Svetkovina sv. Ante proslavljena kod franjevaca u Beogradu

Nadbiskup Német je u homiliji rekao da postoje generacije i vremena u povijesti koje su nekada pozitivnije i daju mogućnost boljeg života, a i ona gorka, koja daju više trpjeti, mučiti se i teže postići naše ciljeve. „Dobro vremensko razdoblje, ako ga tako mogu opisati, bilo je doba kad se rodio mali Fernando u Lisabonu. Crkva je bila jaka, imala je najveću moć u ondašnjoj Europi, zapadnoj civilizaciji. To je područje bilo prepuno velikih svetaca i velikih samostana. Ono što je bilo blagoslov za ‚društvo izabranih‘, za druge je bilo jako loše. Što je bio blagoslov za velike i bogate samostane, to svetci toga vremena, Bernard, Dominik i Franjo, nisu gledali blagonaklono, budući da nije pomagalo širenju evanđelja i nije dozvoljavalo da se predstavi Isusa kako je samo On htio. Isus je bio siromašan čovjek koji je izgarao u službi za druge. Svi ovi velikani tražili su novi put i osnivali nove redove. Bili su to sasvim novi počeci koji su polako mijenjali društvo onoga vremena“, kazao je.

„Ante, nije otišao tako daleko. On je jednostavno htio biti čovjek Crkve. Bog mu je, pak, namijenio druge zadaće od onih koje je htio. Sv. Franjo mu je jednom napisao: ‚Želim da podučavaš braću u svetoj teologiji, ali tako da duh molitve ne zaspi ni u tebi ni u njima.‘ Važnije od činjenica iz njegova života je da shvatimo motivaciju za njegovo djelovanje – biti blizu Isusa Krista i propovijedati Ga. Zato je izabrao u cijelom životu siromaštvo, bez obzira na službe koje je imao. U jednom od svojih govora rekao je da siromaštvo koje čovjek slobodno prihvati njemu daje snagu, a bogatstvo ga slabi, jer čovjek će uskoro biti sluga svojega bogatstva umjesto da njime gospodari. Ako netko pretrpi gubitak i zbog toga je dužan, to pokazuje da je postao ovisan o onome što je imao prije dobre sreće“, kazao je nadbiskup.

Opisujući Antin misijski duh, rekao je vjernicima da je potrebno da se i oni ne izgube u stalnim prebrojavanjima, koliko ih je bilo prije ili koliko ih je sada. „Misionar gleda natrag na utemeljitelja, Isusa, ali ide naprijed i traži rješenja. Želi privesti ljude do Dobra, a ne samo plakati nad onim što je bilo. Ante je napustio Portugal, obitelj, kulturu i našao svoju sreću. I mi bismo morali napustiti ideje o tome kako bi nam bilo lijepo da je onako kako je bilo nekada, i raditi na tome da naša sadašnjojst a još više budućnost za našu djecu bude još bolja.“

Mons. Német je kao treću Antinu značajku naveo njegovu pobožnost. „Često mi svećenici, a i ja kao biskup, zaboravljamo da je srž našeg života sačuvati našu osobnu vjeru i pomoći ljudima da lakše dođu do spasenja. To je radio i Ante. Propovijedajući o sadržaju, o biti Isusova evanđelja, Ante je čak uspio izmijeniti neke zemaljske zakone. Vrlo je važno da i mi, molitvenim stavom, živeći, barem ovdje u Srbiji, i kada se gleda većinska Crkva, u ‚vjerskom proljeću‘, bez nasilja i molitvom, sukladno naučavanju Isusa Krista mijenjamo naše društvo. Baš stoga što nam je društvo napadnuto nasiljem svake vrste, moramo propovijedati u miru, da ljubav Kristova dođe do srca svih ljudi. Promjene možda neće biti tako brze kao kod Ante, ali naše je da nastavimo mirno borbu za bolje društvo u našoj zemlji, nadbiskupiji i zajednici“, zaključio je predslavitelj, stavljajući sveca za primjer i poticaj na putu k Nebeskom Ocu.

Osim braće Franjevačke provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene koja upravljaju Župom sv. Antuna, misu su suslavili svećenici djelatni u Nadbiskupskom ordinarijatu.

Sudjelovalo je i mnoštvo vjernika katolika, među kojima su bili i ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u Vladi Republike Srbije i predsjednik Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov, njegov posebni savjetnik Marin Piuković, predstavnik Veleposlanstva Suverenog malteškog viteškog reda Nenad Prokić, predstavnik Uprave za Crkve i vjerske zajednice Ministarstva pravde Gavrilo Grban, te svećenik Srpske pravoslavne Crkve.

Antunovo je svečano, uz liturgije, procesije, blagoslove ljiljana i djece, proslavljeno i u drugim franjevačkim kućama u Srbiji, koje su dio Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda: Subotici, Novom Sadu, Baču i Zemunu.