Misu je predslavio varaždinski biskup i predsjednik Hrvatskog Caritasa Bože Radoš. Koncelebrirali su požeški biskup Ivo Martinović, kanonici požeškog Stolnog kaptola i svećenici grada Požege.

U homiliji, biskup Radoš je govorio o važnosti razumijevanja Božje riječi kako bi se od nje moglo živjeti. Citirajući sv. Jeronima podsjetio je kako upoznavanje pisma znači ujedno i upoznavanje samog Krista. Potom je rekao da je pisana riječ jedan vid upoznavanja i življenja riječi Božje, ali postoji još jedno pismo koje nije samo riječ, nego je djelo koje je pokazano da ga možemo vidjeti i slijediti. „Kažu da su sveci živa riječ Božja. Božja riječ je duboko utisnuta u njihovo biće. Oni koji gledaju svece dobro mogu pročitati riječ Božju u njihovoj duši, jer ona je njihov život, ona je njihovo srce i tako je moćna da zapali one koji čitaju. Dok čitamo riječ Božju iz svetoga pisma ona jednostavno čita nas. Dok čitamo riječ Božju u životu svetaca, izlažemo se ‚opasnosti‘ da se ta iskra, žar iz njihove duše prenese u našu nutrinu i našu dušu“, poručio je.

Prisjetio se iskustava ljudi koji su prošlih dana u Hrvatskoj bili zahvaćeni požarom. Koristeći se slikom češera koji zapaljen odleti i do trideset metara od stabla piri vatru, kazao je kako je poslanje vjernika da na sličan način dopuste Božjoj ljubavi da se po njima širi na druge ljude. „Ne možemo zapaliti duge, ako nismo iznutra zapaljeni, ako nema one žeravice na kojoj smo mi stavili sebe i spremni gorjeti i izgarati“, naglasio je.

„Svi oni koji se danas približe sv. Lovri mogu osjetiti toplinu njegovoga života, mogu biti izloženi jednom požaru ljubavi na koji je on bio spreman. Iz života svetaca može se iščitati riječ Božja, iako su njihove biografije ispisane redovito u određenom kontekstu povijesnih datosti koje nama mogu biti i nepoznate. Kažu, po jednoj teoriji, da je sv. Lovro najvjerojatnije rodom iz Španjolske, iz Aragona podno Pirineja. Otišao je na studij u Zaragozu i ondje susreo svoga prijatelja učitelja koji ga je oduševio i zajedno su pošli u Rim. Taj prijatelj je 257.  postao papa, a uzeo si je ime Siksto II. Njihovo prijateljstvo nije bilo samo ljudsko, nego naprotiv, imali su zajedničkog prijatelja za koga su bili spremni dati život – Isusa iz Nazareta. Čvrsto vezani tim prijateljstvom mogli su svjedočiti Isusovu ljubav. Iako se čini da je papa prvi pozvan svjedočiti, da je njegovo svjedočanstvo ključno, tradicija Crkve nam kaže ‚ne‘. Ne slavimo Siksta II. tako svečano u Crkvi kao njegovog pomoćnika, njegovu desnu ruku, đakona Lovru“, rekao je biskup te nastavio govoriti o progonima za vrijeme cara Valerijana koji su 257. zahvatili i sv. Lovru.

Potom je tumačio naviješteno drugo čitanje iz Poslanice Korinćanima. „Pavao piše svojim prijateljima u Korintu o daru, o darivanju, o sijanju. Piše o ljubavi koja mora biti nositelj svega. Govori da onaj tko daje, ne može davati jer je to zakon, jer je biskup naredio neku kolektu za Caritas, jer skupljamo pa svi daju kao porez koji se mora dati. Pavao kaže, ne mogu propisati porez vašoj bogatoj zajednici u Korintu, nego jednostavno vam kažem, pokušajte osluškivati svoje srce. Ono što vam srce kaže i odredi to činite. Mjeru ne određuje Gospodin, nego srce. Samo ono što se daje iz ljubavi ima snagu. Ne može se davati preko volje. Ne može se zapovijedati da se čine djela ljubavi. Srce je ono koje daje, srce je mjera i samo onaj tko daje srcem, taj daje velikodušno“, istaknuo je.

„Ako pažljivo čitamo ova Pavlova pisma onda ćemo vidjeti koje je muke imao sa zajednicama u Korintu. Svatko ide nekim svojim putem, ima svoj neki mali ‚obrt‘ i tu naviješta Isusa. Takav način govora o Isusu malo pomalo sebe stavlja u središte. Kad sebe stavimo u središte, jako brzo se uzdignemo iznad dugih“ upozorio je te zaključio kako je Pavao imao iskustvo da su se mnogi u Korintu uzdizali iznad njega. „Untoč tome, Pavao im govori koji je put zajedništva. Nema previše rasprava. U raspravama nitko neće kazati ‘ja sam u krivu’. Nikada se u raspravama nećemo tako složiti da nam život počne teći istom rijekom, nego ima jedna druga rijeka kojoj se trebamo pridružiti. To je rijeka koju nam govori evanđelje – Isus Krist, to je rijeka ljubavi. Činite dobro! Onaj tko čini dobro, polako se sjedinjuje sa svim ljudima, najprije s braćom koja su u potrebi. Pavao stoga govori Korinćanima da trebaju poslati ovu kolektu u Jeruzalem, jer tamo ljudi jako teško žive. On ih ne poznaju, ali ako otkidaju i daju srcem nešto za njih već pokazuju kako ih ljube. Oni koji zajedno upućuju dar drugim zajednicama, drugoj braći, odjedanput postaju zajedničari u dobru. Ako želimo stvarati mir, uključujemo se u ovo djelo ljubavi, davanja, darivanja, čineći dobro“, poručio je.

