Počeci stvarnosti “jubileja” uobičajeno se pronalaze u zvuku ovnujskog roga: odjekivao bi iz Jeruzalema i parajući zrak dopirao bi od sela do sela. Dakle, u hebrejskom tekstu cijelog Starog zavjeta pojam jobel pojavljuje se dvadeset i sedam puta: tako na šest mjesta nema sumnje da označava ovnujski rog, a na preostalim mjestima, na njih dvadeset i jedan, označava jubilarnu godinu. Temeljna referentna točka je 25. poglavlje Knjige Levitskog zakonika. To je složeni tekst, umetnut je u Knjigu sinova Levijevih, dakle svećeničku, obrednu knjigu, sitnih i detaljnih propisa, a koji su se doticali ​​rituala hrama u Jeruzalemu.

Filološka premisa

Pojam jobel nalazi se i u tom tekstu, ali nalazimo ga i u 27. poglavlju iste Knjige. Starogrčka verzija Biblije, tradicionalno nazvana Septuaginta, suočena s tom riječi – jobel – umjesto da je prevede s riječju “jubilej”, jubilarna godina, prevodi ju prema interpretativnom kanonu: áphesis, što na grčkom znači “otpuštenje”, “oslobođenje” ili čak “oprost”. Ova će riječ biti vrlo važna za Isusa jer – kao što ćemo vidjeti – on ne govori o jubileju nego koristi izraz áphesis u Lukinom grčkom. Doista, u Novom zavjetu nikada se ne spominje riječ “jubilej”. Prema tome, Sedamdesetorica, ti drevni prevoditelji Biblije, prešli su iz izuzetno svete kultne činjenice (proslava jubilarne godine koja počinje zvukom ovnujskog roga na vrlo specifičan datum, a dovodi se u vezu sa svečanošću Kipura, danom pomirenja za grijeh Izraela) na etički, moralni, egzistencijalni koncept: oprost dugova, oslobođenje robova (što je i bio sadržaj jubileja). Dakle, tema jubileja je pomaknuta s jezika i liturgijskog čina na jezik i etičko-socijalno iskustvo. Taj je element aktualan i danas kako se i kršćanski jubilej ne bi sveo samo na osnovno slavlje ili obred, već kako bi se pretvorio u paradigmu kršćanskog života. Neki znanstvenici smatrali su da izraz jobel ne treba povezivati ​​sa zvukom ovnujskog roga, već s hebrejskom riječju jabal, koja također znači “odgoditi, vratiti, poslati natrag”. Međutim, tumačenje se čini pomalo nedorečenim jer to “poslati natrag” ne znači nužno oslobođenje, ono nema širinu spomenutog grčkog izraza áphesis, kojeg je s posebnim naglaskom preuzeo i sam Isus. Drugi filološki pokušaji ponudili su različita druga objašnjenja, ali se mora priznati da je početni element obredni. Pretpostavlja se da je zvuk ovnujskog roga označio početak određene godine, desetog dana jesenskog mjeseca Tishri, što otprilike odgovara našim rujnu-listopadu, mjesecu u koji je također padao Kipur. Zanimljivo je primijetiti da u feničanskom jeziku, koji je na neki način stariji brat hebrejskog, isti korijen, tj. tri suglasnika koji su u osnovi riječi jobel, tj. jbl, označava „ovna“, značajnu komponentu Kipura. Dakle, nema sumnje da je zvuk roga, njegovo obilježavanje svetog vremena, u temelju izraza “jubilej”, ali ne treba zaboraviti ni tendenciju koja vodi prema drugom polu, onom grčkog prijevoda. To nije samo obred, to je element koji mora imati dubok utjecaj na postojanje naroda. Nakon ovog uvoda pokušavali smo prikupiti i prikazati neke temeljne teme jubileja koje se na neki način međusobno isprepliću.

