Papina molitva u Koloseju: Razoružaj ruku podignutu protiv brata

Na četrnaest postaja bilo je svjedočanstava iz svakodnevnoga života obiteljī, osude „terora“ izazvanoga ratom u Ukrajini kao i svjedočanstvo jednoga bračnog para migranata.

„Milosrdni oče, nadahni protivnike da si pruže ruku i tako iskuse međusobni oprost. Razoružaj ruku brata podignutu protiv brata, da ondje gdje je mržnja, procvjeta sloga“, molio je papa Franjo tijekom pobožnosti na kojoj su različite obitelji, kroz svoje meditacije, podijelile iskustva svakodnevnoga života.

Ponovno u Koloseju

„Daj da se nikada ne ponašamo kao neprijatelji križa Kristova, da bismo sudjelovali u slavi njegova uskrsnuća“.

Dojmljivo je bilo čuti glas rimskoga biskupa kako ponovno odjekuje u Koloseju, dvije godine nakon što je pandemija prekinula tradiciju što dotad nikada nije dogodilo od 1964. godine kada je Pavao VI. obnovio tu pobožnost Crkve u sjeni amfiteatra Flavijevaca. Dvije godine zaredom križni put se održavao na pustom Trgu svetoga Petra, samo u prisutnosti nositelja križa.

Prizori obiteljskoga života

Podno križa obitelji su izlagale svoja ograničenja i probleme, neispunjena očekivanja i svakodnevni napor u odgoju djece, u vođenju nesigurnoga života, u udaljenosti od zemlje podrijetla, u odustajanju od vlastitih snova kao para ili promjeni života zbog invaliditeta djeteta, što je problem kojemu se pridodaju i „nepravedne osude“ društva ili samih liječnika. Bogu su također povjerile strah da se fizički neće moći brinuti za unuke, izdržati kemoterapiju, ići dalje nakon preminuća supružnika.

Bili su to glasovi djedova i baka, mladih bračnih parova, roditelja s mnogo djece, s malo djece, roditelja bolesne i Bogu posvećene djece, roditelja preminule djece. Bilo je među njima migranata, misionarā, te onih zaduženih za obiteljski dom. Njihova su razmišljanja bili prizori iz svakodnevnoga života u kojima se svatko može ogledati.

Tišina pred bolom

Čula se potom osuda sukoba, poput onoga u Ukrajini, koji potiče teror, siromaštvo i neravnotežu. I koji u svijet širi okrutne slike ženā, majki, suprugā, koje rađaju ili umiru pod bombama. Kao predstavnice tog užasa i nade u mir i ponovno pronađeno bratstvo, pod križem su, kao na Golgoti, na XIII. postaji bile dvije žene, Irina i Albina, jedna Ukrajinka, a druga Ruskinja, prijateljice i kolegice, koje su, razmjenjujući pogled i držeći s dvije ruke drveni križ, utjelovljavale samu bît kršćanstva, Boga koji je umro za grijehe svih ljudi.

Bio je to prizor kojemu je odgovarao trenutak tišine. Naime, tekst je pretposljednje postaje bio promijenjen.

„Pred smrću šutnja je rječitija od riječi. Zastanimo zato u molitvenoj tišini i neka svatko u srcu moli za mir u svijetu“, pozvao je predmolitelj.

Riječ je o predviđenoj promjeni koja ograničava tekst na minimum da bismo se prepustili šutnji i molitvi – objasnio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice Matteo Bruni.

„Mnogo više od imigranata“

Svoje iskustvo podijelili su Irene i Raoula, bračni par iz Konga, koji je nosio križ na XIV. postaji, zajedno sa svoja dva sina: Federicom (4 godine) i Riccardom (11 mjeseci). U Italiju su iz Konga stigli kao izbjeglice; bili su primljeni u zajednici Centra Astalli, a sada su samostalni.

Mrtvi smo za svoju prošlost – rekli su u svojoj meditaciji. Htjeli smo živjeti u svojoj zemlji, ali rat nas je u tomu spriječio. Ovdje smo nakon putovanjā na kojima smo vidjeli kako umiru žene i djeca, prijatelji, braća i sestre. Ovdje smo, preživjeli. Doživljavaju nas kao teret. Mi, koji smo kod kuće bili važni, ovdje smo brojevi, kategorije, statistika. Ipak, mnogo smo više od imigranata. Mi smo osobe. Došli smo ovamo zbog svoje djece. Ginemo svakoga dana za njih, da bi mogla iskusiti i živjeti normalan život, bez bombi, bez krvoprolića, bez progona.

Papina molitva

Papa Franjo je uputio prigodnu riječ na kraju pobožnosti. Obratio se Bogu koji – kako je rekao – daje da sunce izlazi nad dobrima i nad zlima, te je zazvao obraćenje svih, da bi se promijenila buntovna srca i da bi naučili slijediti projekte mira.

Poziv križnog puta u Koloseju je poziv na šutnju. Na ono što je – kako je Papa rekao i u razgovoru za program talijanske televizije „A Sua immagine“ – jedini odgovor na patnju bližnjega.