Sedmorica fratara u čiju je čast podignut spomenik su: fra Jozo Bencun, fra Marko Dragićević, fra Mariofil Sivrić, fra Grgo Vasilj i fra Jenko Vasilj, šesti je fra Križan Galić koji je bio na službi u Međugorju kad je ubijen, a sedmi fra Bernardin Smoljan, koji je ranije bio župnik u Međugorju i sa župljanima je izgradio križ na Križevcu. Spomenik je djelo akademskog kipara Tonija Kozarića. Otvorenju je nazočilo mnoštvo župljana, te hodočasnika koji se ovih dana nalaze u Međugorju. Sve okupljene na početku je pozdravio međugorski župnik fra Marinko Šakota.

„Ovo je trenutak zahvalnosti! Ovo je trenutak kada je dostojno i pravedno reći hvala. Hvala Bogu dragom i Gospi Kraljici mira na tolikoj ljubavi prema nama, prema župi Međugorje. Hvala na izabranju naše župe za veliku misiju mira u svijetu. Hvala za sve milosti od turskih vremena kada su se fratri krili po kućama, ali su donosili evanđelje ovom puku koji je ostao živjeti između ova dva zagrljena brda… Hvala mons. Aldi Cavalliju za podršku i mnoge poticaje u ostvarenju ovoga prostora, kao i provincijalu fra Jozi Grbešu za dolazak i podršku. Hvala Mariju Vasilju Totinu za mnogo toga, od ideje za spomenik i prostor, preko realizacije, sve do pripremanja večerašnjeg programa. Hvala autoru spomenika akademskom kiparu Toniju Kozariću za otvorenost bljesku ideje ovakvom spomeniku. Hvala ljevaonici „Jurkić d. o. o.“ koja je izradila kip u bronci, te Berislavu Kozini i Vinku Kosiru za angažman i trud. Hvala izvođačima radova, našim djelatnicima, donatorima, a posebno vama župljanima koji ste se odazvali u lijepom broju. Spomenik ubijenim fratrima postavljamo na prostoru gdje su oni kršteni i gdje su slavili svete mise i druge sakramente, a postavljamo ga uz Ulicu Franjevačkih mučenika koja je upravo iza spomenika. Kad sam jednom mons. Cavalliju spomenuo kako je lijep ovaj ovdje prostor oko temelja stare crkve, mons. Cavalli mi je odgovorio: ‚Ovom prostoru smo vratili dostojanstvo.‘ Ovaj prostor ima posebno značenje za naše župljane, a vjerujem da će imati i za hodočasnike“, kazao je fra Marinko.

Naglasio je da je to prostor molitve i sjećanja, sjećanja koje postaje molitva, te kad god budu gledali ovaj spomenik u njima će se buditi misao o Uskrsnuću kako njih sedmorica zagrljeni u znaku križa izviru iz Neretve i jama kao novi uskrsnuli.

„Dok izviru puca žica i pucaju okovi, a cvijeta novo stablo, novi život niče. Kad god budemo gledali ovaj spomenik on će u nama buditi vjeru koju su njih sedmorica živjeli. A živjeli su je jer su je ponijeli iz svojih obitelji Bencuna, Dragićevića, Galića, Sivrića, Smoljana, Vasilja. To je ona vjera koja je dočekala Gospu. To je ona vjera zbog koje je Gospa izabrala nas. To je ona vjera čvrsta poput kamena živca s Križevca i Podbrda. Zato postavljamo ovaj spomenik. Ne samo zbog njih sedmorice, nego zbog nas. Da ne bismo nikad izdali tu vjeru, da ne bismo nikad postali klimavi kamen kojeg može svaka neprilika, ideologija, duh današnjeg relativizma, trka za materijalnim, mlakost i ravnodušnost odgurnuti i smetnuti s puta, te odvesti u krivom smjeru koji nije Gospin. Ovo je mjesto molitve i sjećanja koje nas poziva na življenje evanđelja, na mir, praštanje i ljubav. Ovo je mjesto uzora, uzora u življenju evanđelja“, kazao je župnik Šakota.

