Pod predsjedanjem vrhbosanskog nadbiskupa metropolita i apostolskog upravitelja Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tome Vukšića, na spomenutom redovitom godišnjem susretu, koji je prethodne dvije godine izostao zbog pandemije koronavirusa, uz umirovljenog vrhbosanskog nadbiskupa metropolita kardinala Vinka Puljića, sudjelovalo je više od 140 dijecezanskih i redovničkih svećenika koji žive i djeluju na području Vrhbosanske nadbiskupije.

Sabor je započeo euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda predvodio nadbiskup Vukšić.

Na početku mise rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić izrazio je radost da su se ponovno okupili na euharistijskom slavlju u crkvi u kojoj su se prethodne dvije godine okupljali samo nužno kako bi u vječnost ispratili zemne ostatke svoje subraće svećenika koji bi preminuli u Svećeničkom domu odnosno glavnom gradu BiH. Pozdravio je potom nadbiskupa Vukšića, kardinala Puljića, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozu Marinčića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića i sve druge svećenike u želji da se ujedine u molitvi za potrebe ne samo mjesne Crkve vrhbosanske nego i crkve Sv. Ćirila i Metoda u kojoj je potrebno obnoviti središnji vitraj uništen granatama, slike i njezinu unutrašnjost.

Homiliju naslovljenu „Emaus: kušnja i prilika za obraćenje“, nadbiskup Vukšić je utemeljio je na pročitanom izvještaju iz Lukina evanđelja koji govori o vremenu nakon što je Isus osuđen, razapet, umro i pokopan. Podsjetio je da su Isusovi učenici, koji su njegovu osudu i smrt doživjeli vrlo tragično, bili u velikom strahu, a da su u takvoj situaciji iznevjerenih nada Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva bile prve koje su odlučile pojaviti se u javnosti i posjetiti mjesto Isusova ukopa te zatekle prazan grob. „Tu su im se ukazala dva lika ‘u blistavoj odjeći’, dva glasnika nebeska, i kazala: ‘Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!’ (Lk 24,5-6). Nakon toga one su se vratile ‘te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima’ (Lk 24,9)“, podsjetio je vrhbosanski nadbiskup pojasnivši da je to izazvalo dodatnu paniku kod nekih Isusovih učenika, koji su se potom brzo udaljavali od Jeruzalema. „To pokazuje primjer dvojice iz današnjeg evanđelja (Lk 24,13-35), koji su krenuli prema mjestu Emaus, selu koje je bilo udaljeno od Jeruzalema oko 60 stadija, to jest oko 11 kilometara“, kazao je nadbiskup Vukšić, podsjetivši da su ova dvojica Isusovih učenika primjer ljudi koji su uvjereni „da su im potonule sve lađe, da su im iznevjerene najvažnije nade, kojima je propao sav životni ulog, koji misle da im se glavni životni izbor pokazao pogrešan“ jer su prije Isusove osude i smrti bili uvjereni da on „bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom“ (Lk 24,19).

„Polazeći od takva duševnoga stanja, njihovo putovanje u Emaus je, ustvari, bijeg od grada koji je za njih postao mjesto teškoga poraza. Njihov brzi odlazak u Emaus bio je posljedica straha. Ali u psihološkom smislu on je čin, koji je posljedica očaja duše, što se u vjerskom smislu naziva duhovna pustinja. Zato je takvim osobama često svojstvena reakcija napuštanja svega i bijega na drugo mjesto. No, taj njihov bijeg je zapravo dvostruk. On je fizičko napuštanje mjesta svoga nedavnog teškog razočaranja. Ali on je i psihološki bijeg od sebe neostvarenoga i poraženoga u svojim nakanama i svojim izborima, na koje određeno mjesto podsjeća“, istaknuo je nadbiskup Vukšić te se osvrnuo na drugi dio pročitanog odlomka iz Lukina evanđelja, koji nudi kršćanski odgovor na takva teška iskušenja.

„U njemu smo čuli, da se dvojici razočaranih putnika, Kleofi i njegovu drugu, dogodilo nešto čemu se očito nisu nadali. Naime, usred njihova malodušja ukazao im se Isus, no oni ga, sada u preobraženu tijelu, ne prepoznaju. Međutim, Isus im se obraća i koristi njihovo nesnalaženje te, nakon početnoga razgovora, poučava ih. I nakon što im je govorio, ‘uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše’ (Lk 24,30-31). I ‘u isti se čas digoše i vratiše’ (Lk 24,33)“, kazao je nadbiskup Vukšić, ističući da ta poučna zgoda iz Svetoga pisma može biti od velike koristi svakom čovjeku, koji se bilo gdje i bilo kada nađe u teškim problemima i mukama. Potaknuo je stoga svećenike da u događaju s puta u Emaus potraže odgovor na neka današnja pitanja.

