Misa Večere Gospodnje na Veliki četvrtak predstavlja ulazak u dvoranu Posljednje večere i sudjelovanje u velikom daru kojeg je Isus ostavio svojim učenicima kako bi ostao s njima do svršetka svijeta, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„To je trenutak u kojem se za nas ponazočuje cijelo Kristovo vazmeno otajstvo koje je započelo posljednjom Kristovom večerom, nastavilo se njegovom gorkom mukom i smrću na križu, a zaključilo slavnim uskrsnućem“, rekao je mons. Zgrablić. Stoga i liturgijsko slavlje Večere Gospodnje „neće završiti na uobičajeni način s ‚Idite u miru‘, nego u tišini i molitvi“, a sutradan se nastavlja „ponovno tišinom i molitvom u obredima Velikog petka. Tako ćemo u tišini, sabranosti i molitvi dočekati veličanstveni događaj Isusova uskrsnuća u Vazmenoj noći“, rekao je zadarski nadbiskup.

Razmatrao je značenje geste Isusove posljednje večere koju evanđelist Ivan opisuje riječima: „Isus je znao da je došao njegov čas“ (Iv 13, 1).

„Ovaj izraz ‚čas‘ vrlo je bremenit svojim sadržajem u Ivanovom evanđelju. Cijeli Isusov život bio je iščekivanje i priprema za ovaj trenutak. Još na početku svoga evanđelja i na početku Isusovog javnog djelovanja, kod prvog znamenja koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj, sv. Ivan nam donosi Isusove riječi koje je rekao svojoj majci: ‚Još nije došao moj čas‘ (Iv 2, 4). No, sada je došao taj ‚čas‘. Poput trudne žene. Ovaj ‚čas‘ nosi u sebi život i trudna žena zna kada dolazi čas, vrijeme rađanja. Cijela trudnoća priprema je za rađanje novog života. Cijeli Isusov život i djelovanje bilo je poput vremena ‚trudnoće‘, a sada je došao čas trudova i rađanja novog života, rađanje spasenja za sve u svijetu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Pojasnio je i što za čovjeka znači Isusov prijelaz k Ocu o kojemu sv. Ivan kaže: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“(Iv 13, 1).

Večernja liturgija na Veliki četvrtak je „sveti čin u kojem smo mi na sakramentalan način sudionici Posljednje večere. Mi smo Isusovi učenici okupljeni na večeru koju nam je on pripravio. Mi smo učenici kojima večeras Isus ‚pere noge‘ jer nas čisti od svake prašine, ovozemaljskoga, koje se nakupilo na našim nogama i koja nas snažno vuče prema ovoj zemlji. Isus nas ‚pere‘ od ovozemaljskoga da bi nas proslavio nebeskim, ljubavlju Oca i Sina. Stoga, mi se prepoznajemo večeras u učenicima, mi smo ti ‚njegovi‘ koje do kraja ljubi, mi smo ti kojima on večeras pere noge, čisti od ovozemaljskoga, o kojima nam  govori sv. Ivan. Mi smo ti za koje se Isus žrtvuje. Ovo je naš ‚čas‘“, poručio je mons. Zgrablić.

Propovjednik je istaknuo i Velikosvećeničku Isusovu molitvu s Posljednje večere koja počinje riječima: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinitog Boga i koga si poslao – Isusa Krista (Iv 17 ,1 – 3)“.

„Dakle, Isusov ‚čas‘ sastoji se u proslavi Oca i Sina i u daru vječnog života svima koji su njemu povjereni. Ova proslava Oca i Sina i život vječni su u uskoj međusobnoj povezanosti. Slava Oca i Sina je u njihovom jedinstvu ljubavi života vječnoga. Isusov ‚čas‘ trenutak je našeg uključenja u njihov slavni život po daru života vječnoga. Isusov ‘čas’ koji je započeo uključuje i svakoga od nas“, naglasio je mons. Zgrablić.

