Prijepodnevna predavanja drugoga dana 63. TPT-a

Prvi dio programa, s raspravama nakon svih triju predavanja, moderirao je doc. dr. Tomislav Kovač.

Nacionalni konzervativci nastoje se pozicionirati kao politički predstavnici kršćana

Prvo predavanje Političko djelovanje kršćana u suvremenoj demokraciji: izazovi i perspektive održao je dr. sc. Jakov Žižić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Predavač je ustvrdio da je antropološki raskid između kršćanstva i sekularnog društva s kraja 60-ih godina 20. stoljeća doveo do korjenitih promjena u društvu i politici.

Političko djelovanje kršćana u suvremenoj demokraciji suočava se s pritiskom individualističke i kozmopolitske kulture koja nastoji ukloniti tradicionalne društvene norme povezane s kršćanstvom. S obzirom na to da su se demokršćanske stranke prilagodile vrijednostima osobne slobode i individualizma, nove političke opcije (nacionalni konzervativci) nastoje se pozicionirati kao politički predstavnici kršćana, kazao je.

Nacionalni konzervativci se zauzimaju za obranu kršćanskih vrijednosti i kršćanskih obilježja društva, ali pritom kršćanstvo lišavaju duhovne dimenzije i svode isključivo na identitetski element, pojasnio je dr. sc. Žižić.

U izlaganju je također prikazao okolnosti i izazove političkog djelovanja kršćana u suvremenoj demokraciji te ponudio načela i preporuke za djelovanje kršćana u društvu i politici suvremene demokracije.

Migrantska kriza je epifanijske naravi

Drugo predavanje „Migranti među nama: refleks otpora i refleksija prilike“ održali su ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) o. Stanko Perica i Ana Marčinko iz JRS-a.

Među ostalim su naglasili da su suvremene migracije eklatantan primjer krize koju se mora transliterirati iz pasivnog podnošenja u aktivno kreiranje prilika. Ta je kriza dugoročna i bremenita, ali svakoj zemlji i pojedincu pruža mogućnost zauzimanja stava i priliku za angažman.

Povrh toga, migrantska kriza je epifanijske naravi, istaknuli su. To znači da razotkriva bijedu i nepravdu koja karakterizira golema područja Zemlje. Također postavlja pitanje kako se načinom života, navikama i propustima, potrošačkim stilom i ekološkom nebrigom pojedinaca, generiraju nepravedni društveni odnosi. Stoga, migrantska kriza propitkuje kozmopolitsko-univerzalnu narav kršćanstva, ali i njegovu bazičnu djelotvornost: jesu li kršćani sposobni u strancu prepoznati bližnjega?

Analizirajući prilike koje Hrvatska ima u toj krizi, uočili su da su u velikoj mjeri neiskorištene. Neke od krajnje neuralgičnih točaka u hrvatskom migrantskom saldu su: zaštita ljudskih prava, poticanje integracije, stavljanje resursa na korištenje najranjivijima, stvaranje atmosfere koja će poticati solidarnost.

Usporedba s kontekstom Europske unije pokazuje da i ondje sigurnosna paradigma dominira na razini država članica. No, kršćanske institucije su u većini tih zemalja među glavnim društvenim činiteljima koji kompenziraju takav suženi pogled. To se poglavito odnosi na crkvene medije koji potiču toleranciju i ukazuju na koristi od migracija, zatim na crkvene organizacije koje kroz projekte humanitarnih koridora i sponzoriranih dolazaka organiziraju legalni dolazak najugroženijih migranata, te na župe i župljane koji se brinu o migrantima koje su ugostili. Time Crkva stvara i obnavlja kreativnu energiju i integracijski potencijal društva, a migrantima osigurava ljudsko dostojanstvo i spas od getoizacije, primijetili su predavači.

