Draga braćo i sestre!

Danas župa Sesvete slavi svetkovinu svojih naslovnika Svih svetih. Drago mi je da sam danas s Vama u ovom središnjem župnom slavlju. Vašem župniku velečasnom Duji Kurtoviću zahvaljujem na pozivu te vas sve u Kristu pozdravljam.

Na ovu Svetkovinu Crkva naš pogled usmjerava prema visinama, prema nebu, prema onoj konačnoj budućnosti koju je Bog pripravio čovjeku. Današnja nam Svetkovina naviješta veliku istinu kršćanske vjere: čovjek nije stvoren samo za prolaznost, nego za vječnost, za zajedništvo s Bogom. Zato kršćanski život ima svoj cilj, a taj je punina života u Bogu, a to je svetost.

Drugi vatikanski koncil naglasio je da su svi u Crkvi pozvani na svetost (usp. LG 39). A sveti papa Ivan Pavao II., kojega volimo nazivati Papa hrvatske nade, snažno je isticao da se ideal kršćanske svetosti »ne smije pogrešno shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednoga života koji mogu živjeti samo neki ‘velikani’ svetosti«. Naprotiv, »putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka« (NMI 31). Zbog toga je On na početku trećega tisućljeća tražio da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi svetost kao visoko mjerilo redovitoga kršćanskoga života (usp. NMI 31).

Dok danas pred vama spominjem papu Ivana Pavla II. dolazi mi u sjećanje jedno slavlje svete potvrde ovdje, godinu dana prije blagoslova Pastoralnog centra. Nakon što sam se dan ranije vratio s duhovno-studijskog hodočašća mladih svećenika i đakona Zagrebačke nadbiskupije u južnoj Poljskoj, tragovima pape Ivana Pavla II., dana 2. travnja 2005. godine u prijepodnevnim satima slavili smo ovdje sv. Potvrdu i sa čitavom Crkvom molili za Svetog Oca. Iste je večeri, u 21 sat i 37 minuta, papa Ivan Pavao II. preminuo, uoči Nedjelje Božjega milosrđa. Tih su dana Crkva i svijet sa zabrinutošću pratili posljednje trenutke zemaljskoga života pape Karola Wojtyle.

Papu Ivana Pavla II., koji je na početku našega tisućljeća, prije 25 godina pozvao čitavu Crkvu da ponovno otkrije kako cilj kršćanskoga života nije ništa manje nego svetost, danas promatramo u velikom zajedništvu svetaca na nebu. Sveti je Papa naglasio kako se kršćanstvo ne može zadovoljiti osrednjošću, površnom religioznošću ili samo izvanjskim ispunjavanjem vjerskih dužnosti. Pritom je Ivan Pavao II. postavio pitanje: Ne znači li pitati nekoga želi li primiti krštenje istodobno i pitati ga želi li postati svet? (usp. NMI 31).

A mogli bismo danas dodati: ne znači li i primiti sakrament potvrde istodobno prihvatiti odgovornost da svojim životom svjedočimo Krista i težimo prema svetosti? Vjerujem da su među nama i neki od onih koji su toga travanjskog dana 2005., prije 21 godinu, primili sakrament potvrde. Danas su to odrasli ljudi, sa svojim životnim odgovornostima, obiteljskim i profesionalnim obvezama. No, ono što su tada primili ostaje trajno: dar Duha Svetoga i poziv da budu svjedoci Krista u svijetu. Svetost nije nešto pridodano kršćanskom životu. Ona je njegov najdublji smisao.

Današnje prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja otvara pred nama veličanstven prizor. Apostol Ivan vidi silno mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti, iz svakoga naroda, plemena, puka i jezika. Svi stoje pred prijestoljem Božjim i pred Jaganjcem. To je slika nebeske Crkve, zajedništva onih koji su već stigli do punine života u Bogu. Zanimljivo je da se ne govori samo o malobrojnim izabranicima. Pred nama je nepregledno mnoštvo.

