U Svetvinčentu ih je dočekao župnik vlč. Darko Zgrablić, rođak i kumče nadbiskupa Zgrablića. Misno slavlje na oltaru u kojem se čuvaju zemni ostaci bl. Bulešića predvodio je nadbiskup, a vlč. Zgrablić je izrekao propovijed.

„Povijest Crkve poznaje neizmjerno mnoštvo znanih i neznanih, iz svih krajeva, svih društvenih staleža, svake dobi. Bili su drugačiji od ovog svijeta, nažalost, počesto i drugačiji od nas. Sveci mučenici su ljudi koji nisu prezirali život, nego su ljudi koji su više ljubili Boga i Božji život od svoga života;  od svete Stošije i svetog Krševana do svetog Mavra i svete Eufemije pa do mučenika današnjih dana, bl. Miroslava i tolikih drugih“, rekao je vlč. Zgrablić.

„Živio je u teškim vremenima, ali koja vremena nisu teška. Svako vrijeme je teško na svoj način. Rodio se na području ove župe u selu Čabrunići 13. svibnja 1920., na sam blagdan Gospe Fatimske i baš će Blažena Djevica Marija bitno obilježiti i obilježavati njegov život. Miroslav je nerazdvojan od Marije. U svom dnevniku svaki zapis, ako nije direktno upućen njoj, onda na koncu svakog zapisa zaziva Mariju da mu pomogne živjeti to i tako kako je odlučio živjeti, biti Božji“, dodao je.

„Biti kršćanin nije neka velika filozofija. Biti kršćanin znači biti Božji“, nastavio je propovjednik. „To nije lako jer traži potpunost.  I Miroslav se borio sam sa sobom, kao i mi. Sveci nisu, niti jedan od njih, izuzev Blažene Djevice Marije, bezgrešni. Blaženi Miroslav je redovito pristupao svetoj ispovijedi, redovito je preispitivao svoj život, ali svjestan da bez Božje pomoći, da bez zagovora Blažene Djevice Marije neće u tome uspjeti. Rođen je u teško vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme siromaštva. Nije u ovoj crkvi ni kršten ni pričešćen, ni krizman, niti je ovamo išao u školu, puno je bliže njegovoj rodnoj kući druga jedna naša župa, svetog Franje u Juršićima. Tamo je i kršten, i pričešćen i krizman, ali je u ovoj crkvi zaređen za đakona, u ovoj je crkvi zaređen za svećenika, u ovoj je crkvi slavio mladu misu, u ovoj crkvi je njegov i treći i četvrti grob“, istaknuo je propovjednik.

„Mladi čovjek, dvadeset i sedam godina života“, rekao je propovjednik govoreći o bl. Miroslavu, te je podsjetio da su isto tako mladi, ili svakako mlađe dobi, bili i sv. Eufemija, i sv. Mauro i sv. Stošija i sv. Krševan. Mlad čovjek je daleko spremniji oduševljeno živjeti. Mi nekako kako starimo, tako kao da se umaramo. Kao da se bojimo i živjeti, a i umrijeti. I zato valja danas promatrati ovaj mladi život koji je živio oduševljeno. Ne znamo kakav bi njegov život bio da nije završen u 27. godini“, dodao je.

Propovjednik je nastavio s malom osobnom usporedbom. „Dok ja nisam došao u 27. godinu, nekako sam se tješio, uspoređujući se s njim, ‘Imam ja još vremena, on je procvao do kraja i dao život za Krista u dvadeset i sedmoj godini.’ A onda je došla moja 27. Onda sam našao novi izgovor. Ja sam u dvadeset sedmoj godini postao svećenik, a on je to te dobi već četiri godine bio svećenik, ‘pa za četiri godine budem’, budem, imam još vremena’. Bojim se da to nije samo sa mnom tako, nego sa svima nama. Mi stalno nekakvu odgodu sebi dajemo da živimo potpuno za Krista. Njegova česta rečenica je bila: ‘Moj Bože, ja ti se sasvim predajem’. Što znači sasvim? Mi volimo nabrajati kad kažemo što sve predajemo. Ne treba ako je sasvim – sve“, naglasio je vlč. Zgrablić.

Propovjednik je podsjetio na riječi sv. Pavla koji nas poziva da „ljubimo jedni druge, onako kao što Krist ljubi Crkvu“, te je pozvao „da takva ljubav bude i u nama ljubav prema Bogu. Taj mladi čovjek, ne tek u dvadeset sedmoj godini, nego kroz cijelu svoju mladost trudio se živjeti to predanje.“

Vlč. Zgrablić je podsjetio na posljednje riječi bl. Bulešića: „Isuse primi dušu moju“. To su riječi predanja u Božje ruke, no to je moguće samo onome tko svaki dan živi u potpunom predanju Bogu.  „Treba tako živjeti, u Božjim rukama. Vjerujem da smo svi započeli. Već sam vaš dolazak na ovo hodočašće je znak dobrog početka. Danas živimo i ovo hodočašće i životno hodočašće u Božjim rukama“, rekao je.

