Na susretu su sudjelovali umirovljeni vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić te dijecezanski i redovnički svećenici koji žive i djeluju na području Vrhbosanske nadbiskupije.

Sabor je počeo euharistijom u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda, kojom je predsjedao nadbiskup Vukšić.

Na početku mise rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić pozdravio je nadbiskupa Vukšića, kardinala Puljića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića kao i ostale nazočne misnike. Upozorio je braću svećenike da pripaze da ne sjede na mjestu gdje je ranije, u jutarnjim satima, s kupole sjemenišne crkve na jednu od klupa pao komad žbuke, te da se „žarče mole Bogu“ da se isto ne bi dogodilo tijekom mise.

Nadbiskup Vukšić pozdravio je sve nazočne te izrazio radost da su se ponovno sabrali na euharistijskom slavlju i to u veoma velikom broju. Primijetio je da to predstavlja „vrlo lijepi izraz međusvećeničke solidarnosti“ i svećeničke molitve i brige za tu partikularnu Crkvu. Također se osvrnuo na incident na koji je prethodno upozorio preč. Spajić.

„Ova crkva očito treba obnovu kao što i naše duše trebaju obnovu. Ponekad nešto žbuke ‚otpadne‘ i u našim srcima, i u našim savjestima… u našim životima, pa je potrebno Božje milosrđe, jedna ‚mistrija‘, da to lijepo zatvori“, kazao je nadbiskup Vukšić.

Izrazio je uvjerenje da će u budućnosti biti obnovljeno cijelo sjemenišno zdanje da bi sjemenišna crkva „zasjala u svoj svojoj ljepoti“.

Izrazivši radost zbog godišnjeg svećeničkog okupljanja, nadbiskup Vukšić u propovijedi se osvrnuo na naviješteno Evanđelje po Ivanu o Isusovom razgovoru s Nikodemom, „pobožnim i uglednim Židovom farizejske sljedbe, članom Velikoga vijeća i učitelja Mojsijeva zakona, koji se zanimao za Isusov nauk i djelovanje.

„Tako proizlazi iz opisa u kojemu sveti pisac na početku kaže da je Nikodem došao Isusu obnoć (Iv 3, 2). Ali iz toga prvog spomena Nikodema očito je također da je već imao neka saznanja o Isusu pa ga naziva učiteljem. Taj svoj prvi razgovor s Isusom Nikodem započinje riječima: ‚Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime‘ (Iv 3, 2)“, podsjetio je nadbiskup Vukšić.

Dodao je se u Evanđelju po Ivanu, osim u noćnom susretu s Isusom, Nikodema spominje još dvaput: drugi put kad su glavari svećenički i farizeji, oko pola godine prije osude i smrti, pokušali uhvatiti Isusa, a Nikodem se u Velikom vijeću tomu, sada već javno i glasno, kao legalist usprotivio riječima: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?“ (Iv 7, 51) i treći put kad je nakon Isusove smrti, na vrlo vidljiv način, stao na Isusovu stranu sa svojim prijateljem Josipom iz Arimateje, koji je također kriomice bio Isusov učenik, te došao na Golgotu i posvema otvoreno pomogao oko Isusova ukopa (Iv 19, 39 – 42).

Nadbiskup Vukšić ukazao je potom okupljenim svećenicima na pouke iz Nikodemova iskustva s Isusom koje danas mogu i trebaju primijeniti u svom dušobrižničkom radu s ljudima. Kazao je da je, prije svega, Nikodem bio čovjek koji je tražio Boga, te da svoje izbore, očito, nije donosio „odjednom i naglo“ nego „postupno i sazrijevajući“. Dodao je da je Nikodem bio „neumoran i uporan u traganju za istinom i tražio ju je gdje je smatrao da će naći pravi odgovor na svoja pitanja i nedoumice“, a da je Isus bio „vrlo strpljiv s njime i s njegovom duševnom potrebom da u laganom procesu napreduje u svojim uvjerenjima i raste u svojoj vjeri“.