Zaključili su da su suvremene migracije prije svega prilika kršćanstvu i kršćanima. Stvaraju kontekst pluralnosti u kojem je kršćanstvo stasalo i procvjetalo, donose susret s drugim civilizacijama kojemu je kršćanstvo uvijek težilo, daju priliku za socijalni i karitativni angažman koje su kršćane oduvijek krasili, stvaraju kontekst u kojem je potreban proročki stav i doprinos. Crkva svojim kreativnim prilogom migrantskim pitanjima može u širem društvu ponovo aktualizirati evanđeosku poruku. Izazov suvremenih migracija je takav da mu kršćanske vrijednosti nude optimalan odgovor.

Ključne uloge za suočavanje s migrantskom krizom imaju: optimizam radosne vijesti, otvorenost spram drugih i drugačijih, spremnost na odricanje, kultura volontiranja, usmjerenost na duhovne vrijednosti i izbjegavanje podlijeganja konformizmu. Kroz migracije kršćanstvo ima priliku izgraditi novi humanizam utemeljen na kulturi susreta i dijaloga. Migracije su u naše vrijeme snažno aktualizirale tu potrebu, a Crkva se na globalnoj razini svojim postupanjem u migrantskoj krizi pokazuje vjerna svojim temeljima i sposobna da bude animator tog novog društva, primijetili su autori drugog predavanja.

Razlog zapadanja Crkve u krize proizlazi iz naravi njezina poslanja

Prof. dr. Mladen Parlov s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu održao je treće predavanje dana, o temi „Duhovnost u krizi ili duhovnost za krizne situacije“.

„Čitavi tijek povijesti kršćanstva obilježen je nevoljama i neredima. Svako se stoljeće čini sličnim prethodnom, a onima koji u njemu žive čini se kao gore od svih prethodnih. Crkva je trajno bolesna… Čini se kao da vjere nestaje, da se raskoli šire, svjetlo istine blijedi, a vjernici su raspršeni. Krist se uvijek nalazi u posljednjoj agoniji“, citirao je predavač bl. Johna Henryja Newmana (Via Media, 1934.).

Onaj tko koliko-toliko poznaje povijest Crkve dobro zna koliko su istinite riječi bl. Newmana, odnosno zna da nije bilo nijednog razdoblja u njezinoj dugoj povijesti, a da Crkva nije bila u krizi. Važan razlog tih kriza u koje Crkva zapada proizlazi iz naravi njezina poslanja, odnosno iz Gospodinova naloga da se za njega svjedoči „do nakraj zemlje“ te da svi narodi postanu njegovi učenici. Naime, Crkva svoje poslanje obavlja u svijetu koji se često pokazuje protivan kršćanskoj poruci, pojasnio je nadalje je prof. dr. Parlov.

Također je ukazao na uzroke i temeljne značajke današnje krize suvremenog zapadnog društva, a koje neminovno ima posljedice i za život Crkve. Među temeljne značajke krize suvremenog društva nabraja pojavu novopoganstva u obliku kozmičkog panteizma, odnosno ekologije kao nove religije; potom individualna prava; strah kao dominantnu emociju suvremenog čovjeka; prvenstvo profita; filozofski i moralni relativizam; opću dezorijentaciju, a spominje i krize koje tek čekaju zapadno društvo (transhumanizam i metaverzum).

Crkva bi trebala odgovoriti pozivom na obraćenje svih svojih članova, a to nije drugo doli poziv da se iznova navješćuje Gospodina Boga kao ono središnje i najvažnije u životu svakog čovjeka; to također znači ponovno otkriti Isusa Krista kao ključ za razumijevanje tajne zvane čovjek te ga navješćivati kao jedincatog i sveopćeg Spasitelja čovječanstva, ustvrdio je predavač.

Zaključno je sugerirao da Crkva treba imati hrabrosti iznova biti „malo stado“, što uključuje odricanje od svih oblika moći koje su povezane s bilo kakvom nepravdom. Drugim riječima, duhovnost za krizne situacije nije drugo doli poziv biti i živjeti kao istinski kršćanin, tj. kao vjernik koji je svjestan da je ono najvažnije u njegovu životu svjetlo vjere koje mu je darovano da bi ga pred drugima svjedočio svetim životom, zaključio je prof. dr. Parlov.