Propovijed predsjednika HBK zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića na sprovodu predsjednika RH dr. Franje Tuđmana na zagrebačkome Mirogoju, 13. prosinca 1999.

raga braćo i sestre!
1. U ovom svetom času za nas vjernike, na mirogojskom ispraćaju zemnih ostataka prvog predsjednika obnovljene hrvatske države, njegovo smrtno tijelo – do dana uskrsnuća – predajemo ovoj hrvatskoj grudi koju je ljubio i kojoj je služio, a njegovu dušu izručujemo dobrom i milosrdnom Bogu, Ocu svih ljudi. Iz duboke povijesti hrvatskoga naroda, iz godine 879., danas nam dopiru blagoslovne riječi koje je onda, u vrijeme kneza Branimira, papa Ivan VIII. uputio hrvatskom narodu: “Mi vas se u svetim molitvama trajno pred Gospodinom spominjemo. Ruku uvis uzdignutih, mi vas zajedno s dragim našim sinom, vašim knezom, Bogu preporučujemo. I blagoslivljamo vas svakim blagoslovom duhovnim u Kristu Isusu Gospodinu našemu: da budete ovdje i u vječnosti, u tijelu i u duši, blagoslovljeni te se jednom zauvijek s Gospodinom radujete.” Ovim drevnim blagoslovom i danas blagoslivljem mrtvo tijelo prvog predsjednika obnovljene hrvatske države: da se već sada u duši, a od dana uskrsnuća u tijelu i u duši, zauvijek s Gospodinom raduje.
2. Poruke Svetoga pisma koje smo maločas poslušali, mogu se svesti na dvije. Po poslanici svetoga Pavla Filipljanima upućeni smo na dvije domovine: na ovu zemaljsku – prolaznu, i na onu nebesku – vječnu. Odgovorni smo Bogu za obje. I upravo naša svagdanja zalaganja, u svim našim međuljudskim odnosima ovdje na zemlji, odlučna su za sretan ulazak u nebesku, vječnu domovinu. Po Evanđelju Isus se, smijemo reći, osjeća odgovornim pred svojim nebeskim Ocem za svakoga svog učenika, štoviše za svakog čovjeka. Za sve nas i za svakoga od nas On je na križu krv svoju prolio za naše spasenje. Svakoga želi obdariti svojom uskrsnom slavom. Njemu, Gospodinu našemu, Spasitelju i Otkupitelju svih ljudi, u ovom času iz dna srca upravljamo svoju molitvu za našega Pokojnika, riječima svete liturgije: “Preporučujemo ti, Gospodine, dušu sluge tvoga Franje: da umrijevši svijetu tebi živi. A grijehe, što ih je po ljudskoj slabosti u životu počinio, ti oprosti milostivom svojom dobrotom”.
3. Dr. Franjo Tuđman zasigurno će u povijest hrvatske državnosti ući kao jedan od velikih graditelja. Njegovo je ime, i pojedinačno i u općoj udruženosti, upisano u velike i iznenadne sretne događaje u Europi potkraj godine 1989. i početkom 1990., sa svime što potom slijedi. Bio je to jedinstven i neponovljiv, a razmjerno vrlo kratak povijesni kairos. Nije bilo mnogo vremena za odlučne i dalekosežne odluke. Po sudu pape Ivana Pavla II. očita je posve neočekivana iznenadnost tih događaja. U isto vrijeme značajna je njihova, rekli bismo, organska povezanost, a ujedno i brzina i opsežnost kojom su se ti događaji odvili od Baltika do Jadrana. Teško ih je protumačiti bez odnosa s darom Božje providnosti (usp. Tertio millennio adveniente, br. 27). U tom sklopu i hrvatski je narod mogao izraziti svoju volju te je mirnim putem očitovao svoju opredijeljenost za samostalnost i demokratski uspostavio hrvatsku državu čiji korijeni sežu u prvo tisućljeće. Hrvatska se država izvila – općom narodnom voljom – iz te tisućljetne svijesti hrvatskoga naroda koja, koliko god je bila ugrožena i potlačena, nikada nije ugasla. A njezinu je uspostavu u siječnju 1992. priznala i međunarodna zajednica.
U sve je te događaje dr. Franjo Tuđman unio svoje najbolje energije, darove uma i srca, duboku rodoljubnu i domoljubnu svijest, životno iskustvo i svoje veliko povijesno znanje te državničku odlučnost. Početak njegove državne službe kao i prvi predsjednički mandat događao se je u najtežim okolnostima kada je nažalost demokratski izražena volja hrvatskoga naroda da ima svoju državu naišla na strašno protivljenje. To će i u buduće uvijek trebati uzeti u obzir kod povijesnih prosudba njegova predsjedničkog služenja Hrvatskoj.