Budući da je sv. Lovro zaštitnik Caritasa Požeške biskupije, biskup Bože je govorio o Caritasu koji je u srcu crkve. „Caritas je ljubav Božja koja stalno želi biti konkretno na djelu u našemu životu. Ona ne želi da pepeo naše mlakosti pokrije žar evanđelja. Ako želimo živjeti autentično evanđelje, biti ljudi Crkve, kršćani, tada trebamo imati ljubav Božju, darivanje, Caritas u središtu svoje kuće, kao ognjište na kojem se stalno grijemo“ ustvrdio je biskup te podsjetio vjernike kako neprestano trebaju biti spremni činiti dobro. Primijetio je kako siromašne ljude društvo doživljava kao teret i tešku brigu, a Božja riječ poručuje da su oni blago i živo evanđelje među nama.

„Ako siromašni budu isključeni iz naše kuće, iz naše Crkve, ostat ćemo bez svoga blaga. Siromasi su blago Crkve. Ne samo oni koji su potrebni hrane za tijelo, nego oni koji su potrebni da ih nahranimo lijepom riječju, da ih nahranimo ponovo dostojanstvom, da ih nahranimo onom ljubavlju koja se ne može vidjeti, ali se osjeća. Ona je bílo našega života. „Kada je bio pozvan da preda svoje blago caru, blago Crkve, sv. Lovro otišao je u sirotište, podijelio blago siromasima i njih je poveo sa sobom. I kada ga je car pitao gdje je blago, on je pokazao na njih i rekao: ‚Evo, ovo je moje blago.‘ Neka nam Gospodin udijeli oko i srce sv. Lovre da uvijek znamo, ne samo jezikom, nego životom i srcem da su siromasi različite vrste blago Crkve“, istaknuo je.

„Siromasi nisu daleko niti od današnje Crkve, nego upravo suprotno, oni su  među nama. Svatko od nas je na svoj način i siromah i bogataš. Želimo biti bogati u Bogu. Želimo da nas Bog ljubi. ‚Bog ljubi vesela darovatelja‘ (Kor 9, 7). Ovo veselje, radost, pa i humor čitamo u životu sv. Lovre. Kažu, kada je već bio na onome roštilju, da je dugo bio na jednom mjestu pa se našalio: ‚Hajde, okrenite me na drugu stranu jer ovdje sam dovoljno pečen.‘ Možda ova legenda želi kazati kako kod svetaca uvijek živi radost koja je iznutra snažna, jača od svake boli koja dolazi izvana“, zaključio je biskup te ponovio misao sv. Augustina da je jača bila vatra Božje ljubavi u srcu sv. Lovre, nego vatra mržnje na koju su ga stavili njegovi progonitelji.

„Gdje ima ljubavi Božje, tamo je život, gdje nema ljubavi Božje na svim razinama, tamo nema života“, poručio je biskup te istaknuo kako sv. Lovri nije dao samo ono imanje koje je bilo Crkveno, nego je dao sebe. „Ako ne dajemo sebe, nismo dali ništa. Prijevara je kada dajemo, a ne dajemo sebe jer to je zakonitost ljubavi. Potrebno je umirati da bismo se mogli dati i da bi taj dar bio plodan. Ne možemo Gospodina zavarati. On poznaje naše srce i zna koliko je ono istinski i iskreno radosno“, rekao je.

Biskup Radoš tumačio je naviješteno evanđelje u kojem Grci prilaze Filipu sa željom da vide Isusa. „Isus im poručuje neka dođu i neka vide. Za Židove je važno čuti. Oni imaju riječ, žele čuti riječ Božju, žele proučavati Sveto Pismo u svakoj sitnici. Grci, s druge strane, žele primjer života. Svatko od nas želi vidjeti primjer i to je tajna zašto slavimo svece. Oni su primjer življenja evanđelja“, pojasnio je ističući kako bolje pamtimo ono što vidimo nego ono što čujemo.

Potom je protumačio Isusov odgovor Grcima u slici pšenice. „To je čudo koje se neprestano događa u prirodi, koje se događa i u ovoj ‚Zlatnoj dolini‘. ‚Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo‘ (Iv 12, 24). Ako sijač zadrži sjeme na svome tavanu, nema ploda, nema ‚Zlatne doline‘ koja njiše onim plodovima klasja koje daju žito, koje daje kruh. Ako nema te odvažnosti, povjerenja, baciti sjeme u zemlju, neće biti žita, neće biti kruha, neće biti ploda“, kazao je biskup te nadodao kako Isus u slici umiranja pšenice govori o žrtvovanju vlastitog života.