 Nastavio je govoreći o bl. Miroslavu. „Postao je svećenik za vrijeme Drugog svjetskog rata. Otprilike iste prilike bile su ovdje u Istri i u onom obalnom dijelu Zadra, bila je Italija na vlasti. Miroslav, iako je studirao u Rimu, nije se mogao vratiti onamo. Italija je kapitulirala. On postaje župnik u župi Baderna. Prolazile su tu njemačka vojska, talijanska fašistička vojska i partizanska vojska i bilo je među svima onih koji su tražili sakramente. Bilo je. Znali su da on dijeli sakramente Nijemcima i Talijanima i partizanima. I zbog toga su mu zamjerali svi, jedni zato što dijeli sakramente drugima. Ali on je jasno govorio, „Ja sam najprije katolički svećenik i svete ću sakramente dijeliti svakome. Iako je za mladu misu za vrijeme Italije ovdje u ovoj crkvi, kad su mu nudili da se mjesto okiti talijanskim zastavicama rekao, ‘Mene je hrvatska majka rodila.’ Ali, kao svećenik prepoznaje još jednu veću vrijednost. Prepoznaje u svakom čovjeku, u svakom čovjeku čovjeka koji je gladan koji je gladan, potreban Boga“, naglasio je vlč. Zgrablić Bulešićevu univerzalnost.

„Kršćanin mora biti čovjek koji ima otvoreno srce za svakog čovjek. Evanđelje nas, uostalom, poziva i na ljubav prema neprijateljima. Nije li sâm Isus na križu molio oproštenje? Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Molio je za svoje krvnike, za svoje progonitelje.“ „Dvije godine nakon toga on dolazi u Kanfanar. Nakon pada Italije, počelo se po čitavoj Istri moliti i pjevati hrvatski, narod se probudio. Liturgija se slavila na hrvatskom jeziku. Propovijedalo se na hrvatskom jeziku. O Bl. Bulešiću u komunističkim se krugovima počelo govoriti ‘Dok je ovaj živ mi ovdje nećemo imati uspjeha.’ Njegovo svjedočanstvo je bilo toliko snažno da svi sistemi koji su se nakon rata digli nisu mogli biti toliko jaki. Od Boga, nitko i ništa nije jači, ako smo potpuno njegovi“, istaknuo je propovjednik.

„Počinju mu raditi o glavi, to se na koncu i dogodilo, u Lanišću 1947., u dvadeset i sedmoj godini njegovog života, kada su se dijelile svete krizme, zaklan je ko’ janje u župnom stanu.“ „Mons. Ukmar, koji je dijelio sakramente, pretučen je“, nastavio je vlč. Zgrablić s prikazom događaja. „Ostao je živ samo zato što su mislili da je umro. Župnika je njegova majka uspjela sakriti. I dogodilo se što se već najavljivalo, jer su se krizme već prekidale. Bio je plan, budući da cijeli rat nije bilo krizme u tom sjevernom dijelu Istre, da kroz četiri tjedna bude u nekom mjestu krizma svaki dan. Bilo je puno djece, puno godina nije bilo krizme i župnici su se bojali ‘ko zna što dolazi’, pa su i mlađu djecu prepuštali krizmi, tako da je bilo 200, 300, 500 djece, u jednoj župi čak 888 krizmanika.“

„Vjera se budi, a oni koji to ne žele i ne vole žele to ugušiti“, pojasnio je vlč. Darko. „I sad se postavlja pitanje, zašto? Diže se sistem za koji je vjera smijurija. Zašto spriječiti krizme? Pa neka vrše svoj folklor. Ja ne vidim nikakvo drugo znanje osim đavolska znanja. Jedino đavao može od svih neprijatelja Crkve znati tako dobro što se u tom sakramentu prima. Duh Sveti, svjedočanska snaga. I zato zlo ne želi da ti mladi ljudi prime sakrament svete potvrde. Upadali su u crkve plesali po crkvi, rastjerivali krizmanike i kumove i najavili da će ‘u Lanišću padati krvavo kamenje’“, dodao je.