„Iz svetopisamskih izvještaja proizlazi, dakle, da je Nikodem bio primjer upornog, opreznog i poniznog tražitelja Boga, a Isus svojim ponašanjem prema Nikodemu svim pastoralnim djelatnicima, a prije svega svećenicima, zauvijek ostaje primjer razborita i strpljiva dušobrižnika, koji prepoznaje i uvažava stvarno stanje čovjeka koji traži Boga. Pri tomu, Isus računa s ljudskim nesigurnostima i prepoznaje ih, ali ne odbacuje čovjeka zbog njegovih slabosti, već za svakoga uvijek ima otvorena vrata i strpljivo čeka“, naglasio je vrhbosanski nadbiskup.

Citirajući prvu rečenicu pročitanog evanđeoskog odlomka: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16), nadbiskup je rekao da je glavna poruka tih riječi da je Bog „vrlo ljubio svijet!“ te da ga i danas „jednako snažno ljubi“. Iako ljudi najčešće vole ono za čim osjećaju potrebu, ono što žele imati, što im koristi i što im čini dobro, Bog, naprotiv, nema potrebu ni za čim.

„On je punina dobroga i ne ljubi iz koristi. Bog ljubi ne radi svoga dobra nego radi dobra drugoga. Bog je darivanje sāmo. Dapače, daruje sebe. Svoga Jedinorođenca! Tako je govorio Isus“, kazao je mons. Vukšić.

Istaknuo je da, nakon što je od Isusa naučio način i pastoralnu metodu strpljenja i otvorenosti, svaki svećenik i dušobrižnik iz Isusova susreta s Nikodemom treba naučiti također što bi trebao biti sadržaj njegova susretanja i razgovora s ljudima i što bi svećenik kao „drugi Krist“ trebao ljudima svjedočiti. Uz to, istaknuo je nadbiskup, dobar dušobrižnik, poučen Isusovim primjerom, „zna da su duhovne potrebe ljudi jedini razlog njegova postojanja i poslanja“.

Na kraju je pastir Crkve vrhbosanske svim svećenicima zahvalio za njihovo služenje; za svaki susret u kojemu su kao „drugi Krist“ strpljivi sa svojim vjernicima i drugim ljudima, koji im se obraćaju; što znaju čekati da „milost Božja u njima dovrši dobro djelo obraćenja i posvećenja“ te pozvao da uvijek zahvaljuju što su „izabrani naviještati i poslani svjedočiti istinu da Bog toliko ljubi čovjeka da je dao svoga Sina Jedinorođenca radi toga da nitko ne propadne nego da svi imaju život vječni“.

Na početku radnog dijela u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije sve je još jednom pozdravio nadbiskup Vukšić ističući da ga istinski raduje nastavak godišnjih svećeničkih susreta započetih još ratne 1995. godine u Franjevačkom samostanu u Visokom. Poželio je da se svećenici vrate svojim kućama duhovno obogaćeni zajedništvom na misnom slavlju te svakovrsno obogaćeni međusobnim susretima i sudjelovanjem u radnom dijelu susreta. Najstariji definitor Franjevačke provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene fra Drago Pranješ prenio je pozdrave u ime odsutnog provincijala fra Zdravka Dadića i Uprave te poželio svima Božji blagoslov, uspjeh, sreću i radost.

Moderator radnog dijela susreta mons. Slađan Ćosić podsjetio je da se susret svećenika redovno održava u drugu srijedu nakon Uskrsa pa takve susrete redovito nazivaju emaus prema evanđeoskoj zgodi koja opisuje dvojicu učenika na putu u selo Emaus nedaleko od Jeruzalema kojima se pridružio uskrsli Krist i kojega su prepoznali u lomljenju kruha. Također je kazao da će susret u određenom smislu biti i nastavak susreta u četiri arhiđakonata Vrhbosanske nadbiskupije.

