„Vršenje svakodnevnih dužnosti najkraći je, najlakši i najpouzdaniji put u nebo“

Točno na današnji dan prije 150 godina, 19. svibnja 1874., rođen je časni sluga Božji Petar Barbarić. Bilo je to u utorak uoči svetkovine Duhova u naselju Šiljevišta, u mladoj župi Klobuk, koja je bila osnovana samo godinu dana prije toga, a kršten je sutradan nakon te svetkovine, u ponedjeljak 25. svibnja iste godine.

I.

Svetkovina Duhova, koja je dan rođenja Isusove Crkve, smještena je, dakle, između Petrova rođenja i njegova krštenja. Uoči Duhova je kao čovjek ušao u svijet ljudske zajednice. Tada je prvi put udahnuo i vjerojatno zbog toga također prvi put zaplakao, kao što to čine uglavnom sva novorođena djeca, i sigurno je svojim rođenjem obradovao roditelje i cijelu obitelj. A nakon Duhova udahnuo je krsnu milost Krista Spasitelja. Tim je pak činom ušao u svijet kršćanske zajednice Isusovih učenika i u njoj nastavio primati Božju riječ i ostala sredstva i znakove posvećenja kojima se, kako svjedoče kroničari njegova života, rado i često služio. I ne samo da je Božju riječ rado slušao i znakove posvećenja često primao, već je to, što je mnogo važnije, vršio na vrlo plodonosan način, jer je njegov život bio gladno i žedno polje koje je rado primalo Božje sjeme i rosu njegove milosti, pa je njegovo djelovanje, razmišljanje, suglasje i suradnja s Isusovim naukom donosilo brojne duhovne plodove.

Iako je već mnogo puta i u različitim prigodama bilo rečeno i napisano, čini se također potrebitim i prikladnim u ovoj svečanoj prigodi, a posebice u ovoj crkvi u kojoj se Petar često molio i u kojoj počivaju njegovi zemni ostaci gdje čekaju uskrsnuće, ponoviti i podsjetiti da je uzoran zemaljski život ovoga mladića, nakon iznenadne i tada neizlječive bolesti, završio u Travniku 15. travnja 1897. A kako kažu stari kalendari, ovih dana konzultirani kao i u primjeru krštenja, bilo je to na Veliki četvrtak, uoči Isusove muke, smrti u uskrsnuća, što je opet vrlo znakovito jer je to dan u koji je Krist ustanovio sakramente Euharistije i svetoga reda svećeništva u kojemu je Petar, nakon školovanja i priprave, namjeravao provesti svoj život.

II.

Petar je u Travnik radi školovanja i priprave za svećenika došao u jesen 1889., kad mu je bilo 15 godina, i ondje ostao još njih sȁmo sedam i pol. A kad je umro, među onima koji su ga poznavali vladalo je rašireno uvjerenje, da je na bolji svijet otišao mladić, kojemu će vrata raja biti širom otvorena jer je svoj život provodio nasljedujući primjere svetaca. Takvo uvjerenje okoline, u kojoj je Petar živio, za posljedicu je imalo i vrlo brza javna usmena i pismena očitovanja o njegovoj svetosti, pa se, na temelju njegova glasa svetosti od 1938. do 1943. u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu vodio redovni informativni postupak. Nakon toga je, zbog prekida nakon Drugoga svjetskog rata, slijedio dodatni biskupijski postupak od 2003. do 2007., a pravnu valjanost tih postupaka priznala je Kongregacija za kauze svetaca 2. veljače 2008.

Nakon završenoga biskupijskog postupka, i nakon što su, nakon toga, pripravljeni drugi redoviti i propisani spisi za potrebe nastavka postupka za beatifikaciju, koji se vodi u Rimu, u Kongregaciji za kauze svetaca raspravljalo se, prema uobičajenim normama koje vrijede i primjenjuju se za svakoga kandidata za oltar, o tomu je li Sluga Božji vršio kreposti u herojskom stupnju te je 27. svibnja 2014. održan poseban skup teologa savjetnika. Plod toga je da su svi sudionici na redovnoj sjednici Kongregacije 3. ožujka 2015., kojoj je predsjedao kardinal Angelo Amato, potvrdili da je Sluga Božji u herojskom stupnju posjedovao teološke kreposti vjere, nade i ljubavi te u jednakom stupnju također njima pridružene stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

III.