„Uhvatili su ga odmah prvoga, pretukli i zaklali“, nastavlja župnik prikaz mučeništva. „Nije se čulo ni zapomaganje, ni proklinje, ni jaukanje. Samo ona rečenica prije spomenuta: ‘Isuse primi dušu moju.’ Tu Miroslav umire. Krv se slijeva po podu, niz zid. Krvnik izlazi van, sav u nemiru, ironično govoreći, ponavljajući te riječi ‘Isuse primi dušu moju.’,  ‘Sad sam ti je ja primio.’ I gle ljepote, da ljepote – mučeništva. Mučenici umiru u miru. Krvnik ostaje u nemiru. Zapravo i umrijeti, naša riječ umrijeti u sebi nosi mir. Umiranje za nas kršćane nosi mir. Sveti Pavao je lijepo rekao ‘Meni je živjeti Krist, a smrt mi je dobitak.’ I što netko može nama kršćanima? Nama je i smrt dobitak, ako se ne bojimo umrijeti. Miroslav je govorio, ‘Ja sam spreman umrijeti, ne za bilo što, ‘Za slavu, tvoju, za spas svoje duše i spas mojih vjernika. Za to sam spreman umrijeti. Imamo samo jedan život. Nemamo dva života, jedan je život. Bog nam je darovao život. Valja dobro razmisliti u što ćemo ga uložiti. Kako ćemo ga živjeti? Za koga živjeti? Piše Miroslav jednom svom kolegi svećeniku da ‘valja paziti da ne izgubimo glavu za kakve gluposti zemaljske. Ako već treba izgubiti glavu, da je izgubimo za ono što vrijedi.’ I mučenici nisu bili ljudi koji su prezirali život, koji su mrzili život, koji nisu voljeli ovaj zemaljski život, voljeli su ga, jer je Božji dar, ali kad su bili stavljeni pred zid, birati – Bog ili život, oni su birali Boga.“

„Vi radite što hoćete, ali ja se Boga ne odričem. Ja Bog ostajem vjeran, ja ću Boga i svjedočiti i propovijedati njegovu Riječ“, nastavio je propovjednik citiravši Blaženika. „Kako kaže, opet Sveto Pismo ‘u zgodno i nezgodno vrijeme’ i ‘istinu Evanđelja naviještati i svjedočiti kome god bilo drago i kome god krivo’. Ali takvi padaju, takvi gube glavu.“

„Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine za vrijeme rata, samo svećenika ubijeno je, najmanja brojka koja se spominje, 434. Ima i većih brojki. Gotovo svaki peti, 18 posto. I to su padali oni koji su najviše smetali. Pa i prorok Izaija nagoviješta Isusovu smrt. ‘Maknimo ga jer nam smeta’, glas istine uvijek smeta. I ako ćemo biti na tragu blaženog Miroslava, onda ćemo ovom svijetu smetati, onda ovom svijetu nećemo biti dragi.“

„Ovom svijetu je svejedno ako mi svoju vjeru živimo onako, tradicionalno, u redu je, to nije problem. Ali ako krenemo živjeti svoju vjeru, autentično, potpuno iskreno, onda će se svijet diže na zadnje noge. ‘Što sad izmišljate? Što se sad pravite? Jeste nešto bolji? Što nije bilo u redu prije? Živi vjeru na površini. Kakva dubina? Dubinu ću ispuniti ja, govori svijet.“

„Miroslav nas poziva na dubinu. Pa i ovo vaše hodočašće, neka bude hodočašće dubine, ne samo razgledavanje prirode, ne samo razgledavanje građevina, puta, ne samo druženje. Sve to, ali hodočašće dubine, na dubini susrećemo Miroslava. Na dubini susrećemo Mariju. Na dubini susrećemo Krista“, naglasio je.

Propovjednik je u nastavku, govorom o oporuci potaknuo okupljene da nastoje u svojoj ostavštini razmišljati ne samo o materijalnom već nadasve o duhovnom, koje bi za kršćane trebalo biti najveće bogatstvo. „Vjerujem da da vam je to jasno i po našim pokojnima. To biva jasno tek kad umru. Njihove riječi nam polako dolaze. ‘Moja pokojna majka mi je govorila.’, ‘Moj pokojni otac je znao reći.’ ‘Dobro su mi govorili.’ I vas će čuti najbolje kad vas ne bude. Recite im ono bitno. ‘Meni je Bog bio najveće bogatstvo, zajedništvo s njim. To vam ostavljam kao najveći u bogatstvu. Obitelj mi je bila bogatstvo. To vam ostavljam, to. čuvajte to, njegujte.’ I Miroslav u toj svojoj duhovnoj oporuci, između ostalog piše i o opraštanju. Svi ste dovoljno stari da biste mogli, da imate problema s tim. I nažalost, što čovjek ide stariji teže prašta.“

Potaknuo je okupljene da otpuste, po uzoru na bl. Miroslava, svojim dužnicima. Najpoznatije rečenica iz Bulešićeve oporuke je ‘Moja osveta je oprost.’ „Osvećujem se tako što praštam. Opraštam zbog svoga dobra. ‘Ja sam slobodan kad opraštam. Ovaj mladi svećenik, ne ljudima koji su mu učinili nešto nažao, nego i svojim krvnicima – oprašta. Otpušta i zato umire u miru“, istaknuo je.

