U Slavonskom Brodu pokopan vlč. David Sluganović

Vlč. Sluganović preminuo je okrijepljen svetim sakramentima u srijedu 31. svibnja u jutarnjim satima u Općoj bolnici u Novoj Gradiški, u 66. godini života i 39. godini svećeništva.

Misu zadušnicu uz lijes pokojnika, koji je od jutarnjih sati bio izložen u župnoj crkvi Svete obitelji, predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s đakovačko-osječkim pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem te brojnim svećenicima i vjernicima.

Kao dugogodišnji prijatelj vlč. Sluganovića, biskup Košić je na početku mise kazao da ga poznaje kao čovjeka velika i široka srca.

„Dragi biskupe Ivane, dragi svećenici, draga rodbino našeg Davida, dragi vjernici iz župe Svete Obitelji iz Slavonskog Broda i pristigli iz svih dijelova domovine! Izražavam vam svima svoju sućut zbog odlaska Davida Sluganovića, dugogodišnjeg župnika ove župe. Poznavao sam Davida gotovo 50 godina. Bio je čovjek široka srca, kao što je bio široka tijela iz široke Slavonije. Kuda je god išao, stvarao je prijatelje. Mislio na druge više negoli na sebe. Zato je zanemario i svoje zdravlje, jer se nije brinuo za sebe, nego je pomagao svima kojima je god to trebalo. Bio je zapravo Caritas, osobito za vrijeme Domovinskog rata, a i poslije, jer je prihvaćao izbjeglice, prognane i svima pomagao. Imao je veliko srce. Učio je to od Gospodina“, rekao je na biskup Košić.

U prigodnoj homiliji biskup Ćurić je u svoje i u ime đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića, umirovljenog nadbiskupa Marina Srakića te cijeloga prezbiterija Đakovačko-osječke nadbiskupije izrazio sućut rodbini pokojnika, župljanima brodske župe i rodne župe u Nijemcima.

Kako je Crkva toga dana slavila spomendan kršćanskog mučenika sv. Justina, mons. Ćurić je primijetio da naš život u vjeri osvježava i podupire njegovo svjedočanstvo. Naglasio je da je biblijski navještaj ukopne liturgije s jakim pozivom kršćanima današnjega vremena da tako izgrađuju svoju kršćansku duhovnost da svima mogu pružiti osobno svjedočanstvo vjere, njezine pouzdanosti i njezine ljepote.

Aktualizirajući naviješteni ulomak Jakovljeve poslanice, naglasio je da apostol sasvim konkretnim uputama poučava kako treba razumjeti i živjeti iskustvo vjere, kako razvijati pravu kršćansku pobožnost koja uvijek uključuje i plodove čovjekovih djela.

„Apostol zato opominje: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Čista i neokaljana bogoljubnost jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji. To je trajni zahtjev, ali i svojevrsni ispit naše vjere koju propitujemo svakoga dana: što je s plodovima naše vjere u djelima dobrote i ljubavi, u spremnosti za dijalog; u strpljivosti, poniznosti, blagosti?“, poručio je propovjednik.

Kazao je da apostol poziva da dobrim življenjem pokažemo svoja djela u mudroj blagosti, da to uvijek bude sa srdačnom, nesebičnom i strpljivom ljubavlju, na što, kako je rekao, podsjeća i papa Franjo u svom pismu Radost evanđelja kad naglašava: „Možemo biti sigurni da neće biti izgubljeno nijedno od naših djela koja smo učinili s ljubavlju i da neće biti izgubljena nijedna od naših iskrenih briga za druge, (…) nijedan velikodušni napor, nijedna bolna strpljivost“ (EG, 279).

Rekao je okupljenima da upravo u tom svjetlu promatraju svoje živote i propituju o svom kršćanskom odazivu Kristu dok se opraštaju od vlč. Sluganovića.

Mons. Ćurić potom je podsjetio na život vlč. Sluganovića. „Rođen je u Župi sv. Katarine u Nijemcima 11. travnja 1958. od oca Josipa i majke Luce rođ. Rošić. Sâm svjedoči o radosti svoga djetinjstva u obitelji s osmero djece. U rodnim Nijemcima završava osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje stječe u Zagrebu i Đakovu, gdje je maturirao 1977. U Skopju je odslužio vojni rok, nakon kojega započinje filozofsko-teološki studij i sjemenišnu formaciju u Đakovu.

Za svećenika ga je zaredio biskup Ćiril Kos u đakovačkoj katedrali, na Petrovo, 29. lipnja, 1984. godine. Nakon ređenja započinje svećeničku službu kao župni vikar u Gradištu (1984. – 1986.). Neposredno uoči došašća 1986. dolazi za župnika u Župu Svete obitelji u Slavonskom Brodu, kao njezin prvi samostalni župnik, nakon što ju je u prvo vrijeme nakon osnivanja vodio župnik Župe Duha Svetoga mons. Marko Majstorović.

