Na lipanjsko ređenje prvoga Hrvata za svećenika Instituta misionara svetoga Križa, redovničke družbe posvećene slavlju tradicionalne latinske mise, u Zagreb je iz tanzanijskoga sjedišta družbe stigao i njezin vrhovni poglavar o. Antonius Maria Mamsery, koji je za Glas Koncila progovorio o jedinstvenom apostolatu koji povezuje benediktinsku kontemplativnost i franjevačku aktivnost, tradicionalnu liturgiju i misijsku službu.

„Afrički narod voli ples jer mu je doista u krvi. No istina je da u bogoslužju podjednako čezne i za tišinom dok mu se ples nerijetko nameće. Kada se pak vjernicima dopusti da sami odaberu, mnogi odabiru tišinu. Oni koji prvi put pohode naša tradicionalna euharistijska slavlja znaju reći: ‘Misa se vratila!’“ posvjedočio je sugovornik opisavši i evangelizacijsku snagu tradicije.

„Neki sam dan vidio snimku s proslave Tijelova u našoj misiji na kojoj đaci pjevaju gregorijanski napjev sv. Tome Akvinskoga; doista ne treba mnogo da ljubav prema tradiciji usvoje i djeca. A kada je vide oni koji nisu kršćani, ona postaje i sredstvom evangelizacije. Mnogo je muslimana koji su se, poslavši djecu u naše škole, oduševili ljepotom liturgije te se poželjeli krstiti. To dokazuje da evangelizacija ne ovisi toliko o onome što govorimo koliko o onome što činimo i onome što živimo“, ocijenio je o. Mamsery.

Govoreći pak o evangelizaciji u Tanzaniji, sugovornik je istaknuo prvenstvo susreta s euharistijskim Isusom, kojemu misionari svetoga Križa uz rad u poljima, bolnicama, školama i vrtićima svakodnevno posvećuju barem dva sata. „Presveto je naša elektrana! Sveti Toma Akvinski upozorava nas da ni jedan čovjek ne može dati ono što nema; svećenik ne može nahraniti duše ako sam gladuje. Njegova sposobnost da hodi drugima proizlazi iz sposobnosti da u tišini boravi pred Presvetim. (…) Ako to i ne mogu biti sati, ako to i ne može biti dnevno sudjelovanje na misi, susret s euharistijskim Gospodinom i za laike je preduvjet da ostanu zdravi i da ostanu zajedno. Današnji čovjek postaje sve bolesniji, a zajednice sve razjedinjenije jer takvih susreta manjka (…) Kada čovjek zaboravi da služi Gospodinu, drugima može darovati samo sebe: njegova riječ postaje središtem navještaja namjesto Božje riječi. Takav život iscrpljuje i lako se svodi na glumu ili performans, na očitovanje vlastite moći. A istinska je evangelizacija očitovanje Božje moći.“

Božjemu djelovanju o. Mamsery pripisuje i procvat zvanja u svojoj družbi, u čijemu sjemeništu trenutno živi 300 mladića. „Mlade na duhovni život poziva Bog, a mi samo prianjamo uza nj, moleći da mladi prepoznaju da ne moraju birati između Marte i Marije – da Crkvi mogu služiti istom i kontemplativno i aktivno. (…) Ipak, rekao bih da afrička svećenička zvanja imaju i dodatno poslanje. (…) Naši su predci primili vjeru od predaka naše europske braće. Kada Europi manjka duhovnih zvanja, pravedno je da joj Afrika zvanjima uzvrati za primljeno duhovno blago.“

Primijetivši da je pod pritiskom moralnoga relativizma i u Africi na udaru duh obiteljskoga zajedništva – čiji manjak u Europi prepoznaje u trendu napuštanja starijih i bolesnih osoba – sugovornik se osvrnuo i na trenutačne „liturgijske ratove“ u svjetlu crkvene povijesti. „Gorčina kojom obiluju današnji sukobi oko liturgijske tradicije pokazuje koliko smo doista Kristovi učenici. U ljubavi koju u Prvoj poslanici Korinćanima opisuje sv. Pavao takvim sukobima nema mjesta. (…) Vjerujem da je u tom smislu vrijedan i hrvatski primjer. Zaslugom sv. Ćirila i Metoda stoljećima ste s papinskim odobrenjem njegovali rimsku liturgiju na vlastitom jeziku i pismu. Takvu odanost puka i takvu velikodušnost pastira i danas valja zadržati“, zaključio je o. Mamsery u intervjuu s Glasom Koncila.