Misu zadušnicu u župnoj crkvi Dobrog Pastira u Đakovu predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH Tomo Vukšić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, u zajedništvu s đakovačko-osječkim nadbiskupom metropolitom Đurom Hranićem i kotorskim biskupom Ivanom Štironjom te uz koncelebraciju tridesetak svećenika iz Vrhbosanske i drugih biskupija u Republici Hrvatskoj i BiH među kojima je bio i mjesni župnik vlč. Josip Ivešić. Osim biskupa Štironje, među koncelebrantima su bili kolege svećenici iz bogoslovskih dana u Sarajevu: župni upravitelj Kotora don Ante Dragobratović, dugogodišnji misionar u župi Kisongo u Tanzaniji don Velimir Tomić i generalni tajnik Biskupske konferencije BiH mons. Ivo Tomašević.

Na misi je sudjelovao veliki broj Služavki Malog Isusa na čelu s vrhovnom glavaricom Družbe s. M. Marijom Banić i provincijalnom glavaricom Sarajevske provincije s. M. Anom Marijom Kesten, a došle su izraziti sućut svojoj susestri M. Anđi Vranješ, rođenoj sestri pokojnoga svećenika Josipa. Tu su bile i sestre drugih redovničkih zajednica i brojni drugi vjernici koji su ispunili novu i lijepu crkvu Dobroga Pastira u predgrađu Đakova. Liturgijsko pjevanje animirala je Služavka Malog Isusa s. Pavka Dujmović.

Na lijesu pokojnoga svećenika Josipa nalazila se mala kutija u koju su hrvatski katolici iz Australije stavili komadić australske zemlje i nekoliko kamenčića iz mozaika u tamošnjoj velebnoj crkvi čiju je gradnju vodio vlč. Vranješ. Najbliži pokojnog misnika Josipa na lijes su položili malu kutiju bosanske zemlje iz rodnoga Rostova pokraj Novoga Travnika.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Vukšić je izrazio kršćansku sućut i molitvenu blizinu braći i sestrama pokojnog misnika Josipa: časnoj sestri Anđi i sestri Jeli te bratu Boži kao i obiteljima pokojnog brata Blaža i pokojne sestre Kate i svim tugujućima. „Vjerujemo u kraljevstvo Božje. Molit ćemo pod ovom misom da ga dragi Bog nagradi za sve ono dobro što je kao svećenik učinio i da mu oprosti sve slabosti i da svima nama oprosti sve naše mane kako bismo na dostojan način mogli prikazati ovu misu“, kazao je mons. Vukšić.

Prigodnu propovijed uputio je školski kolega iz dubrovačkih sjemenišnih i bogoslovskih sarajevskih dana biskup Ivan Štironja, Na početku je kazao da ovu misu prikazuje „za dušu pokojnog brata i prijatelja misnika, vlč. Josipa, za njegove roditelje Iliju i Anđu, za brata mu Blaža, sestru Katu, za svu ostalu pokojnu rodbinu našeg Josipa“, ali i za pokojne kolege svećenike zaređene 1986. godine vlč. Branka Karlića iz Vrhbosanske nadbiskupije i vlč. Marka Laštru iz Banjolučke biskupije.

„U središtu pozornosti našega kršćanskoga hoda, osobito korizmenog vremena i Velikoga tjedna nalazi se križ kao znak pobjede i uskrsnuća. To je zasigurno znak koji se najčešće susreće i najviše spominje. U obliku se križa rađamo, u sjeni križa mi vjernici kršćani živimo, po križu se spašavamo, pod sjenom križa počivamo. Križ resi naše stanove i domove, služi kao nakit osobito ženskim osobama. Nose ga i muškarci, osobito biskupi. Raspeti i uskrsli Krist Gospodin, križ kao spravu za mučenje i poniženje, pretvorio je u znak slave i pobjede. Zato i kažemo: U križu je spas, u križu je pobjeda, u križu je život. Sve je to zapravo Isus Krist, i svi oni koji s Kristom žive i umiru. Teško je zamisliti koliko je puta vlč. Josip kao svećenik podigao svoju desnicu i učinio znamen križa, taj znak blagoslova, koliko je vjernika svojom rukom prekrižio u ime Božje te u kršćanstvo primio, od grijeha oslobodio, ženidbenim vezom spojio, na vječni počinak otpratio? Koliko je puta svetim križem euharistijsku žrtvu započeo i završio, te sveto evanđelje uz tri križića navijestio? U svojih gotovo 36 godina svećeništva, zasigurno je proslavio i do dvadesetak tisuća svetih misa, najvećim dijelom s onu stranu svijeta, tamo ‘ispod južnog križa’ u dalekoj Australiji“, kazao je biskup Štironja napominjući da je svećenik Josip posljednje trenutke zemaljskoga života proveo na aparatima za disanje te zahvalio svom bolničkom i liječničkom osoblju bolnice u Geelongu gdje je preminuo vlč. Vranješ.

