Propovijed provincijala Hontića na Antunovo 2022.

Uvod:

Zanimljivo je da nam ovogodišnji blagdan sv. Antuna pada odmah iza svetkovine Presvetog Trojstva. U njoj slavimo i razmatramo našega Boga koji je jedan ali u tri Božanske osobe koje su u neprestanom darivanju. Budući da je Bog ljubav onda je i njegov trojstveni život ljubav koja se neprestano daruje… Takav je bio i život sv. Antuna – ljubav koja se daruje. I zamislite svi sveci su se toliko darivali da je na kraju i njihovo tijelo bilo darovano kao relikvije na razne strane svijeta. I mi ovdje u Zg. imamo dio tijela od toga velikog sveca.. Molimo našeg Svetog Antuna da i naš život bude jedno velikodušno darivanje kako bi na taj način i naš život postao svet i na radost i korist mnogima…

Homilija:

U ulaznoj pjesmi današnjeg blagdana sv. Antuna, čitamo tekst koji je uzet iz proroka Izaije, a on glasi: „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene“.

Doista je veliki privilegij za jednog Gospodnjeg apostola moći primijeniti ove riječi na sebe upravo kao što ih je i sam Krist u svom nastupnom govoru, čitajući i tumačeći knjigu proroka Izaije u Nazaretskoj sinagogi, primijenio na samog sebe.

Ako se za ikoga to još može bez zadrške primijeniti jest upravo naš Sv. Antun, kojega danas slavimo. On je jedan od posebnih Kristovih apostola za kojega ove riječi baš doslovno pristaju. Doista, Duh Sveti je bio na njemu! On je uistinu na jedan izvanredan i uspješan način uspio radosnu vijest donijeti siromasima diljem Italije, Francuske, Portugala pa i do naših krajeva. Božji Duh je po njemu činio i čini čuda kao po rijetko kojem svojem ugodniku. Oslobađao je sužnje od raznih zarobljenosti, vidao rane bolesnima, vraćao vid slijepima, na slobodu puštao potlačene, svojim propovijedima naviještao spasenjsku snagu mnogima, a Gospodin je čudesno potvrđivao njegova djela i nastavio djelovati i nakon njegove smrti sve do naših dana. Sva ta čudesna i velika djela Bog je činio i čini po sv. Anti samo zato jer se on posve otvorio Gospodinu i djelovanju Njegova Duha.

Iz ovoga proizlazi da je onda i za nas danas najbolje moliti tog našeg dragog prijatelja i Božjeg ugodnika, da i nama izmoli upravo tu istu milost. Tj. da se i mi tako velikodušno otvorimo djelovanju Duha Svetoga, kako bi i po nama mogao tako snažno djelovati. No, sigurno će netko reći, pa mi to i nastojimo, ali kao da nam nekako baš ne ide… U čemu je onda problem? Da bismo to otkrili pokušajmo danas još jednom malo pažljivije zastati i zagledati se u toga „Sveca svega svijeta“ i razmatrati kako je on to uspio?

Prva stvar koju bih htio izdvojiti iz života sv. Antuna, a koja mi se čini jako važna i za naše otvaranje djelovanju Duha Svetoga, jest Antunova velika ljubav prema Božjoj riječi. Mi svi imamo dobre nakane da budemo Božji, da se otvaramo Duhu Svetom, ali često nas to oduševljenje brzo prođe i životne brige ili zemaljske zavodljivosti lako nas rastresu i odemo u krivom smjeru. i onda postajemo kao što kaže apostol Pavao u današnjem 2. čitanju: … nejačad kojom se valovi poigravanju i koje goni svaki vjetar nauka o ovom kockanju ljudskom…“. Ono što je sv. Antuna uvijek držalo na pravom „kursu“ na ispravnom putu, bila je baš njegova bliskost s Božjom riječju. Od najranije mladosti sv. Antun se družio s Božjom riječju tako da se za njega govorilo da je bio živo Evanđelje (evanđeoski čovjek) jer ga je znao gotovo napamet. Ta Božja riječ doista i nama može biti orijentir, svjetlo i oslonac za sve životne situacije. Ona je ta životna mudrost o kojoj govori današnje 1. čitanje. Mudrost koja dolazi odozgor i od koje dolazi sve ostalo, kako kaže sveti pisac: „s njome su mi došla sva bogatstva i od ruku njezinih blago nebrojeno…“ Zato je važno da ne dopustimo sebi da nam ijedan dan prođe a da nismo zastali nad Božjom riječju. Nije toliko potrebno čitati puno i na dugo, iako je i to dobro, ali mi se čini važnije koji put pročitati samo jednu, dvije – tri rečenice ili kraći odlomak i nad time malo duže zastati u šutnji. Važno se zaustaviti, ponoviti više put tu Riječ, i dobro je osluhnuti. Važno je da ta riječ može u nama negdje „zazvoniti“, da čujemo pravi Božji govor upućen našoj duši. Tu onda dolazi do uspostave kontakta sa živim Bogom i tu onda uspijevamo dopustiti da Duh Sveti može po nama djelovati.