Prigodno predavanje o upravljanju vremenitim dobrima Crkve održao je docent na Katedri kanonskog prava Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu i župnik u Ilijašu vlč. Ilija Marković. Podsjetio je na načela i odredbe kao polaznu točku o upravljanju vremenitim dobrima o čemu govori V. knjiga Zakonika kanonskoga prava. Kazao je da Crkva ima pravo na vremenita dobra te da crkvena dobra imaju trostruku svrhu: uređenje bogoštovlja, brigu za dolično uzdržavanje klera i drugih službenika i vršenje djela apostolata i dobrotvornosti.

Istaknuo je da vremenita dobra uvijek trebaju biti sredstva, a nikada svrha. Podsjetio je da župnik pravno predstavlja župu te da kod preuzimanja župničke službe polaže prisegu da će biti vjeran upravitelj u ime Crkve i pod vlašću dijecezanskog biskupa te da će tu službu obavljati brižljivošću dobra domaćina. Spomenuo je da je župnik odgovoran za ispravno funkcioniranje župe i na civilnom, a ne samo na pastoralnom području.

Ukazao je na potrebu dobre komunikacije župnika i dijecezanskog biskupa koji je dužan nadzirati upravljanje biskupijskim dobrima svih pravnih osoba u biskupiji. Istaknuo je na potrebu vjerodostojnosti na planu upravljanja vremenitim dobrima koja se pokazuje kroz odgovornost, autentičnosti i transparentnost. Progovorio je i o suradnju župnika s članovima župnog pastoralnog i župnog ekonomskog vijeća.

Podsjetio je i da su pojedine crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji proglašene nacionalnim spomenicima kulture BiH pa je, osim s upravom nadbiskupije, potrebno voditi računa o odredbama mjerodavnog državnog povjerenstva.

Na kraju je zaključio da vremenita dobra Crkve moraju prvotno služiti pastoralnom i evangelizacijskom poslanju Crkve kao i da to može biti jedan od načina za doprinos pastoralnom obraćenju župne zajednice i ispunjenju njezine osnovne svrhe „donositi evanđelje naviještanjem vjere i slavljenjem sakramenata“.

Mons. Ćosić je izvijestio o susretima u četiri arhiđakonata Vrhbosanske nadbiskupije pod vodstvom nadbiskupa Tome Vukšića i uz sudjelovanje njegovih suradnika u Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom održanim u ožujku 2023.: Toliškog arhiđakonata održanog u Tolisi 1. ožujka, Plehanskog arhiđakonata na Plehanu 2. ožujka, Fojničkog arhiđakonata 3. ožujka u Kreševu i Gučogoranskog arhiđakonata 8. ožujka u Travniku.

Zahvalio je domaćinima i glasnogovorniku Vrhbosanske nadbiskupije za medijsko praćenje tih susreta. Spomenuo je da su četvorica kanonika Stalnog kaptola vrhbosanskog na susretima kao arhiđakoni iznijeli izvješća. Rekao je da su osim pastoralnih tema, među ostalim, imali prigodu čuti statističke podatke u župama, dekanatima i arhiđakonatima koji, iako jesu – ljudski gledano – obeshrabrujući, trebaju biti poticaj za vjerodostojno življenje poslanja. Pozvao je župnike da na dekanatskoj razini nastave usklađivati praksu vođenja sprovoda kako bi to vodilo skladu župnih zajednica.

Ukazao je i na potrebu uvažavanja odredbi u vezi s gradnjom. Također je zamolio svećenike da u većem broju sudjeluju na Misi posvete ulja podsjećajući da je ona vidljivi znak zajedništva s nadbiskupom i prigoda za obnovu svećeničkih obećanja.

Izvješća su također dali ekonom i kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Vladimir Pranjić i preč. Mladen Kalfić.

Susret je završen zajedničkim druženjem u blagovaoni Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.