Poštovani sudionici Katehetske zimske škole!

Na početku ovog našeg dvodnevnog seminara iskreno vas pozdravljam u ime predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju, mons. Đure Hranića, nadbiskupa đakovačko-osječkog. Činim to također i u ime jednog od organizatora ovog vida trajne izobrazbe vjeroučitelja, Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije. Dobro došli na Katehetsku zimsku školu pod naslovom Sve je skoro moguće! O bioetičkim temama i odgoju savjesti.

1. Svjedoci smo da nam, kad god je riječ o obrazovanju, ne nedostaje velikih riječi. Svima nam je naravno stalo do toga da našoj djeci i mladima pružimo samo najbolje; da škole pretvorimo u mjesta najsuvremenije digitalne tehnike; da artikuliramo kompetencije za 21. stoljeće i mlade učinimo osposobljenima da odgovore na sve izazove koji će ih čekati u budućnosti. Budućnost tako, premda još ne znamo kakva će ona točno biti, postaje temeljnim kriterijem obrazovanja. Nekada čak, čini nam se, i normom odgoja i obrazovanja!

2. Trenutno, reći će neki poznavatelji europskog školskog sustava, postoje i dominiraju dva koncepta obrazovnih vizionara: jednoga bi se moglo nazvati konceptom otkupljenja tehničkim dostignućima, a drugoga konceptom otkupljenja infantilizacijom. Prvi naravno očekuje da će se sveobuhvatnom digitalizacijom obrazovanje, a tim i učenik, izdići iznad samoga sebe. U digitalnom svijetu, naime, nitko više ništa ne mora znati i učiti, budući da se sve može pronaći na internetu. Takav koncept nije svjestan da se tu ne radi o nekoj novoj didaktičkoj perspektivi, koliko do izražaja dolazi prezir prema onomu što nazivamo učenje i znanje. Još konkretnije: prezir prema prošlosti! Drugi koncept, onaj otkupljenja infantilizacijom, sanja o obrazovanju u kojem odrasli i učitelji više ne poučavaju djecu i učenike, nego ih puštaju da se individualno, samoodređujuće, bave onim područjima koja ih zanimaju. Tako bi se najradije pozvalo na to da se škole pretvore u kuće učenja, a predmetne discipline da se ugase i pretoče u projekte. I u jednom i u drugom konceptu je primjetno da je budućnost, za koju još ne znamo kakva će biti, temeljni kriterij obrazovanja, a da je učenik – i njegova egzistencija – središte obrazovne skrbi!

3. Zamislite kako bi bilo kada temeljni kriterij obrazovanja ne bi bila budućnost, nego kada bi obrazovanje postalo osnovnim načelom budućnosti? Kada bi škole imale zadaću djecu i mlade upoznavati i s onim što ne znaju, čak i s onim za čim ne pokazuju interes; kada ih se ne bi poučavalo samo onom što će im trebati, nego i onim znanjem koje nije nužno, ali koje ih čini životno bogatijim. Kada bi se, osim budućnosti, posvetili i prošlosti, koja je temelj, ne nužno norma, ali temelj današnjega znanja i spoznaja, umjetnosti i kulture, etike i morala, metoda i najnovijih tehnologija. Ne bi se tu radilo o ljubomornom čuvanju već nadiđenoga u prošlosti, nego o upoznavanju s preduvjetima, koji su nužni za zreli život u ne tako jednostavnom svijetu.

4. No, mi živimo i djelujemo u vremenu, u kojemu je skoro sve moguće. I to upravo zahvaljujući najnovijim tehnologijama: za načiniti kruh više nije potrebno žito; niti je mlijeko sastavni element sirnih proizvoda; nanotehnologija, odnosno nanomedicina napreduje iz dana u dan; roboti više nisu u službi čovjeku – oni ga zamjenjuju; još i više: počinju osjećati! Visoka tehnologija omogućuje da je skoro sve moguće, posebno kada je riječ o životu čovjeka od njegova začeća do smrti, dakle u bioetičkim područjima. Učenici, čija je želja za dobrim velika, no na žalost dar razlučivanja dobra od zla sve skromniji, nalaze se na prekretnicama osobnoga života, ali i na prekretnici čovječanstva. Središte te prekretnice je, kršćanski gledano, savjest.

5. Tko danas govori o obrazovanju, taj vjeruje u čuda. Niti u jednom području života se ne ulažu tolike nade, koliko u obrazovanje. Ono je mjesto u kojemu će se djeca i mladi naučiti transparentnosti i demokraciji; mjesto u kojemu će se djevojčice, dječaci, azilanti, osobe s poteškoćama u razvoju, siromašni, nacionalne manjine integrirati u društvo; ono je mjesto obrazovanja elita i otvoreno tržište za sve… Obrazovanje kao da je postalo najmoćniji religijski nadomjestak u sekularnom društvu; enciklopedijski kompendij svijeta, koji je sposoban izvući svijet iz kriza. Obrazovanje je istodobno nešto poput moralne sankcije društva, ali i duh već odavno bezdušnog društva i svijeta. Možda je doista društvo naumilo obrazovanju sve te uloge. Pod tim pritiskom kako sustav tako onda i nastavnici ne će moći dugo izdržati. U svakom slučaju odgoj i obrazovanje je danas polivalentni poligon za stvaranje i prikazivanje mnogo toga. Vjeronauk u školi bi u takvom sustavu trebao imati ulogu savjesti! One, koja će čuvati dobro od zla, te očuvati čovjeka čovjekom. Tko bi to inače mogao učiniti?

Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji!

Zahvalan sam cijenjenim predavačima i predavačicama, koji će – iz različitih perspektiva – promotriti pitanja odnosa bioetike i savjesti, odnosa odgoja za savjest i vjeronauka u školi. Također zahvaljujem voditeljicama i voditeljima radionica. Njihova predanost stvaranju radionica garancija je dobrih plodova ove Katehetske zimske škole. Na poseban način zahvaljujem kolegici dr. Gordani Barudžiji, višoj savjetnici za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje, na sveukupnoj koordinaciji ove Katehetske škole: od početnih ideja preko razgovora s voditeljicama radionica do opsluživanja na digitalnoj platformi Agencije. Konačno, hvala domaćinu ovog skupa, djelatnicima Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, na čelu s preč. gosp. Ivanom Lukićem, ravnateljem. Ovdje je „skoro sve moguće“!

Svima želim plodonosan i uspješan rad!

Ivica Pažin