„Vlč. Josip je svoju vjeru gradio na vjeri svojih roditelja Anđe i Ilije. Upoznao sam ih u rujnu 1975., kada su svoga Jozu dopratili u dubrovačko sjemenište. Danas posebno njima zahvaljujem za Jozino veliko i široko srce otvoreno Bogu i čovjeku, osobito onom u potrebi, onom običnom malom čovjeku. Dobro mi je ostala u pamćenju narodna nošnja u kojoj je majka dopratila svoga sina u sjemenište. Sjećam se dobro i maloga križa na njezinoj ruci. Bilo je to svjedočanstvo kako se čuva i njeguje običaj kraja i svoga naroda. Nije stoga slučajno što je vlč. Josip tijekom djelovanja u novoj domovini Australiji nastojao odgajati mladež u ljubavi prema Bogu, ali i prema običajima krajeva iz kojih su stigli oni ili njihovi roditelji. To isto čine i drugi brojni svećenici i časne sestre Crkve u Hrvata, rasuti širom svijeta, rekao je kotorski biskup prisjetivši se kako mu je svećenik Josip 1986. godine pred Božić s beogradskog uzletišta telefonski rekao: ‘Prijatelju, odlazim na ispomoć u Melbourne’, a tamo je ostao do preminuća. To je bio njegov put. Prošlo je od tada 35 godina. Tu ispod zviježđa Acrux ili Južnog križa, kao dušobrižnik, usađivao je, njegovao i gradio vjeru svojih sunarodnjaka, kao i drugih. Nije mu bilo važno iz kojega su kraja jer on je isto volio i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku i Australiju. Jozo je volio ljude, ma odakle oni bili. Okupljao ih je oko Kristova križa, naviještao im Evanđelje, učio ih Božje zapovijedi i svjedočio ljubav Kristovu. Vrata njegova srca i njegova doma bila su otvorena svima, svim ljudima dobre volje, ne samo prije i poslije podne, nego i u sred ponoći“, rekao je mons. Štironja te podsjetio da je svećenik Josip 1993. godine „sa svojim povjerenim mu pukom započeo velebno djelo izgradnje crkve Sv. Leopolda Bogdana Mandića“ te da su „u vrijeme dok je bjesnio rat u Hrvatskoj i rodnoj mu Bosni i Hercegovini stavili u stranu svoje potrebe, potrebe svoje župne zajednice i okrenuli se prema potrebama domovine“.

„Hvala Ti što si pristao biti Božje svjetlo u Sunshinu. Hvala ti za sve one zrake sunca koje si u ime Kristovo sijao oko sebe u Australiji gdje si živio, u Africi koju si preko našeg kolege don Velimira, misionara u Tanzaniji pomagao, u Bosni i Hercegovini u kojoj si rođen i koju si povremeno posjećivao, u Hrvatskoj koju si volio kao svoju rodnu Bosnu, svoje rodno Rostovo i Travnik, a koja danas prima tvoje zemne ostatke koje joj prepuštamo da ih čuva do konačne Božje trublje i uskrsnuća živih i mrtvih… Prijatelju, velebno zdanje Sunshinea nastavlja svijetliti ne samo kao velebna materijalna građevina nego ponajprije ona duhovna građevina, živa zajednica ljudi koju nastavljaju voditi svećenici, naši kolege i prijatelji koji su te zajedno s Božjim pukom posljednji put tako dostojanstveno, prije nekoliko dana, u domovinu ispratili. Danas im u ime svih nas ovdje okupljenih, upućujem iskreno kršćansko i ljudsko hvala“, rekao je biskup Štironja te izrazio sućut najbližima pokojnoga svećenika Josipa.

