„Sinko, što ovdje vidiš, ne vidiš, i što ovdje čuješ, ne čuješ“, riječima svojega oca sažima svoje iskustvo Josip Maržić (Pag, 1948.), koji je kao osnovnoškolac od od 1959. do 1962. više puta posjetio Goli otok pomažući ocu Šimi u prisilnom prijevozu pločica koje su izrađivali golootočki zatvorenici.

„Otac ih je prevozio pet godina po direktivi Partije jer bi u suprotnom i sam završio na Golom, a na isti su način primoravali i druge pomorce iz Neviđana, s Pašmana, Ugljana… Za 6-7 ljetnih tura dobio bi nešto goriva, ali katkad ni to, pa smo morali ploviti na jedra“, prisjeća se Maržić, koji je svoje svjedočanstvo iznio prvi put, potaknut intervjuom s redateljicom Tihom K. Gudac koji je 2024. objavljen u Glasu Koncila.

Sugovornik se prisjetio: „Tridesetak pločica dimenzija 20 x 20 centimetara bilo je pakirano u paletu koju bi nosila dvojica zatvorenika.  (…) Naoružani udbaši dovodili bi ih i odvodili u koloni jednoga po jednoga te bi prije i nakon ukrcaja detaljno pregledali brod. Budući da tijekom ukrcaja zatvorenici nisu smjeli govoriti ni uzeti predah, nerijetko bi se srušili od umora“.

„No takve bi samo odnijeli i zamijenili drugima. (…) Na brodu smo imali burilot sa 50 litara vode za piće i kuhanje. Uzeo sam vode u pot, a jedan zatvorenik pitao me da dam i njemu piti. Dao sam mu pot, ali uto je s obale doletio udbaš s puškom i kundakom ga srušio na pod. Udario ga je tako snažno da sam bio siguran da ga je ubio“, opisao je Maržić, koji se u kasnijim posjetama Golomu otoku uspio i zbližiti sa zatvorenicima.

„Kada bi udbaši otišli u kantinu te bih ostao sam sa zatvorenicima, davao sam im vode i raspitivao se o njihovu životu. Ti su ljudi bili nalik hodajućim mumijama: na njihovim kostima jedva je bilo mesa, a paletu pločica koju bi prenio jedan zdrav čovjek jedva su nosila njih dvojica. (…) Hodali su sporo, uvijek pognute glave, a i govorili su polagano, neprestano se osvrćući gleda li ih tko jer su zbog tih razgovora mogli završiti u samici“, prisjetio se.

Maržić je podijelio potresna sjećanja: „Najviše su mi se u sjećanje urezale priče o pojedincima koji su se pokušali spasiti plivanjem. Takvima bi stražari s obale puškom gađali glave kao tikve na vodi, a onda bi obitelji javili da je zatvorenik pobjegao. I danas sanjam te prizore“.

Međutim, najgoremu prizoru i sam je svjedočio: „Zatvorenicima koji su sudjelovali u ukrcaju ruke su uvijek bile zavijene krpama. Pretpostavljao sam da je to stoga što nisu imali rukavice. No kada sam ih napokon pitao o tome, jedan od njih razvio je krpu i pokazao mi izrezan dlan“.

„‚Vidiš li ono gdje piše: ‚Tito‘?‘ rekao je pokazujući mi crveni natpis na stijeni iznad zatvoreničkih baraka i zgrada uprave. ‚To je ispisano krvlju‘. Udbaši su zatvorenike tjerali da rukama deru po stijenama dok im ne krene krv, a svaki put kada bi im rana zacijelila, morali su se ponovno penjati dva kilometra i ‚bojiti‘ natpis! Da bi izbjegli tu bolesnu torturu, zatvorenici su mi priznavali da su si sami otvarali rane“, ispričao je Maržić ističući da su među zatvorenicima uglavnom bili Hrvati s kontinenta.

„Oni su mi sami rekli da na otoku više nema informbiroovaca, no tvrdnja nekih da su mučenja prestala s informbiroovcima obična je laž. Rekao bih čak da su gore od njih prolazili hrvatski domoljubi. Nakon 1958. oni su uglavnom i zatvarani na Goli otok jer su se na svadbi ili u društvu usudili zapjevati Vilo Velebita, Ustani, bane ili koju crkvenu pjesmu“, objasnio je svjedok koji je i sam desetljećima bio pod promatranjem Udbe.

„Goli otok ponovno sam posjetio brodom tek u ljeto 1991. i ondje se pomolio za žrtve. U vrijeme kada smo stekli neovisnost moći slobodno otići na to mjesto i obići ga značilo je osjetiti istinu i pravdu. No kada biste me pitali ima li ondje nešto da nije grozno, odgovor bi bio: ne. Na Golom otoku umrla je riječ ‚lijepo‘“, zaključio je sugovornik.