Kad je za župnika u ovu župu došao vlč. David, sve je bilo kao u ‚povojima‘ – i župno središte, i cijelo naselje. No, i sam se sjećam kako se u toj skromnosti osjećala neka ‚betlehemska radost‘. Vlč. Davidu te skromne izvanjske prilike nimalo nisu umanjivale radost i polet. Štoviše! Sve se činilo još bliskijim, neposrednijim, dohvatljivijim. Taj je pristup vlč. David zadržao i kasnije, kad se izgrađivalo ovo župno središte i oblikovala zajednica.

Tako nam je često bila iznenađujuća pokretljivost vlč. Davida i njegova prisutnost. I to na mnogim mjestima – i ondje gdje se molilo, ali i gdje su bili fizički i građevinski poslovi. Čini se da mu je, jednostavno rečeno, nešto bilo jako i važno – biti na pomoć. Pojedincima, obiteljima, zajednicama, djeci, mladima, starima i bolesnima. Uvijek spreman za susret, za riječ i djelo podrške u potrebama, i to ljudima svih staleža i zanimanja.

Posebno je to pokazao u vremenu Domovinskoga rata i vremenu poslijeratne obnove. Svojom je neposrednošću mnoge osvajao za suradnju u karitativnim djelima i nije odustajao da u tome prednjači, da on sâm čini prve korake, ne čekajući uvijek da se do kraja jasno poslože svi formalni uvjeti i pretpostavke. Stoga je jednim dijelom bilo teško pratiti njegovu okretnost i brzinu. Unatoč tomu, mnogi će najviše pamtiti njegovu radosnu susretljivost, inicijative i projekte te brojna djela kojima je, nadilazeći prepreke i barijere, spremno hitao u pomoć.

I njegova svećenička riječ odisala je lakoćom i svježinom. S oduševljenjem je davao prostora molitvi i pobožnostima, uvijek ostavljajući dojam nadahnuća koncilske duhovnosti i crkvenoga zajedništva u otvorenosti, zajedništvu i suradnji pastira i vjernika laika.

Dugo će ga pamtiti i spominjati ova župna zajednica, ovaj dekanat i grad Slavonski Brod, sav ovaj brodski kraj ‚s ovu i s onu stranu Save‘, kojem je darovao 37 godina zauzetoga života i svećeničkoga služenja.

Na svojoj mladomisničkoj pozivnici 1984. godine dao je otiskati riječi: ‚Vjerujem u oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni.‘ Svima nam dobro poznate riječi ispovijedi naše vjere u kojoj se danas zahvalna srca opraštamo od našega brata Davida i u vjeri prinosimo svjedočanstvo njegovih nastojanja i dobrih dijela, dok istodobno ponizna srca molimo da mu Gospodin otpusti grijehe te očišćen prispije uskrsnuću i neprolaznoj, vječnoj radosti. Amen.“

U ime župljana od svoga se župnika na kraju mise dirljivim riječima oprostila župljanka Ana Prkačin Opačak. Ustvrdila je da će ga pamtiti po blagom osmijehu i brizi za svakoga čovjeka koji se pred njim našao. „Bio siromah, bio bogat, dobar, zao, mlad, star, domaći ili stranac, za vlč. Davida nije bilo nepremostivih prepreka. Svi su bili dobrodošli u njegovu Župu Svete obitelji i tako su se u njegovoj blizini i osjećali, kao kod kuće. Vrata župe bila su širom otvorena za brojne posjetitelje, molitvene grupe i zajednice, seminare i predavanja, predstavljanje knjiga, pjevače, svirače, članove Terapijskog centra ‚Ivanovac‘, predstavnike Udruge ‚Betlehem‘, a posebice za hrvatske branitelje te sve vjernike Slavonskog Broda koji su rado dolazili u našu župu na misu koja je bila zadnja u gradu. Nikoga se nije bojao, ni od koga strepio, nego sav svoj rad predavao Bogu u ruke i Blaženoj Djevici Mariji koju je posebno častio“, posvjedočila je.

U ime generacije bogoslova sa Šalate 1973. s pokojnikom se oprostio župnik u Valpovu vlč. Zvonko Mrak. „Dragi Davide, živio si punim srcem i dušom. U tvoje srce i široku dušu stali su svi koji su trebali tvoju pomoć. Nije bilo granice u tvojoj želji i volji da pomogneš. Takav si bio u mladosti prije 50 godina kada smo se upoznali pa sve do svoje smrti. Zajedno smo rasli, tražili i slijedili putove života, ostvarivali svoj poziv i život. Uz mnogo radosti i sreće bilo je mnogo tuge i patnje. Hvala, prijatelju, za tvoju dobrotu, ljubav plemenitost i široku dušu i srce u koje su stali svi koji su ti bili na životnom putu. Oprosti ako te nismo uvijek prihvaćali takvoga kakav jesi. Vjerujemo da imamo zagovornika na nebu“, rekao je, uz ostalo, vlč. Mrak.

Poslije mise mnoštvo se vjernike za lijesom uputilo prema Gradskom groblju gdje je sprovodne obrede predvodio biskup Ćurić.