Čovjek duboko čezne za životom i ima otklon od smrti. „Kada Isus govori o životu vječnom u kontekstu svoje smrti i svoga ‚časa‘, o onom životu po kojem se proslavlja Otac i Sin, onda govori o autentičnom životu, istinskom, životu u kojem se ispunjavaju i sve čežnje za životom ljudskog srca; onaj život koji je u punini. Život kojega prekida smrt nije u punini život. Kad govori o životu vječnom, Isus ne misli samo na život poslije smrti, nego na život koji se može oduprijeti smrti i koji može i mora započeti već na ovome svijetu. Samo ako sada živimo autentičnim životom, punim životom, životom kojega ni smrt ne može prekinuti, onda već živimo punim, vječnim životom“, poručio je zadarski nadbiskup.

Kako ostvariti takav život kazuje nam Isus: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga i istinitog Boga i koga si poslao – Isusa Krista“ (Iv 17, 3).

„Isus kaže da se život vječni sastoji u poznavanju Boga i Isusa Krista. Poznavanje o kojem govori Isus nije jednostavni čin razuma i znanja, nije informacija. Ponajprije, to je poznavanje koje nas u sebe uključuje, a to je međusobni odnos. Naš život je suodnos. Nitko sebi život nije dao. Naš život nastaje u odnosu osoba. Kad umre neka nama draga osoba, ta smrt je bolna jer prekida naš suodnos koji je veza života i ljubavi.

U svetopisamskom smislu, ‚poznavati‘ je usko povezano s trenutkom početka života u trenutku začeća. Knjiga Postanka kaže: „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi…“ (Post 4, 1). Poznavanje je suodnos života: dar i primanje; prijenos života. Tako i naš život: samo u suodnosu s onim koji je Život, naš život može opstati. Samo onaj koji je izvor Života i moj suodnos s njime može me voditi u život i preko smrti. Samo ako smo povezani s Besmrtnim i mi možemo živjeti“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši Ivanovu riječ: „Isus je Uskrsnuće i Život“.

„Samo ako smo s njime povezani, On nas može nositi preko noći smrti u dan koji nema zalaza, u vječnost. Poznavanje Boga tako postaje život vječni. Naš život postaje autentičan, pravi, puni život, vječni život, poznavajući Onoga koji je izvor svakog života i po kojemu i u kojemu sve postoji“, istaknuo je propovjednik.

Euharistija je nebeska gozba u kojoj blagujemo Tijelo i Krv Kristovu, da bismo u Kristu živjeli. „Vrijeme je to našeg suumiranja i suuskrišavanja s Kristom na vječni život. Euharistija je naš ‚čas‘ u kojem srastamo s Isusom Uskrslim“, rekao je predslavitelj, potaknuvši da „sve dublje upoznajemo Isusa koji je slika Boga živoga, da živimo u zajedništvu i dijalogu s njime“.

„Naučimo od Isusa ispravno i autentično živjeti. Budimo njegovi svjedoci. Budimo, po Isusovu primjeru, ljudi koji jedni drugima peremo noge, a ne ljudi koji se jedni na druge nabacujemo blatom. Imajmo udjela u načinu Isusovog života, kako bismo imali udjela i u njegovom vječnom, proslavljenom životu“ potaknuo je mons. Zgrablić. Poželio je da im u tome pomogne Marija koja je bila najbliže Isusu: „začela ga i nosila pod svojim srcem sve do časa rođenja; pohranjivala je u svoje srce sve događaje Isusova života i o njima prebirala u srcu“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić je prenio Presveti Oltarski Sakrament u tzv. „Božji grob“ u pokrajnjoj lađi katedrale. Katedralni zbor sv. Stošije pod vodstvom mo. Žana Morovića predvodio je pjevanje pučkog napjeva Gospin plač, a puk je bio u molitvi i klanjanju pred „Božjim grobom“.