Osvrnuvši se na misna čitanja toga dana, o. Zdravko stavio je naglasak na poniznost koju Isus traži od svojih apostola koji su željeli prva mjesta u nebeskom Kraljevstvu. „Sveti Ciprijan zapisao je da je poniznost temelj duhovnog života. Na latinskom jeziku poniznost se kaže humilitas, a svoj korijen ima u riječi humus – najplodnija vrsta zemlje koja pospješuje rast biljaka. Dakle, bez istinske poniznosti nema duhovnog, a niti ljudskog sazrijevanja”, istaknuo je između ostalog propovjednik.

Podsjetio je kako je čovjeku teško biti ponizan, jer želi biti velik, važan i dominatan nad drugima. No, da bi stekao poniznost važno se upitati što Gospodin traži i očekuje od čovjeka? Kakvi bismo morali biti da Isus bude s nama zadovoljan? U svakom slučaju, Bog i ljudi očekuju od nas da budemo dobri, miroljubivi, radosni, strpljivi, jednom riječju; malo više ponizni.

Potom je o. Zdravko napomenuo da bi hrvatska riječ poniznost mogla značiti: ići po nizini gdje nema uzvišica, ni oštrica, tj. kompleksa veće vrijednosti. Jer ponizan čovjek nije bahat, nije umišljen, nije samodopadan, ne gura se tamo gdje mu nije mjesto, on živi u istini, ima zdrav sud o samome sebi, duboko je svjestan svojih sposobnosti i svojih slabosti.

Poniznost je u potpunosti živio sv. Josip, koji nije bio u središtu pažnje, nije imao glavnu ulogu, nije bio glasan, nije bio nametljiv i nama je ostavio primjer kakvi trebamo biti. Sv. Josip je bio velik za Boga jer je jako volio Isusa i Mariju. On se brinuo za njih i neprestano je osluškivao nadahnuća Duha Svetoga. On je bio ponizan službenik Božji, te je nastojao činiti što mu je Bog naređivao. Bio je ponizan suradnik Božje milosti. Dopuštao je da mu se Bog trajno miješa u njegovu svakodnevnicu.

U nastavku propovjedi predvoditelj slavlja zaželio je da “i mi poput sv. Josipa izvršavamo svoje dnevne zadatke, da se brinemo o ljudima koji su nam povjereni, da zarađujemo svoj svagdašnji kruh poput brojnih očeva i majki; skrovito i tiho, radišno i ponizno, skriveno od javnosti, ali ne i od Božjih očiju”.

„Sveti Josip nije činio neka posebna čudesa, međutim on sam je čudo Božje ljubavi; njega je Bog odgojio kako bi u svoje vrijeme preuzeo odgoj Božjeg Sina… Bio je ‘čovjek periferije’, koji ne privlači pažnju na sebe, ali upravo iz te periferije, iz drugog plana, ponizno djeluje na bitna događanja u Božjem planu“ istaknuo je o. Zdravko.

Na kraju je preporučio vjernicima i karmelićankama da pokušaju biti lijepi poput sv. Josipa tamo gdje žive; u obiteljima, u redovničkim zajednicama, u redovnim dužnostima, te da budu marljivi, brižni, dobri, odgovorni, ponizni službenici Božji koji rade u Božjem vinogradu, njemu na slavu.

Misno slavlje pratile su skladnim pjevanjem čuvarice svetišta pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a vjernici su im se pridružili. Svečanom pjesmom: „Zdravo budi sv. Josipe“, čije je stihove i glazbu napisao Dražen Car, karmelićanke su Domovinu i narod povjerile zaštiti i zagovoru sv. Oca Josipa.