Od pokojnog župnika u ime brodskih svećenika i svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije oprostio se brodski dekan Tomislav Ćorluka koji je 20 godina bio župnik u njegovoj rodnoj župi u Nijemcima.

„U srcu je spoznao da je smisao ljudskog života činiti dobro drugima i kad je razmišljao gdje može činiti najviše dobra spoznao je da je to svećeničko zvanje. Sjećam ga se još iz bogoslovije kao izuzetno vedrog, optimističnog i darežljivog bogoslova. Već je tada imao položen vozački ispit C kategorije za kamion te je najviše je od svih bogoslova kamionom išao po župama i prikupljao pomoć u hrani za Bogoslovno sjemenište koje je tada bilo vrlo siromašno. Poglavari su u njega imali povjerenja, jer je to uvijek dobro odradio.

Mladomisničko geslo ‚Tko dobro čini, od Boga je‘, koje je uzeo, bilo je njegov i životni moto. Bio je sretan kad bi usrećivao druge. Kada je 1986. došao u sadašnju Župu Svete obitelji dvije godine je stanovao u sakristiji, a onda malo po malo gradio. Najvažnije mu je bilo graditi živu Crkvu, imati kvalitetne suradnike, snažne u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjima, suradnike na koje se može osloniti. Zajedno sa župljanima dograđivao je i uređivao župnu crkvu, gradio toranj, a onda su nicali pastoralni centar, župna kuća, dječji vrtić, dom za stare, vjeronaučna dvorana, dom za studente, prostor za redovnice…

Radovalo ga je kad je mogao pomoći ljudima da postanu samostalni. Iako je od bogoslovnih dana volio kuhati, posljednjih godina sam je kuhao, pekao kolače, pravio sokove, pripravljao zimnicu. Vozio se automobilom koji je kupio za 350 eura. Najviše su ga oplemenjivali susreti s ljudima. Primao je siromahe svih vrsta, izbjeglice, prognanike, branitelje ranjene na duši i tijelu, do svećenika. Za vrijeme Domovinskog rata sav se dao u radu za prognanike i izbjeglice. Caritas tri brodska dekanata vodio je 15 godina, sagradio je novi karitativni centar, pomagao je u obnovi kuća i crkava, svesrdno se zauzeo za otvaranje Pučke kuhinje u Brodu, sam je vozio viličar i istovarivao šlepere, vozio kamione i kombije. Uvijek je imao dobre ideje i dar za organizaciju. Unatoč teškoćama, za njega nije bilo nesavladivih prepreka, ni nerješivih problema. Za svoj rad nije očekivao nikakve zahvale, ni priznanja, no, 2002. Grad mu je dodijelio Zlatnu čaplju – godišnju nagradu.

Milosrdni Bog mu je neprestano otvarao putove da može još više i više pomagati potrebitima. Častio je Gospu, preporučivao mnoge zagovoru Gospe od suza, primio oltar Majke Triput Divne – Gospe Schönstattske i ovdje je godinama, u ovoj župi, nakon smrti mons. Šeše bilo sjedište tog pokreta. Ako je netko doslovno čuo i provodio Isusove riječi iz Evanđelja: ‚Bio sam gladan, žedan, gol, bolestan… što god ste učinili bilo kome od mojih najmanjih, meni ste učinili‘, onda je to bio vlč. David. Vjerujemo da je jučer, odmah iza pola noći čuo Kristove riječi: ‚Dođi slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga.‘“

U svoje i uime građana Slavonskog Broda, od župnika i prijatelja oprostio se slavonskobrodski gradonačelnik Mirko Duspara. Ustvrdivši kako je vlč. David bio „gorostas čovječnosti, skromnosti i poštenja“, prisjetio se prvog susreta s njim 1996. kada je u toj župi započeo gradnju svoje obiteljske kuće te naglasio kako mu je već tada prišao, raspitivao se treba li kakvu pomoć i našao rješenje za njegove probleme.

„Kako je upoznao mene prije 27 godina, tako je ustrajno i neobično skromno ulazio u živote svojih sugrađana. Uvijek na strani slabijih, poticao ih je i hrabrio i baš zato je bio velik. Jednostavan i dostupan, uvijek prisan. Nikada nije izgubio osjećaj za čovjeka i pravdu, a radovao se svakoj obitelji, svakom novorođenčetu, okupljao djecu i mlade, posebno brinuo o starima i nemoćnima. U ovoj župi proveo je 37 godina, a za njegov nesebični pastoralni rad i karitativno djelovanje 16. svibnja 2002. godine Grad Slavonski Brod odlikovao ga je  Nagradom za životno djelo ‘Zlatna čaplja’. Dragi župniče, hvala ti na svemu“, rekao je gradonačelnik Duspara.

Vlč. David pokopan je u grobnicu u kojoj počivaju brodski svećenici Josip Rimac, Vid Mihaljek i Marko Majstorović.

Pjesmom su ga u vječni počinak ispratili župni zbor i Muška pjevačka skupina „Veseli šokci“.