A sam predsjednik Tuđman rekao je: “Povijest nas uči… da nije dano suvremenicima da donose posljednje sudove o vrijednosti i budućoj sudbini njihova djela.” (Govor na sjednici Sabora Republike Hrvatske, 22. prosinca 1990.).
Za sve ono što je dobro učinio, on sam i sa svima nama, izražavamo mu ovdje svoju zahvalnost, a Bog svemogući i milosrdni neka mu bude nagrada. Ono što je u Božjim očima bilo manje vrijedno ili grešno, neka i njemu i nama oprosti isti milosrdni i dobrostivi Bog. Po onome što čitamo u Knjizi Mudrosti: “Ti si milostiv svemu, jer možeš sve, i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića… jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života” (Mudr 11, 23. 24a. 26)”.
4. Prvi predsjednik obnovljene države Hrvatske odlazi. Odlazi s jedne strane u povijest, a s druge u vječnost. Ali, Hrvatska ostaje svima nama, braćo i sestre, kao Božji dar i zadaća. Lijepa naša Domovina – to su, dakako, i more i gore, i šume i livade, i vinogradi i žitna polja sa svim prirodnim ljepotama i bogatstvom. No, Lijepa naša Domovina – to su nadasve dobri ljudi, ljudi koji njeguju i unapređuju dragocjene vrednote: ljubav, istinu, pravednost, slogu, uzajamnost, radinost, vjeru, ufanje i opet i nadasve – ljubav. Ljubav prema Bogu i bližnjemu.
U hrvatskome političkom govorništvu ostat će zapamćen govor predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici Sabora Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. Mnogi stavci toga govora i danas imaju svoju, još do kraja neispunjenu, programatsku vrijednost. Dr. Tuđman je tada rekao: “Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja”. Koliko god su te riječi izrečene sasvim na početku, i koliko god je za nama i ne dugo, ali značajno razdoblje i za pozitivne bilance, vrijedno je danas, a osobito u ovom času kada nas je po Božjoj providnosti napustio tako značajni graditelj naše državne suvremenosti, podsjetiti na državničku trijeznost koja ne dopušta blještavi trijumfalizam, a osobito na krajnju razboritost i promišljenost za vrijeme koje je pred nama.
Nadasve je oporučna njegova riječ da budemo daleko od svake zdvojnosti i pesimističkog malodušja.
Stoga ovdje upravljam poziv. Proučavajmo svoju povijest i sve njezine svijetle i kobne odrednice, i ponosimo se njome sa svim dobrom koje nam je ona namrla. Budimo autokritični, ali nipošto prekritični prema svojoj suvremenosti i ne pronalazimo prebrzo sve krivce u drugima. Živimo ne za prošlost, nego u sadašnjosti, koja je otvorena budućnosti! Svi se upregnimo da, poštujući opravdane i neizbježne raznolikosti, zajedno na svim područjima društvenog, političkog i crkvenog života, unapređujmo baštinjene vrednote i već ostvarena postignuća.
Kao zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, u zajedništvu sa časnom braćom u Episkopatu i sa svim našim građanima koji se osjećaju članovima jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, želim ovdje, u ovome posebnom trenutku, izraziti veliko obećanje na koje nas obvezuje zadaća koju nam je lanjske godine u Splitu namijenio sam Sveti Otac. Njegove su riječi: “Kršćani su u hrvatskim krajevima danas pozvani dati novo lice svojoj domovini, posebno se zalažući da se u društvu ponovno učvrste etičke i moralne vrijednosti, što su ih potkopali prijašnji totalitarizmi i nedavno ratno nasilje… Kršćanin zna da, zajedno s drugim građanima, ima točno određenu odgovornost za sudbinu svoje domovine i za promaknuće općeg dobra”(Propovijed na Žnjanu, br. 5).
5. Bože, Oče naš! Hvala ti za ovih devet godina naše domovine Hrvatske. Hvala ti za sve dobro što je u svom životnom služenju svojoj domovini poklonio tvoj pokojni sluga Franjo. Oprosti i njemu i nama sve što smo u tom vremenu zanemarili ili loše učinili. Čuvaj nam Lijepu našu Domovinu i unapređuj je po svima nama danas, u nadolazećoj godini Velikog jubileja kršćanstva, i duboko u treće Isusovo tisućljeće. A sluzi svome Franji podaj svjetlost vječnu i radosti nebeske domovine. Amen.”