1. Drago mi je što u ovoj prigodi otvorenja 62. Teološko-pastoralnog tjedna mogu pozdraviti Vas, veliki kancelaru uzoriti kardinale Bozaniću, braćo nadbiskupi i biskupi, cijenjeni dekane prof. Šimunoviću, uvaženi profesori, svećenici, redovnice i redovnici, bogoslovi i drugi koji ste se okupili ovdje u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na Kaptolu ili nas pratite putem interneta.

Znakovito je što su organizatori za ovaj susret u tijeku epohalnih promjena odabrali važnu temu o Preobrazbi svećeništva u promjeni epohe. Tema nas vodi u Dvoranu Posljednje večere čuti iznova Isusov govor svojim apostolima, posebice iz Ivanova pera, kada u prisnom razgovoru odgovara na njihova pitanja i probleme, daje im novu zapovijed, obećava asistenciju Duha Svetoga i moli Oca nebeskoga neka ih ne uzima iz svijeta, već neka ih sačuva od utjecaja Zloga. Naziva ih svojim prijateljima pa ih sokoli i najavljuje svoju muku i uskrsnuće.

Svećeništvo je uvijek bilo među prioritetnim temama na sinodama i saborima, na kongresima, rekolekcijama i tribinama. Papa u miru, Benedikt XVI. je na svetkovinu Srca Isusova, (11. lipnja 2010.) zaključio Svećeničku godinu koja je bila proslavljena povodom 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya. Bilo je lijepo toga dana biti na Trgu svetoga Petra u najvećoj koncelebraciji svećenika, biskupa i kardinala s tadašnjim „Petrom naših dana“. Papa Ratzinger nije htio učiniti neki spektakularni događaj, već usmjeriti našu pozornost na poniznog župnika iz Arsa i potaknuti „obnovu svećeničke duhovnosti“, da bismo postali svjesni velikog milosnog dara koji zaređena služba predstavlja za Crkvu i svijet. Svećenik, naime, djeluje in persona Christi Capitis. Stoga, on ne stavlja sebe i svoje misli u središte, već pomaže ljudima otkrivati Očevo lice. Pozvan je poistovjetiti se s Kristom da bi sa sv. Pavlom mogao reći, „živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“. U tom vidu svećenik nije „gospodar, već sluga Riječi“, „glas koji viče u pustinji: ‚Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze‘“ (Mk 1, 3). Kao alter Christus on je u službi ljudima i poslužitelj njihova spasenja, sreće i istinskog oslobođenja. Zato je Crkva zahvalna Bogu za neprocjenjivi dar svećeništva u korist svijeta i čovječanstva.

2. Neka i ovaj 62. Teološko-pastoralni tjedan o Preobrazbi svećeništva u promjeni epohe bude znak zahvalnosti i priznanja svećenicima za njihov apostolski rad, samozatajno služenje, ljubav i za vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao. Usprkos skupini onih koji su diljem svijeta činili zločine, pa je zbog njih Crkva zadnjih godina „strašno trpjela jer su bili na sablazan zajednici vjernika i svijeta“ (Benedikt XVI.).

Poželio bih da doprinos i izlaganja s ovoga Tjedna o „preobrazbi svećeništva“ budu tako obrazloženi da sudionici osjete „duh preobraženja s Tabora“, pa poput apostola Petra „promucaju“ da im je „lijepo biti ovdje“ i razmatrati otajstvo svećeničke službe koju je posebice uzorno izvršio sv. Ivan Marija Vianney. On je, naime, jednakim poletom slavio svetu misu na oltaru i slušao pokornike u ispovjedaonici. A narod je u njemu prepoznao i zavolio glas Dobrog Pastira. Često je ponavljao kako mu je „žao kad svećenik misu rutinski slavi“, ili pak „kad je bez duhovnog života“.

Toliko je uzvišeno mislio o svećeništvu da je govorio „kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca.“

Svećenicima je, naime, Gospodin povjerio odgovornu zadaću biti „navjestitelji njegove istine koja spašava“, te biti „Kristov glas u svijetu koji bježi od Boga“. U sadašnjim velikim „epohalnim promjenama“, gdje sva manje ima interesa za duhovno i Božje, svećenici moraju „govoriti i svjedočiti ono što su „vidjeli, osjetili i doživjeli u susretu s njim“. A onda privatno, po trgovima i s krovova s apostolom Pavlom ponavljati da imaju osobitu milost što ih je Gospodin „u Kristu izabrao prije postanka svijeta da budu sveti i neporočni pred njim“, te ih u „ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe, dobrohotnošću svoje volje“ (Ef 1, 3 – 5). Oni, naime, obavljaju nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: U ime Isusovo izgovaraju riječi odrješenja od grijeha naših, a to onda mijenja stanje našega života. Svojom molitvom nad darovima kruha i vina u činu pretvorbe uprisutnjuje Krista Uskrsnuloga među nama. Zato se i veli da svećeništvo nije obična služba, nego otajstvo i sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Papa u miru Benedikt XVI. je to nazvao „Božjom smjelošću“ kojom sebe povjerava ljudskim bićima, pa usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima djelovati u njegovo ime. Ta je „Božja smjelost uistinu velika“, veli papa Benedikt XVI. (Homilija na završetku Svećeničke godine).

Želim plodno i uspješno zborovanje na 62. Teološko-pastoralnom tjednu. Hvala na pozornosti.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Zagreb, 25. siječnja 2022.