Na kraju je citirao riječi fra Otona Knezovića: „Treba potomstvu iznositi na vidjelo svjetle likove i velika djela otaca snažnih u vjeri da se u njih ugleda, pa da i potomci budu dobri i požrtvovni za opće dobro svoga naroda i cijeloga čovječanstva, za svetu vjeru i domovinu da budu sveti i hrabri čuvari i zagovaratelji narodnih i vjerskih prava.“

„Kršćanstvo je započelo mučeništvom i to će ga pratiti do kraja svijeta. No, unatoč tome, nije pokleknulo već se hrabro borilo za istinu na ovom svijetu. Zbog svega toga već prvi kršćani marljivo popisuju svoje mučenike, da bi se prvo oni sami, a onda i budući naraštaji napajali na njihovu primjeru. Ne postoji razlog zbog čega bi se smjelo izdati svoje svetinje. Današnje suvremeno vrijeme govori o kulturi sjećanja. Nažalost ono se počesto odvija po načelu ‚političke korektnosti‘ i prirodno je da se ne dolazi do prave istine. Vicepostulatura postupka mučeništva ‚Fra Leo Petrović i 65 subraće‘ u skladu s kršćanskom duhovnošću već godinama traga za punom istinom ma kakva ona bila o pobijenim članovima Hercegovačke franjevačke provincije. Tako i za istinom o ovoj sedmorici kojima danas otkrivamo ovaj spomenik. Teško je u ovome trenutku sada reći tko će od 66 ubijenih franjevaca biti uzdignut na čast oltara. Ovisi to o dokazima koje skupimo za njihovo mučeništvo. Međutim, neka samo jedan od njih postigne naslov mučenika, on će svojom žrtvom osvijetliti žrtvu i svih ostalih pobijenih franjevaca, kao i žrtvu mnoštva pobijenih članova vjernoga puka Božjega“, kazao je između ostaloga fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“.

Svoje dojmove iznio je i apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli. Kazao je da su osobe kojih se sjećaju učinile jednu jako, jako veliku stvar.

„Darovali su svoj život. Ne riječima, nego krvlju, kao i Isus! Ostvarili su jedan svoj cilj svoga života, jednu veliku ljubav prema Kristu Gospodinu, jednu veliku ljubav prema svom narodu. Gospodin Isus je njima darovao jednu misiju i poslanje, a to poslanje se ostvarivalo u ovoj zemlji i među ovim narodom. Ostali su potpuno vjerni i poslanju i narodu. Shvaćaju da imaju jedno poslanje i ostvaruju ga životom, tamo gdje se izvršava i poslanje. Ove osobe kojih se sjećamo večeras su nam primjer i model. I ja trebam tako činiti i mi trebamo tako činiti. Vjerni poslanju koje nam Gospodin Isus daruje i vjerni mjestu i narodu gdje izvršavamo poslanje. Sada slavimo jedan veliki događaj, osobe koje su darovale život da bi ostvarili dobro“, ustvrdio je.

Na kraju programa, prigodnu riječ uputio je ministar Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš.

„Pitam se često koliko je patnje je sadržano u imenu ‚Hrvatski puk‘. Kako puno spomenika i križeva obilježene patnje na ovim prostorima našim ovdje i gdje Hrvati počivaju. Koliko patnje je sadržano u tom imenu patnje koja je nastavljena i nakon 1945. godine i razlila se diljem svijeta, pa je puk naš i Hercegovine i ostalih dijelova domovine raširen diljem svijeta, zbog te patnje i s tom patnjom postao ono što jest. Pitam se koliko je patnje u tom imenu ‚fratar‘ ili ‚habit‘ na ovim našim prostorima. Pitam se to često da bismo bili dostojni koračati tim njihovim stopama. Ostavili su nam zavjet i zalog da čovjek ne smije nikada činiti kompromise istine i Krista. Meni ovaj prostor izgleda kao jedna predivna velika učionica. Ja bih volio da to i postane. Da ovo ne bude jedna od divnih skulptura na tragediju koja se dogodila nekada u nekom prošlom stoljeću, nego da postane učionica savjesti, istine i vjere. Memorija koja podiže nove generacije. Ako nam ona ovdje bude učionica, onda kada pređemo prijeko do crkve možemo za oltarom Gospodnjim reći hvala. I svaki put kazati hvala da bismo bili dostojni koračati njihovim stazama“, kazao je.

Nakon toga uslijedio je svečani čin otkrivanja spomenika te blagoslov. Spomenik su zajedno otkrili mons. Aldo Cavalli i provincijal fra Jozo Grbeš, a zatim je provincijal blagoslovio spomenik.

Voditeljica programa bila je Sanja Pehar. U glazbenom djelu nastupili su ženska klapa „Mir“, muška klapa „Concordia“, Lucija Zovko, fra Zvonimir Pavičić i s. Irena Azinović, a svojim sudjelovanjem u programu večer su uveličali i Robert Pehar, te članovi HKUD-a „Sveti Marko – Vionica“ i HKUD-a Šurmanci, objavio je Radio Mir.