Sjednica Pastoralnog vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije o lektorima, akolitima i katehetama

Nakon riječi dobrodošlice dr. Mikulčića te uvodne riječi nadbiskupa Hranića uslijedilo je izlaganje prof. dr. Zvonka Pažina, profesora liturgike na KBF-u u Đakovu, o motupropriju Spiritus Domini, a prof. dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK i profesor katehetike na KBF-u u Đakovu, govorio je o motupropriju Antiquum ministerium.

Evangelizacijsko poslanje Crkve

Pozdravljajući prisutne, nadbiskup Hranić pojasnio je kako Spiritus Domini omogućuje da i žene pristupe liturgijskim službama lektora i akolita, dok Antiquum ministerium potiče na uspostavljanje službe kateheta: „Ovi su dokumenti dobrodošli i sve te službe potrebne su našoj Crkvi. Za službe lektora i akolita ne vidim velikih poteškoća, ali treba usuglasiti potreban stupanj formacije. No, možda baš kad je u pitanju služba kateheta ostaju određene nedoumice.“ Nadbiskup je pojasnio kako su u većini župa Đakovačko-osječke nadbiskupije vjeroučitelji stupovi kateheze. Imaju završen petogodišnji teološki studij, prolaze trajnu formaciju, trenutno ih ima oko 320, među njima je tristotinjak laika, pa se stoga čini najprikladnije njih uvesti u službu kateheta. No navedeni dokument ističe kako ova služba nije namijenjena onima koji predaju vjeronauk u školama, već vjernicima angažiranima u župama, koji će biti na raspolaganju biskupu i za druge potrebe. S obzirom na rečeno, mons. Hranić potaknuo je članove Vijeća na promišljanje i iznošenje osobnih iskustava: „Dobro je da zajednički promišljamo. Vjerujem da su i te službe, i službena podjela tih službi, dodatan motiv za određeni broj vjernika; da će im služba – pa vjerujem i milost koju čovjek prima po službi te spremnost primiti službu – biti  dodatan poticaj za angažman na planu evangelizacijskog poslanja Crkve.“

Stvarne potrebe liturgijskih službi

Govoreći o motupropriju Spiritus Domini, prof. Z. Pažin uputio je prisutne u povijest lektorata i akolitata te podsjetio na odredbe dokumenta Ministeria quaedam iz 1972. Potom je pojasnio: „Nije isto biti postavljeni čitač i tek vršiti službu čitača. Jednako tako, biti postavljeni akolit koji po svojoj službi može svećeniku pomoći dijeliti pričest, nije isto što i biti izvanredni djelitelj pričesti. Upućujući na Spiritus Domini, naglasio je kako se i lektorat i akolitat temelje na krsnom svećeništvu te ništa ne priječi da se u ovu službu mogu postaviti vjernici oba spola, no papa Franjo jasno razlikuje ove službe od službi koje se temelje na sakramentu svetoga reda.

Tijekom izlaganja prof. Z. Pažin promišljao je o uvjetima za postavljanje u ove službe, paralelizmu postavljenih službi te važnosti razumijevanja da se u obje službe postavlja trajno, stoga treba razmisliti je li kandidat prikladan, što nije uvijek lako razlučiti. Osvrćući se na postavljanje žena u liturgijske službe, rekao je: „Ako dosad nismo imali ni postavljenih muškaraca, treba li odmah započeti s postavljanjem žena? Mogao bi se steći dojam da i Crkva ide stopama modernog feminizma. S druge strane, valja se prisjetiti da su u povijesti službe žene bile cijenjene i uključene u strukture Crkve…“ Zaključujući izlaganje, rekao je: „Motuproprij Spiritus Domini novi je poticaj da u našoj Crkvi proučimo stvarne potrebe liturgijskih službi te da ih ustrojimo tako da vjernici laici mogu vršiti svoje krsno poslanje na službu Crkvi“ te podsjetio na službu trajnog đakonata koja još nije do kraja zaživjela.

