Pozdrav nadbiskupa Đure Hranića na Katehetskoj zimskoj školi

Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, drage sestre redovnice i braćo svećenici!
Svi dragi sudionici Katehetske zimske škole!

Od srca vas sve pozdravljam na početku ovog našeg zajedničkog, dvodnevnog, radnog susreta. Rado to činim , osim u svoj ime, i u ime svih članova Hrvatske biskupske konferencije.

Posebno pozdravljam veleučene predavačice i predavače, voditeljice i voditelje radionica, koji će, nakon svoga prethodno uloženoga truda, prostrijeti pred nas dio svojih stručnih i praktičnih promišljanja, koja će nam, duboko sam u to uvjeren, pripomoći u našem daljnjem vjeroučiteljskom služenju i radu.

Pozdravljam i cijenjene ravnatelje ustanova, u kojima se nalazimo i u kojima smijemo boraviti ova dva dana. Najprije tu mislim na vlč. gospodina Ivana Lukića, ravnatelja Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, kao i na preč. gospodina Željka Faltaka, rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. Zajedno s njima, od srca pozdravljam i sve njihove suradnice i suradnike! Isti pozdrav upućujem i prof. Silvani Galinović, ravnateljici Osnovne škole Miroslav Krleža, koja nam je iznova omogućila koristiti prostore njihove škole za rad u pedagoškim radionicama.

Drago mi je što su s nama i dio cijenjenih predstojnica i predstojnika biskupijskih katehetskih ureda, odnosno njihovi izaslanici! Dok vas pozdravljam, koristim priliku zahvaliti vam u ime svih nas biskupa za sav vaš velikodušni rad, kojim se ugrađujete u što kvalitetniju provedbu vjeronauka u školi, koja uključuje i trajnu duhovnu te stručnu teološko-katehetsku izobrazbu vas vjeroučitelja.

Na osobit način zato pozdravljam sve vas, drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, koji ste se u ovako lijepom broju okupili na ovu Katehetsku zimsku školu. Vaša prisutnost na ovoj Školi znak je vašega ozbiljnog pristupa radu i pokazatelj je vaše želje za trajnim rastom i učenjem, odnosno za trajnim napredovanjem u ostvarenju poslanja kojega Vam je povjerila Božja Providnost.

Konačno, pozdravljam i organizatore ovog skupa. U tom smislu, na poseban način upućujem pozdrave mons. prof. dr. sc. Ivici Pažinu, predstojniku NKU HBK i dr. sc. Gordani Barudžija, višoj savjetnici za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Poštovana gđo Barudžija, po Va Vama pozdravljam i ravnateljicu Agencije za odgoj i obrazovanje dr. sc. Dubravku Brezak Stamać. Pozdravljam i druge prisutne više savjetnice i savjetnike u AZOO za vjeronauk u školi.

Dragi predstojniče, viši savjetnici, tajnice i suradnici NKU te Viši savjetnici u Agenciji za vjeronauk u školi, zahvaljujem vam svima i u ovoj prigodi na svemu čime – unutar sustava odgoja i obrazovanja – pridonosite području vjerskoga odgoja općenito i vjeronauka u školi na poseban način. Ova je Katehetska škola plod suradnje svih vas. Hvala vam na konstruktivnoj otvorenosti i suradnji u svemu čime trajno unaprjeđujete evangelizacijsko poslanje Crkve među djecom i mladima, ali i u čitavom hrvatskom društvu. Vjeronauk u školi je jedan od najznačajnijih oblika trajne prisutnosti Crkve u hrvatskom društvu. Mi biskupi smo Vam zahvalni i ponosni smo na vas.

Pozdravljam na kraju, a istodobno i zahvaljujem, vama djelatnicima u crkvenim i drugim medijima, koji pratite naš rad te o tome izvještavate crkvenu i društvenu javnost. Hvala vam!
S temom ove Katehetske zime škole Čovjek i svijet u Božjem nauku. Putovanje kroz biblijsku antropologiju susrećemo se na zalasku, skoro na kraju, mjeseca veljače. No, ta se tema ove Katehetske škole treba nalaziti na počecima naših razmišljanja. To je tema koja nas treba pratiti i u svakodnevici našega života i koja nas upućuje i na predvečerje našega postojanja. Zbog toga je riječ putovanje prava riječ, kojom se može dočarati I važnost razmišljanja o ovoj temi. Naravno, naslov ove Katehetske škole nastao je aluzijom, s jedne strane na dokument Papinske biblijske komisije Što je čovjek?, a s druge strane, interpretacijom prve domene u najnovijem kurikulu za vjeronauk u osnovnoj školi i u gimnaziji. No, neovisno o tim zapisanim, pa i zaokruženim sadržajima u navedenim dokumentima, pitanje što je čovjek ostaje trajni i uvijek otvoreni izazov i pitanje za svakoga od nas i za vjeronauk u školi: Što je – ili još bolje – tko je čovjek?