Druga važna stvar u životu sv. Antuna bila je njegova postojana vjera u Gospodina. To je u skladu s onim što smo čuli u današnjem evanđelju kad Isus govori za one koji uzvjeruju da će ih pratiti njegovi poprati znakovi; „u ime će njegovo izganjati zloduhe, novim će jezicima govoriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro…“ Sv. Antun je tu bio doista uzor pravog vjernika. I kad je trebalo riskirati i svoj ugledi i život on je bio postojan u vjeri. Dakle ono što je važno u našem životu jest stvarno uzvjerovati…

A prave vjere nema bez prave poniznosti. I to je ona treća odlika sv. Antuna koja je i nama itekako vrlo potrebna da bi Duh Sveti mogao djelovati u našem životu. Sjetimo se samo kako je Gospodin sv. Antunu potpuno pomrsio njegove životne planove… Najprije je mislio da ga Gospodin poziva da bude Augustinac, ali to ga nije potpuno ispunjalo, zato prelazi u franjevački Red. Tu je došao jer je poželio biti misionar i mučenik u Africi. Krenuo je prema Maroku, ali ga je bolest u tome spriječila te je završio na jugu Italije. Nakon toga, iako je među franjevcima bio najučeniji teolog, bio je praktički zaboravljen u nekom samostanu da pomaže u kuhinji i najobičnijim manualnim poslovima. Bio je u Asizu na kapitulu i gotovo da ga ni jedan poglavar nije htio uzeti u svoju zajednicu radi njegovog slabog zdravlja… Zamislite, kako se mogao osjećati sv. Antun?! Mogao je biti itekako razočaran i (kako mi to znamo reći: ljutiti se na Gospodina), no on se nije razočarao, nije se ljutio, nego ostaje ponizan i postojan u vjeri. On vjeruje da Gospodin za njega ima svoj plan i ostaje strpljiv za vršenje njegove volje preko zajednice i njegovih poglavara.

To je i nama danas potrebno, kad nam i ne ide kako očekujemo, kad doživimo neuspjeh ili naiđemo na poteškoće, nemojmo se obeshrabriti, nego još više povezati s Gospodinom, ponavljajući sebi da on onima koji ga ljube, sve okreće na dobro.

Draga braćo i sestre i nama je potrebno itekako toga antunovskog stava; poniznosti, vjernosti i ljubavi prema Božjoj riječi. Zato danas po zagovoru sv. Antuna odlučimo u svoj život, u svoje obitelji i gdje god budemo unositi taj „antunosvki“ način života, da Gospodin i danas s nama može surađivati u svemu i utvrđivati našu riječ popratnim znakovima. Tako će i na nama biti Duh Gospodnji. On će na taj način po nama u ovaj svijet moći unositi svoje plodove, a to su kako nas podsjeća apostol Pavao “ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdržljivost, čistoća” (Gal 5,22-23). Jedino tako će i u ovim kriznim vremenima u kojima živimo, Gospodin po nama, kao nekoć po sv. Antunu, moći obnoviti naše obitelji, naš narod, našu Europu i čitav svijet. Sv. Antune, ti nam pomozi u tome! Amen!