Danas, braćo i sestre, ne slavimo samo poznate svece, čija imena nalazimo u crkvenom kalendaru. Slavimo i nebrojene ljude koji nisu proglašeni svetima, ali su tijekom ovozemaljskoga života vjerno živjeli svoje poslanje i ostvarili kršćansko savršenstvo. Među njima su mučenici, zaređeni crkveni službenici, Bogu posvećene osobe, ali i očevi i majke obitelji, radnici, učitelji, liječnici, mladi i stariji, ljudi koji su u svakodnevnim životnim okolnostima ostali vjerni Bogu i svojoj savjesti. Zasigurno među njima ima i mnogo onih koje smo osobno poznavali, koji su obilježili naše postojanje, koji su živjeli jednostavnim načinom života, ali ispunjeni vjerom, dobrotom i ljubavlju.

U drugom misnom čitanju apostol Ivan izgovara riječi koje otkrivaju najdublji temelj našega kršćanskog dostojanstva: »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo!« (1 Iv 3,1). Tu započinje razumijevanje kršćanske svetosti. Mi nismo samo Božja stvorenja. Po Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga, postali smo djeca Božja. Svetost nije samo plod naših nastojanja, naših dobrih odluka i moralnih napora. Ona je prije svega Božji dar. Bog je onaj koji nas posvećuje. On svojom milošću preobražava naše srce. To, dakako, ne umanjuje našu odgovornost. Naprotiv, Božji dar nas poziva na slobodan i djelatan odgovor.

Svet čovjek nije onaj koji nikada nije pogriješio ili osjetio slabost, nego onaj koji se uvijek iznova vraća Bogu i dopušta da ga njegova milost mijenja. Apostol Ivan nastavlja: »Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti«. Kako je duboka ta misao! Već sada pripadamo Bogu, ali još nismo stigli do punine života koju nam je Bog pripravio. Kršćanin živi u sadašnjosti, ali je otvoren vječnosti. On ozbiljno prihvaća svoje zemaljske odgovornosti, ali zna da njegov život ima konačni cilj koji nadilazi granice ovoga svijeta. Kršćanska nada ne znači bijeg od svakidašnjosti, nego daje dublji smisao našem djelovanju u svakodnevnom životu. Čovjek koji vjeruje u vječni život ne smije biti ravnodušan prema zemaljskome životu. Naprotiv, upravo ga vjera poziva da ovaj svijet učini humanijim, pravednijim i otvorenijim Božjoj ljubavi, a to je put do svetosti.

Crkva po današnjem evanđelju stavlja pred nas na razmatranje Isusov govor na gori – Isusova blaženstva. To su u prvom redu obećanja. Ta obećanja nas svojim sadržajem uvode u jedan novi svijet, svijet univerzalnih vrjednota. Taj je svijet često potpuno različit od svijeta u kojem živimo. Svijet nerijetko uzdiže moć, uspjeh, bogatstvo i utjecaj. Isus, međutim, blaženima naziva siromašne, ponizne, čiste srcem, milosrdne, mirotvorce, one koji gladuju i žeđaju za pravednošću, one koji ostaju vjerni istini i onda kada zbog toga trpe. Isus time ne proglašava patnju ili nepravdu dobrima samima po sebi. On objavljuje da Božja ljubav posebno dolazi ususret onima koji se u njega uzdaju u svim okolnostima života.

Dragi vjernici, blaženstva su prije svega portret samoga Isusa Krista. Ona su svojevrsna Isusova biografija. Isus je siromašan duhom, jer iako je Sin Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ponizi, postade nama blizak, obličjem čovjeku nalik (usp. Fil 2,6-8). Isus je krotak i milosrdan. On je čist srcem, mirotvorac i progonjeni pravednik. On je onaj koji je svoj život potpuno darovao za druge. On je pozvao ljude na radost obraćenja. Isus je jasan znak Božjega milosrđa prema ljudima. Blaženstva nisu samo moralne preporuke ili popis krjeposti. Ona nam ponajprije otkrivaju Kristovo lice. Stoga živjeti blaženstva znači nasljedovati Krista. U tome je dubina kršćanskoga poziva na svetost: čovjek postaje svet sudjelujući u Kristovu životu.