„Iako Grci to nisu mogli razumjeti, sv. Lovro je dobro shvatio Isusovu poruku. Znao je da mu se život ne oduzima. Nije pošao da mu se život oduzme, nego da mu se daruje. Vjerovao je u tu toplu, čvrstu Isusovu ruku koja će ga držati i u smrti i učiniti plodnim njegov život za vjernike Rima trećega stoljeća, za vjernike Požege 21. stoljeća, za sve vjernike Crkve. Zato je spreman pošao u smrt, znajući da je to prolaz u život“, naglasio je.

Na svršetku homilije pozvao je vjernike da poput sv. Lovre budu spremni otvoriti svoje srce i darivati po mjeri srca. „Neka se ono raširi jer Bog ljubi onoga koji je velike duše, velikoga srca. U takvo srce može stati puno Božje dobrote i može se širiti. Neka nam on dadne milost da ne budemo skučeni, da ne gledamo sebe, da ne stavljamo sebe u središte, nego da stavljamo u središte ono blago koje je živo blago Crkve, a to su siromasi različitih vrsta. To smo i mi. Neka nam Gospodin udijeli milost da promatrajući, gledajući, radujući se, živimo danas evanđelje te da svatko tko nas susretne može pročitati jednu lijepu autentičnu stranicu svetoga pisma“, zaključio je.

Na početku slavlja biskup Martinović obratio se nazočnim vjernicima. „Slavimo svetkovinu sv. Lovre, đakona i mučenika, zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa pored starodrevne crkve, gdje ga Požežani od davnine štuju“, istaknuo je te podsjetio kako je sv. Ivan Pavao II. Apostolskim breveom „Kršćanske kreposti“ potvrdio sv. Lovru za nebeskog zaštitnika požeške mjesne Crkve.

„Okupili smo se kako bismo sv. Lovri iskazali poštovanje, očitovali zahvalnost i zamolili da nam snagom svoga primjera i zagovora pomogne još dosljednije živjeti vjernost Bogu i Isusovoj Crkvi, svjedočiti je u sadašnjim životnim okolnostima, osobito svojim karitativnim suosjećajnim pristupom svakom čovjeku u potrebi. Svima vam zato radosno i od srca čestitam svetkovinu biskupijskog i Caritasova nebeskog Zaštitnika, sa željom da svjedočenje vjere na djelu u požeškoj mjesnoj Crkvi nikada ne oslabi, nego primjerom i zagovorom sv. Lovre bude sve snažnije!“, poručio je.

Uputio je riječ dobrodošlice predslavitelju mons. Radošu. Pozdravio je svećenike predvođene generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, članove Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, kao i rektora crkve sv. Lovre Marijana Pavelića, a zatim i ravnateljicu Biskupijskog Caritasa Katarinu Paulić zajedno s tajnikom Mauriziom Rezom i drugim suradnicima. Srdačnoj dobrodošlici pridružio je i prisutne redovnike i redovnice, đakone i vjeroučitelje, karitasove volontere, stipendiste biskupijske Zaklade i sve one koji podupiru djelovanje Caritasa. S osobitom radošću biskup je pozdravio bogoslove i svećeničke aspirante, kao i sve one koji su sinoćnjim molitvenim bdijenjem u crkvi sv. Lovre otvorili slavlje u čast svetog zaštitnika.

Zahvaljujući biskupu Ivi na pozivu i pozdravu, biskup Bože je čestitao svetkovinu zaštitnika Požeške biskupije i njezina Caritasa biskupu i svim suradnicima svećenicima, potom vodstvu biskupijskog Caritasa, volonterima i svim nazočnim vjernicima. Pozivajući ih da upru pogled prema nebu progovorio je o fenomenu padajućih meteora koji se naziva „suze sv. Lovre“ kazao je: „Sinoć smo imali priliku vidjeti suze sv. Lovre. To želimo i danas vidjeti i doživjeti. Neki uspoređuju padajuće komete sa žeravicom roštilja na kojem je bio sv. Lovro mučenički ubijen. Sv. Ambrozije kaže da je veća žeravica bila u Lovrinu srcu nego na roštilju. Želimo da nas dotakne ta žeravica, neka dotakne svakoga od nas i zapali sve ono što nije zapaljeno ljubavlju u našem životu“, poručio je biskup Radoš.

Nakon molitve vjernika, predstavnici pojedinih župa Požeške biskupije odjeveni u narodne nošnje u pripravi darova prinijeli su za siromahe različite životne potrepštine. Poslije popričesne molitve biskup Martinović je pozvao nazočne neka mu se pridruže zajedničkom molitvom za svoju mjesnu Crkvu, koju su zaključili poklikom „Krist danas i vijeke, aleluja“. Potom je zahvalio predvoditelju slavlja i svim sudionicima te im poželio da se ugledaju u sv. Lovru koji nam pruža primjer snage i ljubavi prema Bogu i narodu. Nakon euharistijskog slavlja uslijedio je prigodni program Caritasa Požeške biskupije u obližnjoj Dvorani sv. Terezije.