Povod razgovoru je 64. međunarodno vojno hodočašće u Lourdes u kojem Hrvatska sudjeluje od 1993. godine. Za naše vojne i redarstvene snage, te branitelje, bit će to jubilarno 30. hodočašće. Mons. Bogdan, krećete li i ove godine iz Župe sv. Križa u Sigetu u Novom Zagrebu te koja je misao vodilja ovogodišnjeg hodočašća?

I ove godine, Bogu hvala, zahvaljujući našim franjevcima u crkvi sv. Križa u Sigetu krećemo na hodočašće slijedećeg utorka, 21. svibnja. Počinjemo slavljem mise, a na kraju slijedi blagoslov hodočasnika. Od Zagreba do Lourdesa imamo otprilike 1700 kilometara. Prolazimo kroz Sloveniju, Italiju, Francusku. Slijedeći dan bi se trebali okupiti u Avignonu, dakle na jugu Francuske, i u katedrali slaviti misu koju će predslaviti vrhbosanski nadbiskup i vojni ordinarij u BiH mons. Tomo Vukšić. Naime, u svim našim slavljima i događanjima na ovom hodočašću, mi iz RH, naši vojnici, branitelji i redarstvenici i svi koji idu s nama – svi zajedno slavimo misna i ostala liturgijska slavlja. Poglavito pobožnosti na hrvatskom uvijek imamo zajedno. Nakon toga i razgledavanja grada odlazimo istog dana u Lourdes.

Spomenuli smo krvavu i ratnu 1993. godinu. Koliko nam je to prvo sudjelovanje u hodočašću značilo za prepoznatljivost Hrvatske na međunarodnoj karti vojnih i redarstvenih snaga?

Ovo naše hodočašće je počelo u tijeku žestokoga rata i agresije na RH, 1993., i dogodilo se po Božjoj providnosti. U nekom slučaju sasvim slučajno, ali kod Boga slučaja nema. Naime, hodočašće je nastalo nakon Drugog svijetskog rata, a mi smo za njega doznali tijekom Domovinskog rata. Bilo je to maleno izaslanstvo, na čelu s mons. Jurjem Jezerincem, zajedno sa vojnicima braniteljima i svećenicima još neformiranog vojnog ordinarijata (1997. je oformljen). Po pričanju mons. Jezerinca, ali i po zapisima, to je bio jedinstveni doživljaj kad su došli u Lourdes. Bila je to velika i srdačna dobrodošlica hrvatskoj vojsci i policiji koja iz rata dolazi u Lourdes.

Koliko će ove godine biti hodočasnika iz Hrvatske i s kojim nakanama odlazite u najveće marijansko svetište?

Od početaka, svake smo godine doslovno pod velikim pritiskom. Toliki se javljaju i žele poći s nama. Ne samo oni u sklopu Ministarstva obrane, Ministarstva branitelja i Ministarstva unutarnjih poslova s njihovim obitlejima, nego i mnogi drugi hrvatski vjernici, kao i bivši službenici. Ove godine ide oko tisuću ljudi, sa 20 autobusa. Još barem sto ljudi je ostalo na čekanju. Idemo prema našim mogućnostima, koliko možemo. Nastojimo da sve bude u jednom doista hodočasničkom i reprezentativnom duhu – predstavljamo cijelu, ne samo vojsku i branitelje nego cijelu Hrvatsku.

Zašto je ovo svetište toliko posebno za vojne i redarstvene službenike Europe i Svijeta?

Znamo što se dogodilo 1858., kada se Barnardici Soubirous ukazala BDM i između ostalog je rekla “želim da mi ljudi dolaze u procesiji”. Geslo ovogodišnjeg hodočašća koje je izabrano od međunarodnog tijela kojemu je na čelu francuski vojni biskup; Hrvatska je sudionica toga tijela koje oblikuje program hodočašća i mi slijedom Gospinih poruka redovito odabiremo jedno od motiva, od gesla koje nas vodi, koje je dominantno pri tome dotičnom hodočašću. Tako je i ove godine. Ovo je mjesto zanimljivo cijelome svijetu. I ove godine imamo poteškoća, ne samo mi iz Hrvatske, nego i Lourdes nema tolikih kapaciteta. Ne da nema, nego jako mnogo ljudi želi doći, poglavito u ovoj post-covid situaciji, i imamo strahovito veliki ineteres doći na ovo sveto mjesto gdje ljudi doista osjećaju da se ovdje susrelo nebo sa zemljom, da je mjesto sveto. Tko god dođe ne može ostati nezahvaćen, nedotaknut. Božansko i ljudsko se tu na poseban način susreću i čini mi se da je to magnet koji privlači ljude iz cijeloga svijeta, pa tako i ljude iz Hrvatske koji rado hodočaste u Lourdes.

S obzirom na sve intenzivnija ratna žarišta u svijetu koliko je važno imati fizički, ali i moralno te duhovno jake vojno-redarstvene snage i kako se radi na toj duhovnoj kondiciji?

To je jedno vrlo teško pitanje. Jednostavno idemo kao da smo na satima vjeronauka, kao da smo na počecima u školi. Bog je stvorio čovjeka koji ima dušu i tijelo. Čovjek je nešto daleko više od vidljivog. Bog je utisnuo svoju sliku u svako ljudsko biće. Svoj odnos s Bogom izgrađujemo cijelog života. Sakramentom krštenja i svim onim što slijedi poslije kad smo ucijepljeni u Krista trudimo se raditi, razvijati i izgrađivati svoj osobni odnos s Bogom, svoju vjeru. To je naš doprinos s ljudske strane, da tako kažem, odozdo, a Božja milost doprinos odozgo: Bog je onaj koji zalijeva te čini da to što mi želimo i tražimo raste. U smislu tog trajnog procesa, od trenutka našeg začeća i rođenja sve do naše smrti, ono traje i silno je važno da čovjek bude kompletna osobnost onako kako je Bog zamislio, želio za svako ljudsko biće. Razumije se, naš vojnik redarstvenik, branitelj…svaki naš čovjek ima specifične situacije, izazove i poslanje gdje mu doista treba izgrađenost, kompletnost i snažan duh. Ako te dimenzije nema ili ako je loša onda nam se čini da je sve jako loše. Mi se trudimo kroz vojna hodočašća osobito naglasiti molitveni i sakramentalni život naših vojnika i da to uvijek bude duboko osobni čin. Pred Bogom njegovati i poticati na izgrađivanje duhovnosti i kršćanskog svjetonazora kod naših vojnika. Da se trude kao kršćani u svijetu gdje jesu u svojem poslanju i dužnostima i obvezama koje imaju.

Mons. Bogdan, vama i svim hodočasnicima želimo sretan i blagoslovljen put. Zahvaljujemo na ovom razgovoru te vas molimo da sve nas preporučite zagovoru naše nebeske Majke.

Hvala lijepa na prigodi što sam mogao uputiti svoju riječ. Obećajem vam molitvu za sve koji su se preporučili. Vas također molim da molite za nas. Molimo jedni za druge. Ovo što činimo doista činimo sa temeljnom nakanom da sve bude na slavu Božju. U svijetu, u svim ljudima koje je Bog stvorio kao svoje slike.