Blaženstva nisu samo obećanja. Ona su temeljna usmjerenja Isusovih učenika, putokazi kojima trebaju ići oni koji žele slijediti Isusa. Ona postaju kriterij prosudbe za spoznavanje onoga što je dobro za čovjeka pojedinca, obitelj i društvo. Blaženstva su i stanovita jeka najdubljih težnji naše duše. Ona donose istinsko prijateljstvo, mir i radost.

Današnja Riječ Božja usmjeruje naš pogled na zemlju, u naš svakodnevni život, u naše obitelji i našu župnu zajednicu. Možemo se zapitati što znače blaženstva u životu jednoga grada, u kojemu ljudi često žive u žurbi, pod pritiskom brojnih obveza, ponekad i u osamljenosti. Biti milosrdan znači primijetiti čovjeka kojemu je potrebna pomoć. Biti mirotvorac znači ne širiti podjele i neprijateljstva, nego promicati razumijevanje i pomirenje. Gladovati i žeđati za pravednošću znači poštovati ljudsko dostojanstvo, zauzimati se za istinu, poštenje i opće dobro. Biti čist srcem znači njegovati iskrenost, vjernost i unutarnju slobodu.

Svetost se ostvaruje kada roditelji strpljivo odgajaju svoju djecu, kada supružnici ostaju vjerni jedni drugima, kada mladi nastoje živjeti prema svojoj savjesti, kada odgovorne osobe savjesno obavljaju svoje dužnosti. Ostvaruje se i onda kada netko pronađe vremena za osamljenu osobu, kada posjeti bolesnika ili pomogne čovjeku u nevolji. To su možda malene stvari u očima svijeta, ali one imaju veliku vrijednost pred Bogom. Svetost nije odvojena od života. Svetost započinje ondje gdje čovjek otvara svoje srce Kristu i dopušta da Božja ljubav oblikuje njegove misli, riječi i djela. Ona raste u obitelji, u župnoj zajednici, u vjernosti svakodnevnim dužnostima, u molitvi, u opraštanju i služenju bližnjima. Takvi ljudi možda nikada neće biti proglašeni svetima, ali upravo oni svojim životom svjedoče da je Evanđelje živo i da Krist i danas preobražava svijet. Stoga svetkovina Svih svetih nije samo pogled prema nebeskoj slavi, nego poziv na življenje Evanđelja ovdje i sada.

Draga braćo i sestre, velečasni Župnik je naglasio da se danas sa zahvalnošću spominjemo dvadesete obljetnice blagoslova ovoga Pastoralnoga centra kao i župnog stana u Sesvetama. Zahvaljujemo stoga Bogu za tolike koji su pastoralnom ljubavlju i brigom uložili sebe u ove građevine. Mislim na bivše župnike, župne vikare, sestre redovnice, sve župljane, Kristove vjernice i vjernike, bilo da su s ove strane granice života ili su već prešli tu granicu prema vječnosti. Sviju se sada sa zahvalnošću spominjemo jer su ostali dio našega duhovnoga župnoga zajedništva. Oni su svojim darovima, uloženim vremenom i radom pridonijeli i pridonose životu ove u našem Gradu prepoznatljive župne zajednice.

Dragi vjernici ovaj Pastoralni centar nije samo građevina. On je mjesto susreta, odgoja u vjeri, molitve i zajedništva. On je prostor u kojemu djeca upoznaju Isusa Krista, mladi otkrivaju ljepotu vjere i svoga životnog poziva, a odrasli produbljuju svoju kršćansku odgovornost. Župa je škola molitve, zajedništva i svetosti, gdje ljudi upoznaju Krista, rastu u zajedništvu s njime i postaju sveti.