Trajna služba specifičnih zadaća

Započinjući izlaganje o Antiquum ministerium, I. Pažin osvrnuo se na Direktorij za katehezu iz 2021., koji katehetu vidi kao „svjedoka vjere i čuvara spomena na Boga“, što je, kako je rekao, u određenom smislu ključ razumijevanja motuproprija pape Franje. Podsjetio je i na riječi preuzete iz Papine apostolske pobudnice Evangelii gaudium, u kojoj on ne prestaje naglašavati „da svaki onaj koji je stvarno iskusio ljubav Boga koji ga spašava ne treba dugotrajnu poduku i obuku i pripremu da pođe naviještati tu ljubav. Svaki je kršćanin misionar u mjeri u kojoj se susreo s Božjom ljubavlju u Kristu Isusu…“. Razlažući Antiquum ministerium, I. Pažin pojasnio je kako je služba katehete također trajna služba te da načelno postoje dva tipa kateheta – oni koji imaju specifičnu zadaću kateheze, i koji su istodobno i učitelji i svjedoci, mistagozi i pratitelji, pedagozi i stručnjaci, stoga će biti imenovani i službeno postavljeni za katehetu, te oni koji imaju katehetsku ulogu u radu s djecom i mladima, a kojima će biti uručen kanonski mandat, što bi značilo da su određeni na razini privremenosti, odnosno na točno određeno vrijeme.

Važno je imati na umu da onaj koji će biti pripušten obavljanju zadaće katehete smije imati i druge vodstvene zadaće u širem apostolskom djelovanju, a istaknute su i temeljne karakteristike kateheta postavljenih u službu. Radi se o muškarcima i ženama duboke vjere i ljudske zrelosti, koje treba resiti velikodušnost i sposobnost za bratsko zajedništvo; pozvani su aktivno sudjelovati u životu kršćanske zajednice; moraju biti formirani, odnosno steći biblijsku, teološku, pastoralnu i pedagošku naobrazbu; zahtijeva se da budu vjerni suradnici svećenika i đakona, spremni služiti tamo gdje je potrebno te moraju imati prethodno iskustvo u katehezi… U nastavku je prof. I. Pažin govorio o župnoj zajednici u kontekstu laičke službe katehete te o biskupijskoj razini koja treba brinuti za formaciju kateheta.

Obogaćenje oblikovanju cjeline Crkve

Uslijedilo je iznošenja prijedloga te diskusija prisutnih, u koju je uveo pomoćni biskup Ivan, rekavši kako navedeni dokumenti otvaraju širu perspektivu službama u Crkvi te se tijelo Crkve lijepo izgrađuje u perspektivi oblikovanja liturgijskih službi, ali i evangelizacijsko-katehetskih službi, koje se preklapaju. Sve je to veliko obogaćenje oblikovanju cjeline Crkve i njezina poslanja, ali postoji i opasnost profesionalizacije, jer kad se postavljaju neke službe, treba voditi računa o mogućem odmaku od krsnoga svećeništva koje je zajedničko svima za sve službe. Uputio je da dokumente treba staviti i u kontekst mjesne Crkve te povesti računa i o ekumenskom kontekstu i katoličkom identitetu, kao i o različitost uloga u kojima se Crkva treba pojavljivati s obzirom na potrebe pastoralnoga života. Uputio je kako služba akolita treba biti više usmjerena prema vjernicima koji zbog bolesti nisu u mogućnosti sudjelovati na misnim slavljima te bi trebalo ići u pravcu nošenja pričesti bolesnicima baš u nedjelju, na Dan Gospodnji.

Tijekom diskusije istaknuto je kako su vjeroučitelji svijetla točka župne kateheze u ovoj nadbiskupiji te da je kateheza živa kerigma koja se ne može staviti u strategije, ali traži i određene kompetencije. Naglašeno je i izvanredno iskustvo Škole za župne suradnike, zatim iskustvo osoba koje su pohađale Teološki institut za kulturu laika, predložena je analiza stanja u župama s obzirom na navedene službe te nastojanje da se s obzirom na brojna iskustva – ovim službama da identitet koji im je potreban u ovoj mjesnoj Crkvi.

Nadbiskup Hranić zahvalio je na iznesenim promišljanjima te, zaključujući sjednicu, istaknuo kako je dodirnutost Bogom i toplina vjere svakako važan i nužan kriterij, ali potrebna je i dimenzija intelektualne i teološko-katehetske formacije te dozrelosti i empatije za život župne zajednice kako bi netko bio prikladan i poželjan kandidat za navedene službe. Istaknuo je potrebu promišljanja o poboljšanju kvalitete programa Škole za župne suradnike te naglasio važnost podržavanja i vrednovanja zalaganja suradnika na župama.