Govoreći nadalje o Blaženiku vlč. Zgrablić je nastavio. „Pokopan je najprije u Lanišću nakon mučeničke smrti. Vlasti nisu dopustile da bude preneseno u rodnu župu. Dopustili su to tek 1958. godine. Bilo je to jedno malo čudo. Baš na njegov rođendan, tadašnje komunističke vlasti potpisuju dopuštenje da bude prenesen na groblje. Njegov drugi  grob je na našem groblju, u Svetvinčentu. Njegovo tijelo je bilo tamo na groblju do 2003., kad je preneseno dolje na dno naše crkve. Nakon beatifikacije, na obljetnicu njegovog đakonskog ređenja, posvećen je ovaj novi oltar na kojem slavimo svetu misu i tu se nalaze njegove relikvije.“

„Relikvije svetaca, od blaženog Miroslava pa do Sv. Stošije i svih mučenika redom ne vraćaju nas u prošlost i sve ovo što sam ja govorio iz prošlosti, nije zato da se mi sad vratimo unatrag, nego da iz te prošlosti učimo od tih svjedoka. Ne možemo reći ‘lako je bilo njima, to su bila lakša vremena’, svako je vrijeme teško. Kad god želim živjeti evanđelje, bit će teško i to Isus obećava. Isus ne obećava med i mlijeko, on obećava križ. Ako želiš živjeti čitavim životom s Bogom, onda će sve živo dignut se protiv tebe, i svijet i pakao. Ali je Miroslav vidio da je Bog jači od svega i odabrao Boga. Neću ovaj svijet. Hoću ga, ali s Bogom. Bez Boga neću. Ako se moram odreći Boga za svijet, onda ja biram Boga.

To je ona zlatna ili crvena nit koja povezuje sve mučenike. Za istog Boga je život dala Stošija, Krševan za istog Boga i život dao Miroslav i toliki drugi mučenici. Pitanje je danas tebi ‘Za koga ćeš živjeti?’ To odlučuje svatko za sebe. ‘Želim li živjeti na tragu života blaženog Miroslava ili nekog drugog puta?’ Miroslav nas poziva. Isplati se, jer nije važno koliko smo godina živjeli, nego je važno kako smo živjeli. Da je Miroslav odabrao svijet, vi danas ne biste bili ovdje. Mi danas ne bismo gledali njegov primjer, mi danas ne bi zastajali kraj njegovog groba u ovoj crkvi Navještenja Marijina.“

Podsjetivši nadalje da je u džepu bl. Bulešića nakon mučeništva pronađena samo maramica i izlizana krunica, želio je naglasiti okupljenima da se na njegovu primjeru treba i u tome nadahnuti te nabožne predmete ne samo posjedovati već koristiti, napose krunicu. „Ne samo da ga molimo za zagovor, nego da i mi živimo tako“, rekao je propovjednik te je podsjetio da nam Crkva daje svece kao primjer. „Lijepo je ići na hodočašća, ići u svetišta, ali ono najvažnije što se nalazi u svakoj župnoj crkvi je oltar, svetohranište i sveta misa“, podsjetio je propovjednik.

„Ovo hodočašće neka vas poveže s tim primjerima, pa kad budete slavili svaku svetu misu, sjetite se svih naših mučenika, svih onih koji su se tim istim Bogom hranili i s tim Bogom u zajedništvu živjeli. Molite u ovoj svetoj misi da te nakane, molite na sve nakane koje nosite sa sobom. Blaženi Miroslav je bio svećenik, pomoliti se za sve naše svećenike, posebno vašeg nadbiskupa, posebno vašeg župnika, bez obzira da li on ovdje ili nije. Dužni ste svake nedjelje, moliti se za nas svećenike. I ja bih se usudio reći i ako ne molite za svećenike, ispovijedajte to. To je ozbiljan grijeh propusta. Ako ne molite za svećenike. I nemojte dragom Bogu govoriti kakvi bismo mi trebali biti, zna on bolje nego vi i bolje nego mi. Molite da budemo po srcu Isusovu. Molite za sve svećenike. Molite za čitav naš narod, on je sin našega naroda i na koncu molite za dar opraštanja. Miroslav je veliki zagovornik u praštanju. Neka nam pomogne da živimo slobodni radosni s Bogom i u Bogu, kao što je on živio“, zaključio je vlč. Zgrablić.

Hodočasnici su dan nastavili posjetom Poreču, gdje nadbiskup Zgrablić održao katehezu, a hodočasnike je pozdravio i porečki i pulski biskup Ivan Štironja.