„Milosrdni Bože, Oče sviju, vječni mir i radost daruj svomu svećeniku Josipu. Budi mu milosrdan i oprosti mu sve manjkavosti i slabosti. Nagradi ga u svojoj ljubavi za svako i najmanje dobro djelo. Dragi prijatelju, danas ti u ime svih prijatelja koje si radosno susretao, otvorena srca primao, u ime naše generacije svećenika i kolega, izričem veliko i od srca hvala. Hvala ti za veliko i široko srce, hvala ti za radosno lice s kojim si Boga i ljude susretao. Bila ti laka ova hrvatska gruda Crkve đakovačke gdje tvoje zemne ostatke danas polažemo. Počivao u miru Božjemu“, kazao je na kraju biskup Štironja.

Na kraju misnoga slavlja od pokojnoga svećenika oprostio se ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. vlč. Tomislav Markić koji je uputio izraze sućuti i zahvalio vlč. Josipu te ukratko podsjetio na dugogodišnji njegov rad u hrvatskoj inozemnoj pastvi u Australiji. Podsjetio je da je dva dana nakon Josipove smrti preminuo još jedan svećenik Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luka Kesedžić koji je pastoralno brinuo za hrvatsku katoličku zajednicu u Innsbrucku. Govoreći o potrebi novih svećenika koji će pastoralno služiti hrvatskoj inozemnoj pastvi, rekao je da svećenici ne padaju s neba, ali jesu dar neba koji vjernici trebaju izmoliti od Boga te potaknuo sve na molitvu za nova svećenička zvanja.

Od pokojnoga brata svećenika oprostila se i njegova sestra Anđa, Služavka Malog Isusa, a njezin tekst pročitao je mladić Hrvoje, jedan od pokojnikovih nećaka i nećakinja koji su na pogrebu nosili svijeće i fotografiju svećenika Josipa. Sestra Anđa je u svom tekstu zahvalila nadbiskupima Tomi i Đuri te biskupu Ivanu kao i nadbiskupu Melbournea mons. Peteru i njegovom pomoćnom biskupu Martinu koji su slavili misu u svojoj nadbiskupiji i ispratili pokojnoga svećenika Josipa u Domovinu. Zahvalila je i svim svećenicima, a posebno vlč. Vedranu Lešiću u Australiji koji je njezinom bratu podijelio sakramente umirućih i bio mu potpora do zadnjeg daha. Zahvalila je i svojim sestrama Služavkama na čelu s poglavaricama i svima koji su dostojanstveno ispratili smrtne ostatke vlč. Vranješa iz Australije, bolničkom osoblju i brojnim dobrim ljudima napominjući da su izraze sućuti uputili i umirovljeni biskupi kardinal Vinko Puljić iz Sarajeva i mons. Ratko Perić iz Mostara.

Prije vlč. Markića i s. Anđe te samih sprovodnih obreda koje je na gradskom groblju predvodio također nadbiskup Vukšić, od pokojnika se oprostio generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić te iznio biografske podatke vlč. Josipa Vranješa.

Vlč. Josip Vranješ, sin Ilije i Anđe r. Živko, rođen je 29. ožujka 1959. godine u mjestu Rostovo kod Novog Travnika, Župa sv. Ilije proroka, u kojoj je primio sakrament krštenja, 19. travnja iste godine od vlč. Joze Matkovića.