Drago mi je što ova župa ima lijep broj djece i mladih, što su iz nje proizašla duhovna zvanja i što je i danas otvorena tom putu. Ovu župu poznam kao zajednicu koja se odlikuje hvalevrijednim pothvatima: okruženi smo lijepim zborom ministranata i ministrantica, izvanrednih djelitelja sv. Pričesti, zauzetih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, ovdje ima više pjevačkih zborova, molitvenih zajednica, organiziranih Caritasovih djelatnika, vjernica i vjernika koji se uključuju u razne župne inicijative. Naime, najdublji smisao župne zajednice je da bude škola u kojoj se uči slušati Božju riječ, slaviti Euharistiju, opraštati, živjeti u ljubavi i odgovorno služiti drugima. U toj školi ima mjesta za svakoga, ima mjesta i za one koji su se možda udaljili od Crkve, za ljude koji nose teret sumnje, boli ili životnih razočaranja.

Stoga danas želim posebno ohrabriti vaše svećenike: župnika vlč. Duju Kurtoviću, župnog vikara vlč. Maria Šarića i župnog suradnika vlč. prof. Anđela Malya, koji predano služe ovoj župnoj zajednici.

Draga braćo i sestre, valja se uvijek sa zahvalnošću sjećati svoje daljnje i bliže prošlosti. Danas zahvaljujemo Bogu za sve ono što je tijekom proteklih godina učinjeno u ovoj župi. Zahvaljujemo za generacije vjernika koji su u njoj živjeli, molili, primali sakramente i prenosili vjeru svojoj djeci. Zahvaljujemo za sve dobro koje je ovdje učinjeno, za djecu i mlade koji su rasli u vjeri, za duhovna zvanja koja su dozrijevala u ovoj zajednici. Zahvaljujemo i za Pastoralni centar koji je prije dvadeset godina blagoslovljen kao prostor susreta, rasta u vjeri i izgradnje župnoga zajedništva. Ali kršćansko sjećanje nije samo njegovanje lijepih uspomena. Ono je prije svega prepoznavanje Božje prisutnosti i vjernosti u našoj povijesti.

Pozivam vas sve da živite sadašnjost s oduševljenjem. To znači da se ne zadržavate samo na onome što je bilo, nego da prepoznajte poziv koji nam Bog danas upućuje. Župa je živa zajednica ako u njoj postoji radost evanđelja, otvorenost prema životu i spremnost na služenje ljudima. Zato i sadašnje vrijeme, sa svim svojim teškoćama i izazovima, treba prihvatiti kao vrijeme milosti i poslanja.

S pouzdanje se otvorite budućnosti. Kršćanska budućnost nije utemeljena samo na našim planovima, sposobnostima i očekivanjima. Ona je ponajprije u Božjim rukama. To ne znači da smijemo biti pasivni. Naprotiv, pouzdanje u Boga potiče nas da odgovorno radimo, odgajamo djecu i mladež, svjedočimo vjeru i gradimo zajedništvo. Ali pritom znamo da je Bog onaj koji daje rast i vodi svoju Crkvu. Stoga danas želim napose ohrabriti mlade. Ne bojte se velikih kršćanskih životnih ideala! Ne bojte se otvoriti svoje srce Kristu!

I zato, draga braćo i sestre, ne bojmo se svetosti! To je poziv što ga je Bog uputio svakome od nas. To je put kojim zajedno hodimo. To je i konačna budućnost kojoj se nadamo u zajedništvu s našom preminulom braćom i sestrama, kojih ćemo se sutra na Dušni dan posebno spomenuti, za njih moliti, pohađajući grobove svojih najmilijih. Naime, kršćansko sjećanje na pokojne nije samo vraćanje u prošlost, nego je ispunjeno nadom u budući susret s njima u Bogu. A oni koji su već stigli do cilja nisu nam postali daleki, oni su nam u Bogu još i bliži. U otajstvu zajedništva svetih ostajemo s njima povezani u Kristu.

Svi mi zajedno pripadamo jednoj Crkvi, koja na zemlji hodočasti, a u nebu već uživa puninu života u Bogu, u zajedništvu s našom Majkom i Kraljicom, Presvetom Bogorodicom Marijom. Amen.