U uvodu je nadbiskup Hranić rekao da je nedjeljno euharistijsko slavlje bilo „duša i srce tradicijske kulturne baštine koja se stvarala u našim sredinama u našim župnim zajednicama. Liturgija, molitva i večernjice bile su nepresušno vrelo inspiracija i poticaj za njegovanje, za snaženje, za produbljivanje i pokazivanje običaja, za pokazivanje  narodnih nošnji i za stvaranje i njegovanje tradicijske baštine.“

Stoga je pozdravio sve okupljene „svjesne da je srce, izvor i vrhunac cjelokupnoga života nedjeljna sveta misa“.

Nadbiskup je posebice pozdravio predstavnike Grada Đakova, saborske zastupnike, predstavnike kulturnog, društvenog, gospodarskog i političkoga života i braću svećenike. Osobito je zahvalio KUD-u Sloga iz Sikirevaca koji je predvodio liturgijsko pjevanje. Vlastite dijelove mise pjevali su pučki i bez sviranja, a druge pjesme uz tamburašku pratnju.

Homiliju je mons. Hranić temeljio na liturgijskim čitanjima 14. nedjelje kroz godinu, i Evanđelju u kojemu se Isus čudi nevjeri svoji sunarodnjaka.

„Jako je mnogo nevjere ondje gdje je nikad ne bismo očekivali. Zato je moguće biti u okvirima vjere od djetinjstva i neprestano njegovati mišljenje da Bog postoji, i ne biti vjernik jer se vjera tiče nečega najkonkretnijega – života. Ako ja nikada nakon svoga krštenja nisam ušao u osobni odnos s Bogom, s njegovim utjelovljenim sinom Isusom Kristom, onda mogu primiti sve sakramente i nikada ne shvatiti temeljnu istinu: da je vjera način života, nadahnut Isusom Kristom i njegovim evanđeoskim stavovima, pristupima i ljestvicom vrednota. Samo odnos sa živim Bogom, Isusom Kristom, daje snagu našoj kršćanskoj vjeri. Isus i od nas traži ono što je tražio od svojih sunarodnjaka: promjenu razmišljanja i životnog stava, jer klica njegovog života je već prisutna u nama po vjeri i krštenju, po sakramentima pomirenja i euharistije. I to božansko sjeme želi rasti i izbiti na površinu, ‚isklijati‘ u stablo naše osobne i proživljene vjere, jer, bez proživljenog osobnog susreta i odnosa sa živim Bogom koji nam je objavio svoje lice u osobi Isusa Krista, ta vjera postaje od stabla otrgnuta grančica koja se, bez tla i vode, brzo osuši i uvene“, rekao je mons. Hranić.

„I kao što su naši stari dopuštali da ih živa tradicija, natopljena Bogom oblikuje i mijenja, da u Božjoj riječi tražimo i prepoznajemo poticaje i vidimo poticaje na promjenu u sebi, na promjenu svoga odnosa prema drugome, kako razmišljamo o odnosu prema općem dobru, prema onome što je dobro za naš narod i da ne dopustimo da nam vjera bude samo nekakav izvanjski običaj, paravan. Zato smo danas ovdje u okviru Đakovačkih vezova na nedjeljnom euharistijskom slavlju, ponosni na ono što su stvarali naši stari i što su nam prenijeli. Da to volimo i doista dopustimo da nas Božja riječ i evanđelje i danas pokreće, pita, mijenja, nadahnjuje, oblikuju i suobličuje Isusu Kristu“, zaključio je nadbiskup.

Misu su suslavili katedralni župnik preč. Ivan Lenić, i kanonik mons. Luka Marijanović.

Prije mise, nadbiskup je pratio svečani mimohod ispred katedrale.