Predavačica je na početku rekla da je izlaganje podijeljeno u tri dijela zbog svoje jasnoće i sustavnosti: prvo o temeljnim vrijednostima ljudskih stavova, zatim o slici čovjeka i na kraju o bioetičkim pitanjima.

Kazala je da današnji obrazovni sustav izbjegavaju govor o vrijednostima, a naglasak stavljaju na osobni doživljaj stvarnosti. Osvrćući se na C. S. Lewisa i Aristotela, ustvrdila je da stvari treba nazvati svojim imenom i ne oduzimati stvarnosti njezine temelje.

Govoreći o čovjeku, rekla je da je svijet u kojemu živimo ponosan na ljudska prava koja zapravo proizlaze iz ljudskoga dostojanstva jer je stvoren na Božju sliku. Dodala je da je subjektivističko i individualističko poimanje ljudskih prava neprimjetno dovelo do gubljenja iz vida njihova temelja.

Ustvrdila je da se ljudsku autonomiju predstavlja kao temeljno pravo po kojemu osoba ostvaruje svoju slobodu i samoodređenje. „Ovakvo shvaćenoj osobi nisu potrebni drugi jer je sama nositelj prava i odgovornosti. Drugi su tu da joj pomognu, ali bez previše uplitanja u njezin razvoj kojega ona sama usmjeruje i ostvaruje prema vlastitom individualnom mišljenju i željama“, rekla je dr. sc. Carti.

Kazala je da vjerski odgoj u školama može ponuditi kao temeljnu vrijednost kršćansku antropologiju, odnosno sliku čovjeka koji je stvoren na sliku Boga, zajedništvo osoba u ljubavi. „Te relacije ga određuju, ostvaruju, razvijaju, usavršavaju, ali isto tako mogu ga izraniti i zatvoriti. Relacije, odnosi temelj su njegovog ljudskog rasta i ostvarenja. Stoga je potrebno da on bude svjestan važnosti odnosa koje uspostavlja i izgrađuje“, naglasila je istaknuvši prvotnim odnos s Bogom.

Predavačica je zatim, govoreći o relacijski utemeljenoj antropologiji Josepha Ratzingera, rekla da ona nudi siguran i čvrst temelj za utemeljenje bioetike sposobne zaštititi čovjeka i stvoreni svijet od opasnosti koja sa sobom nosi napredak znanosti i tehnologije. „Ova antropologija nudi osnovno poštivanje i singularnosti i pluraliteta, odnosno i pojedinca i društva. Ratzinger ističe da je čovjek neraskidivo povezan sa svim stvorenim, ali time on ne gubi svoju jedinstvenu vrijednost kao osoba“, poručila je te dodala da Krist otkriva pravu bit čovjeka time što je čovjek za druge.

„Antropologija koja čovjeka vidi temeljno kao relaciju, više i šire pomaže suvremenom čovjeku i rasvjetljava prave uzroke tolikih bioetičkih problema koja su zapravo vječna pitanja, ali su obučena u novo ruho usred tolikog utjecaja novih tehnologija na sve oblike života“, kazala je te navela konkretna bioetička pitanja.

Dr. sc. Carti potom je prikazala primjenu relacijske antropologije na konkretna pitanja pobačaja i eutanazije. Podsjetila je na nauk Katoličke crkve da je pobačaj teško moralno zlo i namjerno ubijanje nevinog ljudskog bića. Rekla je da je Ratzinger kazao da napad na nevini ljudski život „ostavlja posljedice na osobu u ontološkom smislu i odluke koje donosimo na bioetičkom području ne mogu se ograničiti na područje mojega ‘ja’ tj. na privatno, nego one sadrže i ‘mi’ tj. imaju dimenziju zajedničkog, društvenog“, kazala je.

„Pravo na život nije ograničenje slobode, nego ono predstavlja istinsku slobodu čovjeka“, istaknula je predavačica.

Osvrćući se na pitanje eutanazije, rekla je da ju Crkva smatra zločinom protiv ljudskoga života jer uključuje izravno izazivanje smrti drugog ljudskog bića. „Crkva vjeruje da je svaki ljudski život, čak i ako je slab i obilježen bolešću i patnjom, prekrasan dar Božji i stoga se zalaže za zaštitu ljudskog života suočena s kulturom smrti“, naglasila je te se osvrnula na autonomiju i patnju kao „argumente“ koji se navode za opravdavanje eutanazije.

„I autonomija i patnja, kako svakodnevno svjedočimo, relacijske su kategorije“, rekla je spomenuvši kako ljudi često kažu da ne žele biti svojima na teret, ali s druge strane, pacijenti žele biti kod svoje kuće.

„Eutanazija je zapravo krik patnje, no ne uvijek uzrokovan tjelesnom boli, već češće samoćom i napuštenošću, kako obiteljskom tako i društvenom. U tim situacijama čovjek koji pati osjeća da njegov život više nije vrijedan življenja jer se osjeća distanciran i lišen odnosa“, istaknula je dr. sc. Carti.

U zaključnom dijelu predavanja, vjeroučiteljima je rekla da je najbolja odgojna metoda biti svjedok onoga što želite da drugi nauče. U svijetu obilježenom besmislom, u svijetu u kojemu mladi ljudi više nemaju velike snove, zadaća je vjeroučitelja postaviti nove temelje u mlade ljude koji su im povjereni, kazala je te ih potaknula da nauče vjeroučenike da je u svakoj bioetičkoj dilemi ključna istina o čovjeku kao biću od drugoga, s drugim i za drugoga.