Nakon molitve Trećeg časa, riječ dobrodošlice okupljenima uputio je voditelj Povjerenstva HRK za trajnu formaciju  fra Milan Krišto, OFM. Okupljenima se obratio i predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života i gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić.

Predavanje „Sveti Josip – uzor vjernosti“ održao je varaždinski biskup mons. Bože Radoš. Uvodno je naglasio kako je Josip osoba koja nije imala glavnu ulogu, nije bio u prvom redu, no Bog iako ga stavlja u drugi red daje mu značaj. „To nam je poruka, da ne moramo biti u središtu, da bi imali važnu ulogu. Dakle, Josip nije posebna zvijezda, ali on dobiva svjetlo od glavnoga lika, od betlehemskoga Djeteta. Važno je da svatko u životu ispuni onu ulogu koju je Bog zamislio za njega“ – istaknuo je predavač.

Drugo predavanje s temom „Zavjet: savez kao odgovor na Božji poziv i zalog ustrajnosti“ održao je prof. dr. sc. Ivan Bodrožić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Uvodno je pojasnio pojam saveza i njegovo značenje u Starom zavjetu, a zatim pojam zavjeta. Savez se ticao cijeloga naroda, njegovo opsluživanje bila je obveza svakoga člana. Zavjet je pak bila kategorija osobnih odluka koje su donosili pojedinci kako bi se intenzivnije posvetili Bogu.

Krštenje će angažirati svakog vjernika da bude vjeran krsnim obećanjima. Ali će biti jasno da ostaje još uvijek dovoljno prostora i za osobniju i dublju posvetu pojedinaca koji prihvaćaju Gospodinov način života, te će tako doći do životnih odluka o obdržavanju evanđeoskih savjeta, što će s vremenom prijeći na razinu zavjeta, rekao je predavač, te naglasio, kako zavjetovane osobe u novom zavjetu prihvaćaju slične odluke poput onih u Starom zavjetu, no ipak mnogo dosljednije i radikalnije. Njima je u biti uzor sam Gospodin, te svojom posvetom kao trajnim stanjem nadmašuju i nazirejsku posvetu koja je bila privremena. Upravo svojim zavjetima djevičanstva, siromaštva i poslušnosti ukazuju koliko je novozavjetna posveta, to jest zavjetovanje evanđeoskih savjeta istinska punina zavjeta koji su postojali u Starome zavjetu.

Prvi dio Redovničkih dana zaključen je euharistijskim slavljem kojega je predvodio mons. Zdenko Križić.

U popodnevnom dijelu programa, predavanje s temom „Odgajanje za vjernost (danoj) riječi“ održala je doc. dr. sc. Jelena Vignjević s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U govornom jeziku kažemo nekome dati riječ, obećanje, obvezati se na nešto, pa bi odgajanje za vjernost bilo odgajanje za to da se ustraje u danoj riječi. Po tome koliko smo ustrajni vjerni riječi, može se mjeriti koliko smo ljudi, rekla je dr. Vignjević.

Polazeći od jezičnih odlika riječi, vrlina vjernosti pritom se razumijeva kao apstraktan fenomen koji treba konkretizaciju kako bi ga čovjek predočio i spoznao. U nastavku predavanja prof. Vignjević je uz pomoć ulomaka iz književnih klasika, prikazala kako se u prošlosti odgajalo za vjernost. Na tom se putu kao važni znakovi postavljaju tri kulturne epohe: antika, humanizam i moderna, s trima pripadajućim djelima: Homerovom Odisejom, Marulićevom Institucijom i Truhelkinim Carstvom duše. U spomenutim se djelima iščitavaju sastavnice koncepta vjernosti (danoj riječi), kao i pristupi odgajanju mladih ljudi za vrlinu vjernosti. Od antičkih uzora vjernosti, preko Marulićevih uputa za ustrajnost u krjeposnu životu, pa i u vjernosti (danoj) riječi, konkretiziranih u primjerima svetaca, dolazi se do Truhelkina odgojnog epistolara s početka 20. stoljeća koji ističe nužnost samospoznaje i samozataje u ovladavanju vrlinom vjernosti. Izabrani tekstovi mogu i današnjem čovjeku koji traga za vjernošću biti vrijedni putokazi.

Na kraju predavanja još je jednom naglasila Truhelkine savjete: prionimo dobru štivu, razgovarajmo s prijateljima, osigurajmo sebi trenutke tišine i samoće, dobro je voditi dnevnik i analizirati životne, odnosno svoje postupke, da bi se moglo u samospoznaji omjeriti teret o kojem govori Marulić i ustrajati do kraja.

Drugo predavanje s temom „’Što ćeš ti ovdje, Ilija’ (1 Kr 19, 9). Vjernost Božjem pozivu u ‘glasu tišine’“ održao je doc. dr. sc. Taras Barščevski s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „Pravi motiv koji mi je postao poticaj za odabir proroka Ilije kao biblijskog lika vjernosti i ustrajnosti u pozivu je zapravo činjenica da ga istočno monaštvo/redovništvo zajedno sa svetim Ivanom Krstiteljem vidi kao biblijski primjer redovništva. Istočna liturgija, svetog Iliju veliča veoma sugestivnim naslovom: “zemaljski anđeo i nebeski čovjek”.

Odgovarajući na pitanje što čini Iliju “anđelom u tijelu” i “nebeskim čovjekom”, predavač je pojasnio, kako to nije samo riječ o nekom iznimnom događaju ili neponovljivom osobnom iskustvu, iako upravo toga imamo kod Ilije napretek. To što čini od Ilije preteču sigurnog Gospodnjeg dolaska je njegova pouzdanost u povijesti spasenja to jest njegova vjernost Božjem naumu spasenja.

Govoreći o smislu objave Boga u glasu tišine, predavač je ukazao na činjenicu, da bi se to stvarno ostvarilo, potrebno je da umukne bol, nezadovoljstvo, kritika. „To je prva razina tišine koja mora zavladati u našem životu: prestati vikati, prestati govoriti, prestati kritizirati i jadikovati kako nam je teško. Upravo tada Tišina poprima glas. Nakon jadikovka i kritika započinje jedna druga tišina, tišina slušanja. Šutimo, ustvari, kako bismo čuli. U glasu tišine Ilija otkriva da je Bog bio prisutan u njegovom životu „Bog je bio uvijek sa Ilijom i Ilija se uvijek nalazio pred licem Gospodnjim, no to on tek sada otkriva. Stoga, vjernost glasu tišine je vjernost Božjoj tajanstvenoj prisutnosti u životu, a ne samo u velikim trenutcima naših pobjeda.