenog života? Svijet ga često doživljava kao neko “uzaludno rasipanje”: “Ma vidi, taj mladić je tako dobar, a otišao je u fratre”, ili “ta djevojka je tako dobra, a otišla u redovnice… prava šteta. Da je barem ružan, da je bar ružna, ali ne, dobri su, to je stvarno šteta”. Tako mi razmišljamo. Svijet na posvećeni život gleda kao na neku stvarnost iz prošlosti, kao nešto beskorisno. A mi, kršćanska zajednica, redovnice i redovnici, što vidimo? Osvrćemo li se s nostalgijom za onim čega više nema ili smo sposobni za dalekovidan pogled vjere, koji prodire i unutra i pruža se dalje? Valja imati mudrost gledanja – a nju daje Duh – gledati dobro, dobro mjeriti udaljenosti, razumjeti stvarnost. Tako mi je lijepo vidjeti starije posvećene muškarce i žene. U očima im sjaj, ne skidaju osmjeha s usana, dajući nadu mladima. Sjetimo se trenutaka kad smo susreli slične poglede i blagoslivljajmo Boga zbog toga. To su pogledi nade, otvoreni budućnosti. Možda će nam dobro doći ovih dana susresti, posjetiti našu stariju redovničku braću i sestre, da ih pogledamo, razgovaramo s njima, pitamo ih i čujemo što misle. Mislim da će to biti dobar lijek.

Braćo i sestre, Gospodin nam ne propušta davati znakove koji nas pozivaju da njegujemo obnovljenu viziju posvećenog života. To je potrebno, ali prema poticajima Duha Svetoga. Ne možemo se pretvarati da ne vidimo te znakove i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, ponavljajući iste one stvari koje se oduvijek čini i, po nekoj inerciji, vraćati se oblicima iz prošlosti, paralizirani strahom od promjena. Toliko sam puta to ponovio: danas smo u napasti vraćati se unatrag, zbog sigurnosti, zbog straha, zato da sačuvamo vjeru, da sačuvamo karizmu utemeljitelja. To je napast. Napast da se vraćamo unatrag i kruto se držimo “tradicije”. Usadimo si ovo u svijest: krutost je jedno izopačenje i iza svake krutosti kriju se ozbiljni problemi. Ni Šimun ni Ana nisu bili kruti, ne, bili su slobodni i preplavljeni slavljeničkim zanosom: on, hvaleći Gospodina i hrabro prorokujući majci Isusovoj; a ona, kao dobra starica, ide s jednog kraja na drugi govoreći: “Dođite ih vidjeti! Dođite ga vidjeti!”. Naviještali su to s radošću i pogledom punim nade. Tu nema inercija prošlosti, nema krutosti. Otvorimo oči: preko kriza – dà, istina je, kriza ima – sve nas je manje – “Oče, nema zvanja, sad idemo na kraj svijeta da vidimo hoćemo li pronaći koje” – snage kopne, Duh nas poziva da obnovimo svoje živote i naše zajednice. A kako to učiniti? On će nam pokazati put. Ono što mi trebamo učiniti jest otvoriti srce, hrabro i bez straha. Otvorimo srce. Pogledajmo Šimuna i Anu: iako su u poodmaklim godinama, ne provode dane plačući nad prošlošću koja se nikada neće vratiti, nego otvaraju ruke budućnosti, onome što dolazi. Braćo i sestre, ne tratimo sadašnjost gledajući na ono jučer ili sanjajući o budućnosti koja nikada neće doći, nego stanimo pred Gospodina, u klanjanju, i molimo da nam dadne oči koje znaju vidjeti dobro i otkriti putove Božje. Gospodin će nam ih dati ako ga to zamolimo. S radošću, snagom i bez straha.

Na kraju, treće pitanje: što držimo u naručju? Šimun prima Isusa u naručje (usp. r. 28). To je nježan prizor bremenit značenjem, jedini takav u evanđeljima. Bog je stavio svoga Sina u naše ruke jer je primiti Isusa nešto jako bitno, to je srž vjere. Ponekad smo u opasnosti da se izgubimo i raspršimo u bezbroj stvari, da se usredotočimo na ono sporedno ili se zadubimo u stvari koje trebamo učiniti, ali središte svega je Krist, kojeg treba primiti kao Gospodina našega života.

Kad Šimun prima Isusa u naručje, s usana mu teku riječi blagoslova, hvale i divljenja. A mi, nakon toliko godina posvećenog života, jesmo li izgubili sposobnost čuđenja? Ili još uvijek imamo tu sposobnost? Ispitajmo se u vezi s tim, i ako netko vidi da više nema tu sposobnost, neka moli za milost čuđenja, čuđenja nad čudima koja Bog čini u nama, skrivena poput onoga u hrama kad su Šimun i Ana susreli Isusa. Ako Bogu posvećenim osobama nedostaju riječi koje blagoslivljaju Boga i druge, ako nemaju radosti, ako nemaju zanosa i poleta, ako je zajednički život s braćom i sestrama samo teret, ako nema više čuđenja, to nije zato što smo žrtve nekoga ili nečega. Pravi razlog je taj što više ne držimo Isusa u naručju. A kad ruke posvećenog muškarca ili žene ne grle Isusa, one grle prazninu koju pokušavaju ispuniti drugim stvarima, ali onda postoji samo praznina. Obgrliti Isusa: to je znak, to je put, to je “recept” za obnovu. A kad ne uzmemo Isusa u naručje, srce se zatvara uslijed ogorčenosti. Tužno je vidjeti ogorčene posvećene muškarce i žene: zatvaraju se u žaljenje na stvari koje ne idu kako treba, u krutost koja nas čini nefleksibilnima, u stavove tobožnje superiornosti. Uvijek nešto zanovijetaju i na nešto se žale: na poglavara, na poglavaricu, na braću, na zajednicu, na kuhinju… Ako se ne žale, ne žive. Ali mi se moramo privinuti Isusu u klanjanju i tražiti oči koje znaju vidjeti dobro i otkriti Božje putove. A ako Krista prihvatimo raširenih ruku, prihvatit ćemo također druge s povjerenjem i poniznošću. Tada se konflikti ne zaoštravaju, razlike ne dovode do podjela i gasi se napast da se sa sestrom ili bratom prijeđe svaku granicu i povrijedi njihovo dostojanstvo. Otvorimo svoje ruke Kristu i našoj braći i sestrama! Ondje je Isus.

Predraga braćo i sestre, želimo danas s oduševljenjem obnoviti svoje posvećenje! Zapitajmo se što pokreće naša srca i naše djelovanje, koju smo to novu viziju pozvani njegovati i, prije svega, primimo Isusa u naručje. Čak i ako se osjećamo umornima i iscrpljenima – to se događa: događaju se i razočaranja – učinimo isto ono što su učinili Šimun i Ana, koji strpljivom vjernošću iščekuju Gospodina i ne dopuštaju da im se oduzme radost susreta. Hodimo prema radosti susreta: to je jako lijepo! Stavimo ponovno njega u središte i radosno idimo naprijed. Tako neka bude.