„Osnovna je poruka da iskren učenik, posebice onaj koji je s njim za stolom na kojemu se lomi Euharistijski kruh, kao i ova dvojica pred Emausom, Isusa prepoznaje slušanjem njegove Riječi i slavljenjem sakramenta lomljenja kruha i da na takav način, u društvu s Isusom, otkriva volju Božju, doživljava vlastito obraćenje i prepoznaje koji su pravac, mjesto i način za vršenje svoga poslanja“, riječi su vrhbosanskog nadbiskupa koji je potom zahvalio svećenicima što, slijedeći Isusovu volju da njegovi učenici budu po svemu svijetu i propovijedaju svim narodima tamo kamo ih šalje on ili njegova Crkva nakon njega i da u tomu budu odgovorni, pa taman možda ponekada i pomalo u strahu, u župama, službama i poslanju koje je Providnost predvidjela po Crkvi i tamo ponavljaju riječi apostola: „Doista uskrsnu Gospodin…!“

„Posebice je to važno u vrijeme kada se toliki Isusovi učenici odlučuju na odlazak zbog novih oblika razočaranja, oskudice ili čak zbog nekoga trenutnog selilačkog pomodarstva i želje za više materijalnoga, te kreću na put prema nekom svom ’emausu’, gdje misle da će biti kraj njihovih problema ili, u našem slučaju, ispunjenje njihovih očekivanja od svećeništva“, kazao je nadbiskup Vukšić.

Nakon mise uslijedio je radni dio susreta u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije na temu: „Zaštita maloljetnika kao pastoralna potreba“. Moderatorica je bila prof. dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski, voditeljica nadbiskupijskog Centra za savjetovanje i profesorica na KBF-u u Zagrebu.

Sve je pozdravio mons. Slađan Ćosić. „Nakon dvogodišnje stanke koja je bila posljedica pojavljivanja i širenja pandemije koronavirusa, polako se vraćamo u staro/novo normalno! Bogu hvala – i neka se stvari nastave razvijati u pozitivnom smjeru. Ali, ne samo stvari, nego i mi. Naše okupljanje danas ovdje znak je da svatko od nas osobno i kao kler Vrhbosanske nadbiskupije, želimo doprinijeti svemu onome što je pozitivno, što izgrađuje, što naš svećenički život i služenje Bogu, Crkvi i narodu čini smislenijim, predanijim, dosljednijim, vrijednim Kristove milosti i povjerenja. Stoga, dostojno je i pravedno na početku ovog susreta prisjetiti se naše subraće svećenikā i redovnikā koji su preminuli tijekom posljednje dvije godine, bilo prirodnom smrću, bilo od posljedica koronavirusa ili neke druge teške bolesti: dok Bogu zahvaljujemo za njihov svećenički i redovnički život i djelovanje s nama i među nama, molimo Ga da ih nagradi za sve dobro koje su učinili. Poznato vam je da smo ovogodišnji Sabor anticipirali zbog redovitog provincijskog kapitula Franjevačke provincije Uzvišenja Svetog Križa, Bosne Srebrene. Kako se održavanje kapitula bliži, subraći franjevcima molimo dar Duha Svetoga koji neka ih vodi u njihovom radu i odlukama“, kazao je mons. Ćosić te pozdravio kardinala Puljića ističući da je njegova prisutnost „znak molitvene bliskosti svakome od nas i podrške u našim zajedničkim pastoralnim i evangelizacijskim nastojanjima“. Pozdravio je potom nadbiskupa Vukšića dodajući kako je to prigoda „da mu još jednom čestitamo na preuzimanju pastirske službe u našoj Nadbiskupiji, izrazimo naše poštovanje i poslušnost, a nadasve obećamo da ćemo nastojati, svim srcem i dušom, biti drugi Krist“.

Nadbiskup Vukšić zahvalio je svima za dolazak po dosta nezgodnom vremenu jer je toga jutra padala kiša, a u Sarajevu i po planinama i susnježica ili snijeg. Ukratko se osvrnuo na temu radnog dijela susreta i poželio blagoslovljen rad.

Uslijedilo je video izlaganje predsjednika Instituta za antropologiju pri Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu isusovca dr. Hansa Zöllnera. Istaknuo je da je dužnost raditi na sprječavanju zlostavljanja kako se u budućnosti ne bi više događala. Rekao je da ih je prošlo iskustvo poučilo da stvaranje i pisanje pravila i smjernica nije dovoljno. „Naučili smo da jedino kroz odgojne i formativne programe možemo promovirati promjenu mentaliteta i stav, tako da ‘mi’ kao Crkva i ‘ja’ kao svećenik stavljamo dobrobit malenih i ranjivih osoba na prvo mjesto“, rekao je mons. Zöllner te podsjetio na riječi svetog pape Ivana Pavla II. da bi, „bez prave ljudske izgradnje, čitava svećenička izgradnja bila bez svojega nužnog temelja“. Spomenuo je i sljedeće ključne točke za svećeničku izgradnju: kvaliteta, a ne kvantiteta, važnost dobrog praćenja, vrijeme za individualnu izgradnju, formiranje odgojitelja te organiziranje tečajeva i cjelokupne formacije.