Sve što kao kršćani znamo o čovjeku, znamo najprije iz izvora, iz kojega je potekao ljudski život; iz izvora, u koji smo i dan danas uronjeni. Taj se izvor zove i jest Bog, koji čovjeka stvara na svoju sliku i priliku. Da je Bog uvijek bio uz čovjeka u povijesti njegova putovanja, te da je taj isti Bog uvijek s čovjekom razgovarao na način, kako je to čovjek bio sposoban razumjeti, poučava nas Sveto Pismo. Tako je činjenica da Bog nije čekao da s čovjekom razgovara tek u onom trenutku, kada je čovjek počeo misliti visokim filozofskim rječnikom i spekulativnim govorom. On je s čovjekom razgovarao i prije nastanka gramatike i bilo kakve hermeneutike. Vrhunac tog razgovora s čovjekom svakako je Božje utjelovljenju u krilu Djevice Marije, odnosno osoba Isusa Krista.

Zbog toga je dobro, da kao glasnici Neizrecivoga, svoj pogled danas vratimo u prošlost, na početke Knjige postanka. Vjeronauk u školi, niti sveukupno katehetsko djelovanje te katehetska sadašnjost, ne počinju uvijek iznova, od nulte točke. Katehetska sadašnjost je uronjena u svoju povijest i nošena je istodobno i svojom vlastitom poviješću. Naravno, kao takva, ona je pritisnuta i hipotekom svoje vlastite povijesti.

Važnim mi se upravo zbog toga čini zahvaliti organizatorima ove katehetske škole na njihovoj otvorenosti za promišljanje o „osmom danu stvaranja“, kako to možemo vidjeti u programu ove Škole. Uopće ne sumnjamo da smo svi mi, svojim govorom i svojim djelom, dio simfonije stvaranja, koja se trajno izvodi i koju tako svi slušamo i danas. No, što je čovjek i što je to činio ili što on čini osmoga dana?

U posljednjih je nekoliko stoljeća, na vlastitom proputovanju kroz vrijeme, čovjek o sebi mislio na različite načine: od toga da je on središte svih stvari, preko toga da je on libido i ništa drugo, do današnjih poimanja i razumijevanja da je čovjek samo homo oekonomicus ili da će stvor, kojega smo zvali čovjek, nestati poput lica gurnutoga u pijesak na morskoj obali (Michel Foulault). Slike i definicije čovjeka kroz povijest stvarale su sustave. Na žalost, kao da danas u tim sustavima više nema mjesta za Onoga, koji je čovjeka stvorio. A moderni će filozofi reći: „Gdje su bogovi odavno pobjegli, tu sada gospodare titani“ (Peter Strasser, Apokalypse und Advent, 2022., str. 185.).

Što je čovjek? U vremenu, u kojemu mi živimo, dijete je, kao i čovjek uopće, gurnut/o u nesigurno. Njegov je pogled na izvore njegova postojanja zamagljen, a nada, na temelju koje živimo kao kršćani, pretvorena je u viziju čivjeka u – kako se danas tvrdi – postčovječjem vremenu. To vrijeme aludira na skori dolazak nekog drukčijeg čovjeka, obogaćenog ili čak pretvorenog u biće umjetne inteligencije.

Ako je Bog razgovarao s čovjekom i prije nastanka gramatike, te je s Abrahamom razgovarao pod šatorom u liku stranaca, odnosno Božjih anđela; ako je s Mojsijem razgovarao na brdu u gorućem grmu, i izrekao mu svoje ime: Ja sam, koji jesam; ako je, kako je napisao sv. Pavao, u naše vrijeme progovorio po Sinu; naravno da se smijemo pitati kako progovara i razgovara s čovjekom danas?

Samo neke od odgovora na to pitanje, pronaći ćemo u sadržajima koje ćete nam pružiti u radionicama – vi drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji – voditelji radionicama.

Čovjek ipak živi ukoliko se smije nadati ispunjenju osmoga dana stvaranja, a to je dan našega konačnoga susreta s Bogom. Putovanje, dakle, kroz biblijsku antropologiju, ali i antropologiju ovoga svijeta, još nije dovršeno.

Drage vjeroučiteljice i dragi vjeroučitelji,
ovu Katehetsku školu vidim i razumijem kao putokaz na suvremenom putovanju Boga i čovjeka. To je putovanje davno započelo u Bogu. Iz njegove ljubavi nastaje čovjek. Ta je ljubav započela izrazom: „I reče Bog!“ Koristeći naš skromni govor, Bog je ušao u naše vrijeme. Upravo se koristeći našim govorom, na neki je način osudio sâm sebe da uvijek ostane „nedovršena simfonija“. No, možda je to i dobro! Katehetski gledano, to je samo znak da i u ovome vremenu smijemo tražiti nove načine govora o Njemu, ali i nove oblike razgovora s Njim! Ako ne pokušamo dokučiti te odgovore, na koja imaju pravo i naša djeca i mladi – naši vjeroučenici, onda niti mi, a niti oni, neće biti u mogućnosti razgovarati s Njim. „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima…“ (Hebr 1,1). Dao nam svima Bog, koji i danas progovara po svome Duhu, razboritosti u traženju pravoga odgovora na pitanje što je čovjek te vjere da taj odgovor uvijek pronalazimo u Onome, koji zauvijek ostaje Neizreciv, premda je tako bliz i tako očit.

Želim nam svima Duhom Svetim ispunjena ova dva dana Katehetske zimske škole.
Hvala na pozornosti!

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju