Sestre i braćo u Kristu,

svetkovinom sv. Vida, našeg nebeskog zaštitnika, nalazimo se na pola puta do početka 2025. godine koju opća Crkva slavi kao Jubilarnu godinu. Sljedeće godine opća Crkva prisjeća se i 1700. obljetnice Prvog ekumenskog sabora u Niceji, Crkva u Hrvatskoj 1100. obljetnice nacionalnih splitskih crkvenih sabora, a Republika Hrvatska 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, dok mi u Riječkoj nadbiskupiji obilježavamo 100 godina da je Rijeka, 1925. odlukom pape Pija XI., postala biskupijskim središtem.

Višestruki jubileji, a za nas u Riječkoj nadbiskupiji osobito naš stogodišnji jubilej na kojem se želim posebno zaustaviti, milosno su vrijeme od izvanrednog duhovnog i crkvenog značenja. Zato nam Jubilarna godina ne smije postati tek sjećanje na povijest naših ljudskih djela nego i na obilnu milost Božju koja nam je iskazana. Naša biskupija nastala je za vrijeme talijanske uprave, a njezina povijest, osim Hrvata, uključuje Talijane i Slovence. Sjećajući se utemeljenja biskupije i njezina razvoja, moramo biti svjesni da su se u naš biskupijski identitet utkali mnogi pojedinci, uključujući i one različitih nacionalnosti. Jubilej nam je prilika da se sa zahvalnošću prisjetimo svih koji su tijekom ovih sto godina izgrađivali našu mjesnu Crkvu i prenijeli nam život i vjeru u Isusa Krista, ali svojim kršćanskim djelovanjem dali i poseban doprinos društvenopolitičkoj zajednici na mnogim područjima. Posebice se ponosimo brojnim kulturnim i socijalnim projektima naše Crkve, ali s osobitim poštovanjem sjećamo se i onih među nama koji su živjeli i umrli na glasu svetosti, poput Majke Marije Krucifikse Kozulić, utemeljiteljice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, i kapucina fra Ante Tomičića. Njima možemo pridružiti i mnoge druge, znane i neznane svjedoke vjere, naše majke i očeve, bake i djedove, prabake i pradjedove, angažirane vjernike laike, redovnice i redovnike, svećenike, biskupe i nadbiskupe, koji su vjerno živjeli svoj poziv i poslanje u ovoj našoj Crkvi i zahvaljujući kojima je vjera na ovom našem prostoru još uvijek živa, a i mi smo tu.

Jubilej je ujedno i poziv na kajanje zbog grijeha koje smo kao pojedinci i Crkva počinili zbog nedosljednosti u našoj vjeri, netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, nacionalizmima kojih je bilo sa svih strana, spolnim zlostavljanima koja su u ovom najnovijem razdoblju obilježila i našu mjesnu Crkvu, ali i nedovoljne osjetljivosti u svakom trenutku na društvenu nepravdu te propuste u pružanju materijalne i duhovne pomoći braći i sestrama u nevolji itd. Jubilej nam je prava prilika da s pročišćenim pamćenjem i osnaženim povjerenjem u Gospodina iz svoje sadašnjosti uklonimo sve ono što nije dobro kako bismo se zauzetom ljubavlju mogli pridružiti svijetlim primjerima predana života u ljubavi i služenju naših svetih predaka te s nadom gledati i hoditi u budućnost naše Riječke nadbiskupije. Ovo kajanje zbog vlastitih grijeha, kao jedno od obilježja našeg jubileja, osobito je važno zbog teških povijesnih okolnosti i političkih režima u kojima je naša riječka Crkva nastala i ispunjavala svoje poslanje ovih sto godina. Ono nam pomaže da svoje povijesno pamćenje pročistimo od napasti da ono postane sjećanje na drugoga koji nam je bio (i često, nažalost, ostao) neprijateljem, na ideologije i režime koji su prolazili i preko ovoga teritorija ostavljajući iza sebe žrtve, na zlo koje su počinili drugi i drugačiji, često naši susjedi, te da naše pamćenje postane pomireno pamćenje i naši jubileji prilika za susret i novi hod zajedno, u nadi. Pročišćeno pamćenje jest pamćenje koje ne primjećuje samo ono loše kod drugoga i drugačijega, nego i ono dobro. A mi možemo i moramo zahvaliti na tolikom dobru koje su nam ostavili drugi, koji su ovu našu Crkvu voljeli i za nju živjeli prije nas, ali su zbog povijesnih okolnosti morali otići i svoje djelovanje i život nastaviti negdje drugdje. Pomireno pamćenje istovremeno uključuje i ponizno priznanje pogrešaka i propusta, odnosno zla koje smo mi i pripadnici naše zajednice počinili drugima u ime našega identiteta, bilo vjerskog ili nacionalnog. Naravno da to uključuje također zahvalnost za ono dobro koje smo imali priliku učiniti, nadograđujući ono što su drugi gradili prije nas. To uključuje i nadu da će drugi to nastaviti činiti i nakon nas.