Počinak zemlje

Prema biblijskom tekstu, prva, prilično originalna tema, je “počinak” zemlje. Prema subotnjoj shemi, kojom se vrijeme mjerilo u biblijskoj tradiciji, zemlji je bilo dopušteno da se odmori svakih sedam godina. Prema naznakama koje nalazimo u Lev 25, zemlja je morala počinuti i u jubilarnoj godini, koja je slijedila nakon sedam sedmica takvih godina, to jest u pedesetoj godini. Ta obveza činila bi se prilično nepraktičnom i teško primjenjivom. Moguće je pustiti zemlju da se odmori godinu dana, posebno u civilizaciji poput one drevnog Bliskog istoka, gdje su potrebe bile mnogo manje od naših, a život bio mnogo štedljiviji. Ali puštanje zemlje da počiva dvije uzastopne godine (četrdeset deveta subota i pedeseta jubilej), u uglavnom poljoprivrednoj ekonomiji, dovelo bi puko preživljavanje u krizu. Dakle, ili je jubilarna godina bila usklađena sa sedmom godinom sedmog tjedna, ili je jubilej, a ne konkretna provedba, prije svega bio nada, utopijski znak, pogled izvan uobičajenog načina života. Pustiti zemlju da miruje znači ne sijati je i ne ubirati njene plodove. Tim izborom, s jedne strane, otkrivamo da je zemlja dar jer, čak i u manjim količinama, ipak uspijeva nešto dati. Plodovi će joj biti sitniji, ali neće nedostajati. Time bismo se podsjetili da ciklusi prirode ne ovise samo o čovjekovom radu nego i o Stvoritelju. To je prisjećanje na jedan drugi zapis, onaj transcendentni. S druge strane, u ovom razdoblju pokušava se prevladati privatno i plemensko vlasništvo jer je svatko mogao uzeti od zemlje ono što ona daje, ne poštujući pritom međe i ograde zemljišta. To je, u praksi, prepoznavanje univerzalne destinacije dobara pri čemu je sve dostupno svima. Ova tema također može dobiti veliko značenje u današnjem društvu. U njemu se čovječanstvo može prikazati postavljenim stolom na kojem su s jedne strane neki koji imaju pretjerano gomilanje dobara, a s druge strane nalazi se mnoštvo koje stoji po strani i može uživati ​​samo u otpacima i mrvicama. Ne postoji više ideja univerzalne dostupnosti dobara, prije bilo kakvog privatnog vlasništva. U tom svjetlu, dobro se je osvrnuti i na razmišljanja koja se iznose u enciklici Laudato si’ pape Franje.

Oprost dugova i vraćanje vlasništva

Druga tema, jednako izvorna, jest i oprost dugova i povrat in pristinum (prvotnom vlasniku) otuđene i prodane zemlje. U biblijskoj viziji, zemlja nije bila vlasništvo pojedinca, već plemenska i klanskih obitelji, od kojih je svako imalo svoj poseban teritorij. Bio je darovan tijekom poznate raspodjele zemlje nakon osvajanja Kanaana, kao što čitamo u Knjizi o Jošui (pogl. 13-21). Svaki put kada je klan iz raznih razloga izgubio svoju zemlju, u određenom smislu nije ostvarena podjela kako je to Bog želio. Dakle, uz jubilej, svakih pola stoljeća, rekonstruirana je karta obećane zemlje, i kako je to Bog želio, kroz božanski dar, podijelila se zemlje između izraelskih plemena. Svatko je tada dobio svoj dio, osim Levijeva plemena, koje je živjelo od priloga drugih plemena za hramsku službu. Za dugove se u biti dogodilo isto. Na početku jubilarnog vremenskog okvira svi su bili jednaki, s malo istih dobara. Međutim, nakon toga neki su izgubili svoje posjede zbog nesreće, drugi zbog lijenosti ili nesposobnosti. Nakon pedeset godina odlučeno je vratiti se na početnu točku, osiguravajući tako da se svi nađu na razini apsolutnog, idealnog, utopijskog zajedništva dobara u jednakosti. Sve je i dalje bilo zajedničko i raspoređeno po raznim plemenima. Tako je svaka obitelj vratila svoje posjede, svoju zemlju i svu svoju djecu. U apelu iz Knjige Ponovljenog zakona, ta se društvena obnova neprestano predlaže Židovu kako bi je mogao smatrati društvenim modelom po kojemu treba živjeti, unatoč svijesti da je to idealan projekt koji se nikada ne može u potpunosti ostvariti. Zapravo, u knjizi Ponovljenog zakona čitamo: “…da ne bude siromaha kod tebe […] i nađe li se kod tebe kakav siromah, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke” (15, 4.7). Izbor koji nije samo izbor idealne privrženosti bratstvu i solidarnosti, već onaj koji podrazumijeva konkretnost „ruke“, odnosno djelovanja, konkretnog društvenog zalaganja. Sjetimo se profila jeruzalemske kršćanske zajednice u kojoj – kako Luka više puta ponavlja u Djelima apostolskim – „I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (4, 32).