Na temu trajne svećeničke formacije i prevencije putem video linka govorio je meksički svećenik i psiholog vlč. Daniel Portillo Trevizo, profesor s Instituta za antropologiju na sveučilištu Gregoriana u Rimu. Istaknuo je da je autentična, sustavna i trajna formacija prvotna prevencija. Posebno se osvrnuo na apostolsku pobudnicu pape Franje Evangelii gaudium (Radost evanđelja). Podsjetio je i na poticaje pape Franje te ukazao na potrebu provedbe korjenitih reformi koje uključuju predanost, transparentnost, solidarnost i obraćenje kao neizostavnu dinamiku svećeničkog života. Govorio je i o potrebi sustavnog praćenja i djelovanja na kanonskoj duhovnoj, pastoralnoj i drugim potrebnima razinama. Istaknuo je da trajna formacija svećenika u perspektivi prevencije poziva prezbiterij da iziđe iz vlastite pastoralne udobnosti i ode do onih crkvenih periferija gdje se nalaze žrtve seksualnog zlostavljanja. Govorio je i o potrebi da biskupije imaju razvijen preventivni pristup.

Profesor kanonskog prava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i sudski vikar Vrhbosanske nadbiskupije te povjerenik za zaštitu maloljetnika fra Šimo Ivelj govorio je o odgovoru Crkve na spolno zlostavljanje u svjetlu Zakonika kanonskog prava i crkvenih dokumenata. Istaknuo je da je Crkva početkom 21. stoljeća zauzela stav nulte tolerancije po pitanju odgovornosti počinitelja pedofilije unutar njezinih redova te donijela zakonske odredbe s ciljem suzbijanja i sprječavanja. Spomenuo je pojedine dokumente među kojim i motuproprij pape Ivana Pavla II. Sacramentorum sanctitatis tutela (Zaštita svetosti sakramenata). Rekao je i da je, u skladu s preporukama Kongregacija za nauk vjere, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine objavila na svojoj mrežnoj stranici Osnovne smjernice Biskupske konferencije BiH za postupanje u slučajevima seksualnoga zlostavljanja maloljetnika od strane klerika, redovnika i laika koji vrše neku crkvenu službu koje su odobrene 2015. godine kao i Vademecum Kongregacija za nauk vjere o nekim točkama postupka u ophođenju sa slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnikâ koje su počinili klerici. Pojasnio je i izraze maloljetnik, čija je dob podignuta sa 16 na 18 godina, i ranjiva osoba te o načinu na koji treba reagirati na informaciju o mogućem kaznenom djelu kao i o zastari. Zaključio je da je u posljednje vrijeme Crkva napravila pravu revoluciju u moralnom „čišćenju“ svoga dostojanstva uprljanog „u nebo vapijućim grijehom“.

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, donedavna ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i dobitnica državne nagrade za znanost za 2019. godinu, održala je online izlaganje o znakovima, podršci i oporavku djece koja su doživjela zlostavljanje. Istaknula je da se zlostavljanja najčešće događaju u obitelji te da su najčešći počinitelji upravo bliski članovi obitelji počevši od roditelja, a tek oko 10 posto djeci nepoznate osobe. Kazala je i da je, na temelju njezina iskustva rada s 1 700 maloljetnika, samo njih dvoje ili troje zlostavljano u Crkvi i to ne uvijek sa strane klerika. Spomenula je i podatak da je u Europi 18 milijuna djece doživjelo seksualno zlostavljanje, a 44 milijuna tjelesno nasilje dok je na svjetskoj razini oko milijardu ljudi doživjelo neki oblik nasilja. Kazala je da je jako puno djece zanemareno te da zlostavljanje utječe i na mozak djeteta. Govorila je i o načinima prepoznavanja da je dijete zlostavljano od neprikladnog odijevanja, česte bolesti i prehlađenosti, regresivnog ponašanja odnosno ponašanja kao da je starije nego što jest itd. Osvrnula se i na teške posljedice kod djece koje su svjedoci ili žrtve nasilja u obitelji koje vode u emocionalnu depresivnost i poteškoće u kontroli. Govorila je i o načinu na koji treba saslušati i pristupiti osobi koja se povjeri u vezi sa zlostavljanjem te o važnosti suradnje institucija na tom planu.