Po završetku osnovne škole u mjestu Opara kod Novog Travnika, pošao je u grad Dubrovnik u kojemu je od 1975. do 1979. godine, kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije, pohađao dječačko sjemenište. Filozofsko-teološki studij nastavio je na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu (1980.-1986.). Sveti red đakonata primio je u rodnome mjestu i župi Rostovo, 5. travnja 1986., po rukama tadašnjeg nadbiskupa Marka Jozinovića, a sveti red prezbiterata primio je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova u Sarajevu, po rukama istog nadbiskupa, 27. srpnja 1986. (Knjiga ređenika, sv. I. str. 209, br. 1305).

Kao mladi svećenik Vrhbosanske nadbiskupije obavljao je službu župnog vikara u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetištu Gospe Kondžilske u Komušini (Dekret br. 991/86 od 22. kolovoza 1986.). Pred kraj iste godine pošao je u daleku Australiju, a u veljači 1987. godine dobio je dopuštenje svog nadbiskupa za pastoralni rad na australskom kontinentu, točnije u nadbiskupiji Melbourne (Dekret br. 223/87 od 21. veljače 1987.). Predsjednik ondašnje BK sa sjedištem u Zagrebu imenovao ga je suradnikom u Hrvatskom katoličkom centru sv. Leopold B. Mandić, Sunshine (Dekret BK-ZG br. 48/87; Dekret VN br. 280/87 od 5. ožujka 1987.). Samo nekoliko godina kasnije, preuzeo je službu dušobrižnika ili voditelja istog Centra, koju je obavljao do 2018., kada preuzima službu voditelja Hrvatskog katoličkog centra sv. Ante u Geelongu. U sveučilišnoj bolnici tog istog grada, preminuo je u nedjelju 20. ožujka od posljedica koronavirusa.

U svojih 63 godine života i 36 godina svećeništva, vlč. Josip je djelovao u tek tri župne zajednice. To je, rekli bismo, svojevrsno odstupanje od nekakvih uobičajenih kanonskih propisa i pastoralnih kriterija. Međutim, oni koji su ga poznavali i povjeravali mu crkvene službe, svjedoče da je bio jednako dobar graditelj jedne od najljepših crkvi u hrvatskome iseljeništvu – one u Sunshineu – a nadasve graditelj žive zajednice vjernikā. Upravo su članovi tih zajednica, predvođeni vrhbosanskim svećenicima koji trenutačno djeluju u nadbiskupiji Melbourne, osjetili potrebu svoju zahvalnost vlč. Josipu iskazati sudjelovanjem na misi zadušnici, prvo u Geelongu, 30. ožujka o.g., a sutradan i u Sunshineu. Istu potrebu očito je imao i nadbiskup Melbournea mons. Peter A. Comensoli, koji je predvodio misu zadušnicu u Geelongu, u zajedništvu s pomoćnim biskupom i drugim svećenicima, rekao je mons. Ćosić.

Tim povodom, mons. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup i predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu, uputio je svoju sažalnicu u kojoj je, na osobit način, članove hrvatskih misija Geelong i Sushine pozvao da, okupljeni oko stola Riječi i Euharistije, zahvaljuju Bogu za dobra i milosti kojima ih je obdario po rukama i djelovanju njihovog dugogodišnjeg pastira Josipa, i usrdno mole da ga Gospodin u svojoj milosrdnoj pravednosti privede punini života i neprolaznoj radosti uskrsnuća.

Stoga neka svećenički život i pastoralno djelovanje preminulog vlč. Josipa budu poticaj da i mi zahvaljujemo Dobrom Pastiru za sve svećenike, gdje god se oni nalazili, koji svoje svećeništvo doživljavaju kao Božji dar na koji nastoje odgovoriti svojim predanim služenjem Bogu i čovjeku, nepodijeljena srca i ne štedeći se!

U ime cijele Vrhbosanske nadbiskupije i u svoje osobno ime izražavam iskrenu kršćansku sućut članovima ožalošćene obitelji preminulog vlč. Josipa Vranješa: sestrama Jeli i Franki i bratu Boži s obitelji; članovima obitelji pokojnog brata Blaža i sestre Kate; sestri Anđi, članici Družbe sestara Služavki Malog Isusa; članovima rodne župe Rostovo, HKC Geelong i Sunshine; rodbini i prijateljima!