Vodeći se iskustvima prošlosti, koja je bolna, ali i za koju moramo biti zahvalni, a još više onim što danas prolazi čovječanstvo, papa Franjo je odlučio da Jubilarnu godinu, koju obilježavamo na razini opće Crkve, slavimo pod geslom „Hodočasnici nade“. Usvajajući to geslo i za našu biskupijsku proslavu, koja se uklapa u sve spomenute veće jubileje na višim razinama, želio bih dodati kako nas to geslo potiče da kao „hodočasnici nade“ u naš svijet donosimo nadu: Isusa Krista, u kojemu i po kojemu nam je Bog pokazao kako i koliko nas voli. S njim je povezana naša prošlost, on želi biti dio naše sadašnjosti, s njim i u njemu naša je budućnost.

Kako bi nam pomogao u pripravi za ovu važnu zadaću, papa Franjo je tekuću pripravnu godinu za jubilej proglasio Godinom molitve. Ta je molitva na razini opće Crkve, pa tako i naše nadbiskupije, već u tijeku. Ipak, nakon što sam se o tome savjetovao sa svojim suradnicima i uočio manjkavosti u našoj uključenosti u taj projekt, želio bih da na njezinu provođenju intenzivnije poradimo osobito tijekom sljedeće pastoralne godine. U ovoj godini priprave u molitvi prepoznajem osobitu priliku da se i mi u Riječkoj nadbiskupiji možemo bolje pripremiti za naš biskupijski jubilej. Zato s nadom da nas to neće omesti u uključivanju u inicijative koje će u Jubilarnoj godini biti nuđene na razini opće Crkve i Crkve u Hrvatskoj, odlučujem da se u Riječkoj nadbiskupiji obilježavanje Godine molitve produži sve do svetkovine sv. Vida 2025. godine. Tad ćemo kao mjesna Crkva započeti svečano slaviti svoj biskupijski jubilej, 100. obljetnicu biskupskog sjedišta u Rijeci. Godina molitve, parafraziram riječi pape Franje, ima zadaću očuvati baklju nade koja nam je dana te nam pomoći učiniti sve što možemo kako bismo osigurali da svi povrate snagu i sigurnost, da gledaju u budućnost otvorena duha, srca ispunjena povjerenjem i dalekovidna uma. To je prilika da povežemo našu duhovnu sastavnicu s temeljnim elementima našeg društvenog života i kršćanskog poslanja u ovom svijetu. I da svaki put kada na vidjelo dolaze rane iz prošlosti ili iz vida izgubimo smisao i razloge našega poslanja, u nama oživi sjećanje na ljubav kojom smo ljubljeni i koja nas zove i šalje u susret drugima.

Pastoralnim, katehetskim i duhovnim inicijativama koje će se tijekom sljedeće pastoralne godine događati na različitim razinama našeg crkvenog života, počevši od biskupijske razine pa do župnih, nastojat ćemo ponajprije u nama oživjeti želju da molitvom što više boravimo u Božjoj prisutnosti, da ga slušamo i klanjamo mu se. Bit će to prilika i da molitvom učimo biti zahvalni za mnoge darove njegove ljubavi koje smo primili, primamo i koje ćemo primiti tijekom našeg životnog hodočašća, ali i da mu se, u skladu s Isusovim primjerom poslušnosti Božjoj volji u molitvi, stavimo na raspolaganje te s njim i u njemu postanemo dar drugima i za druge.

Godinu molitve, kao i naš biskupijski jubilej, a s njima sve naše pastoralne planove i želje, stavljam pod zagovor trsatske Majke Milosti i sv. Vida, našeg nebeskog zaštitnika, koji nas i u novom stoljeću žele nastaviti štititi svojim nebeskim zagovorom.

U Kristu vam odani vaš

Mate, nadbiskup