Oslobođenje robova

Treća strukturna tema biblijskog jubileja jednako je oštra i izazovna. Jubilej je bio godina oprosta ne samo dugova, već i oslobođenja robova. Ezekiel (46,17) govori o jubileju kao godini oslobođenja, otkupljenja, godini u kojoj su se oni koji su otišli u službu kako bi preživjeli siromaštvo vratili svojim domovima, s oproštenim dugovima i ponovnim prisvajanjem svoje zemlje i svoje slobode. Ponovno smo postali ljudi egzodusa, ljudi oslobođeni olovnog plašta ropstva i diskriminacije. I u ovom slučaju to je bio idealan prijedlog, namijenjen stvaranju zajednice koja u sebi više nema veze s međusobnim zlostavljanjima, koja više nema okove na nogama i koja može zajedno koračati prema cilju. Jasno je da se njegova aktualnost odnosi i na našu povijest u kojoj je zabilježen beskrajan broj oblika ropstva: ovisnost o drogama, trgovina prostitutkama, iskorištavanje djece na radnoj ili seksualnoj razini te dječja pornografija i mnogi drugi svirepi oblici podložnosti. Možemo se sjetiti i svih onih naroda koji su praktički robovi velesila jer su svojim dugovima apsolutno nesposobni biti arbitri vlastite sudbine; djelovanje pojedinih multinacionalnih kompanija često je pravi oblik ekonomske tiranije koja tlači neke narode i društva. Odjek jubilarne riječi slobode stoga i u našem vremenu ima veliko značenje, a to vrijedi i s obzirom na poziv na unutarnje oslobođenje. Zapravo, čovjek može biti izvana slobodan, ali iznutra rob kroz određene nevidljive lance, poput društvene uvjetovanosti masovne komunikacije, površnosti, vulgarnosti i ovisnosti o infosferi. U odlomku iz Knjige proroka Jeremije (34,14-17), prorok snažno objašnjava slom i porobljavanje Jeruzalema i Judeje od strane Babilonaca 586. pr. Kr., upravo kao Božji sud nad činjenicom da Židovi nisu oslobodili robove povodom jubileja. Sebičnost je značila da velika norma slobode nije bila prakticirana, i kao posljedica toga bila je primijenjena vrsta kazne od strane Boga koja je porobila Izrael.

Isusov jubilej

Na početku svog javnog propovijedanja, prema Evanđelju po Luki, Krist je ušao u skromnu sinagogu svog sela, Nazareta. Te je subote čitan tekst proroka Izaije (pogl. 61) i bio je red da ga Isus proglasi i komentira. Tim se riječima Isus predstavio poslanim od Oca da otvori savršeni jubilej koji će se produžiti kroz sljedeća stoljeća i koji će kršćani morati slaviti u duhu i istini: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,18-19). To je drugi korijen – uz starozavjetni – kršćanskog jubileja. Po Isusovim riječima, obzor Svete godine postaje paradigma kršćaninovog života koja proširuje i obuhvaća sve one patnje koje su program poslanja Krista i Crkve. “Godina milosti Gospodnje”, odnosno spasenja, uključuje četiri temeljne geste. Prva je “evangelizacija siromaha”: grčki glagol je upravo onaj koji u svojem korijenu ima riječ evanđelje, “radosnu vijest”, “sretnu poruku” o Kraljevstvu Božjem. Primatelji su “siromasi”, tj. posljednji na zemlji, oni koji u sebi nemaju snagu političke i ekonomske moći, ali imaju svoja srca otvorena za prianjanje uz vjeru. Jubilej je određen vratiti u središte Crkve ponizne, siromašne, bijedne, one koji izvana i iznutra ovise o rukama Božjim i rukama svoje braće. Sloboda je drugi jubilarni čin, čin koji je – kako smo vidjeli – već bio prisutan u Izraelovu jubileju. Međutim, Isus također govori o zatvorenicima u strogom i metaforičkom smislu i ovdje upotrebljavamo one riječi koje će ponoviti u događaju suda na kraju povijesti: “u tamnici bijah i dođoste k meni” (Mt 25,36). Treća obveza je vraćanje “vida slijepima”, gesta koju je Isus često činio tijekom svog zemaljskog postojanja: sjetite se samo poznate epizode slijepog od rođenja (Iv 9). Bio je to, prema Starom zavjetu i židovskoj predaji, znak dolaska Mesije. Zapravo, u tami u kojom je obavijen slijepac nije samo izraz velike patnje nego i simbol. Naime, postoji unutarnja sljepoća koja se ne poklapa s onom tjelesnom i ne poklapa se s mogućnošću da se vidi duboko, očima srca i duše. Teško je to iskorjenjiva sljepoća, možda čak i više od one tjelesne, koja obuzima mnoge ljude i u čije duše treba ubaciti tračak svjetla. Na kraju, kao četvrta i posljednja obveza, predlaže se oslobađanje od potlačenosti, što se ne odnosi samo na ranije spomenuto ropstvo u odnosu na židovski jubilej, već uključuje svu patnju i zlo koje tlači tijelo i duh. To je ono što će cijela Kristova javna služba potvrditi. Dakle, idealni cilj autentičnog kršćanskog jubileja je ova duhovna, moralna, egzistencijalna tetralogija.