Nakon što je postupak, koji je vođen u Rimu, završen na pozitivan način, tadašnji pročelnik Kongregacije za kauze svetaca o svemu je izvijestio papu Franju te, pošto je ocjenu Kongregacije primio i prihvatio, Papa je 18. ožujka 2015. dao objaviti: „Potvrđuje se da je sluga Božji Petar Barbarić, novak-skolastik Družbe Isusove, posjedovao u herojskom stupnju teološke kreposti vjeru, nadu i ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i njima pridružene stožerne kreposti razboritost, pravednost, umjerenost i jakost.” I odredio je Papa istovremeno da se ovaj dekret objavi. No, to nije bio kraj posla već je to bio tek treći, sretno završeni, nastavak postupka za proglašenje blaženim.

Naime, prema crkvenim propisima, da bi bilo koji kandidat za oltar, koji nije mučenik, mogao biti proglašen blaženim, osim dokazanoga herojskog stupnja vršenja kreposti, potrebno je nepobitno dokazati, vođenjem još jednoga posebnog postupka, da se, po zagovoru upravo toga kandidata za oltar, zaista dogodilo čudo. To jest da je Božje milosrđe svojom čudesnom intervencijom u tom slučaju izravno odgovorilo na zagovor konkretnoga kandidata za oltar tako što se, protivno svim pravilima prirode, zbio neki događaj ili se, protivno svim zakonima medicinske struke i njezinim pravilima liječenja, dogodilo neobjašnjivo ozdravljenje od neke bolesti na način koji se može objasniti samo izravnim zahvatom svemogućega Boga u tom konkretnom slučaju.

U ovom času, dakle, još se čeka upravo taj četvrti nastavak postupka za proglašenje blaženim Petra Barbarića i njegov sretan završetak. A dotle, na osnovu općeg uvjerenja koje postoji o njegovoj svetosti, zadaća je svih nas, žive Isusove Crkve, moliti da se čudo dogodi i dokaže nepobitnim dokazima u zahtjevnom postupku.

IV.

Kao odgovor na pitanje: Na čemu se zasniva uvjerenje da je Petar provodio svetački život i što je uvjerilo Kongregaciju za kauze svetaca i samoga papu Franju da proglase kako je Petar kršćanske kreposti posjedovao u herojskom stupnju?, neka posluži dio dekreta kojim je to proglašeno. U nemu se kaže: „Petar je bio odličan đak i uzoran u svemu. Provodio je redoviti običan sjemenišni život, ali s puno točnosti, marljivosti i savjesnosti. Vidjelo se na njemu svakodnevno da savjesno surađuje s milošću Božjom. Bio je potpuno poslušan odgojiteljima i profesorima s puno poštovanja i poučljivosti, a prema su-drugovima uvijek društven i spreman pomoći. Bio je pravo svijetlo sjemeništa. Ozbiljno se pripremao za svećeništvo. Svoj duhovni profil Sluga Božji je najbolje izrazio u onoj svojoj čuvenoj rečenici: ‘Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraći, najlakši i najpouzdaniji onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.’

Posebna karakteristika njegove duhovnosti bila je velika pobožnost prema Srcu Isusovu. Širio je tu pobožnost ne samo kod svojih drugova nego ponajviše u svome rodnom kraju i župi. Isto tako je štovao Blaženu Djevicu Mariju i molio joj krunicu svakodnevno od najranijega djetinjstva. Nabavljao je od kuće velike količine krunica, davao ih blagosloviti u Travniku i obogatiti oprostima, a onda ih slao u zavičaj potičući sve na marijansku pobožnost.

Pokazivao je veliku revnost u apostolatu i među školskim kolegama a još više dok je preko praznika boravio kod kuće. Poučavao je i djecu u katekizmu i odrasle u vjerskim istinama, poticao ih na molitvu ili je zajedno s njima molio. Zanimao se za misije i pretplatio se bio i na jedan misijski časopis.

Petrova ljubav prema Crkvi i Vrhovnom svećeniku posebno je došla do izražaja u rujnu 1895. godine. Sluga Božji pokrenuo je tada inicijativu, uz suglasnost poglavara, da se i Travničko sjemenište solidarizira s cijelim kršćanskim svijetom i dade zadovoljština Kristovu namjesniku zbog javnih uvreda koje su mu tadašnje državne vlasti nanosile. (..)

U proljeće 1896. teško se prehladio nakon jednoga zajedničkog izleta. Dobio je smrtonosnu bolest tuberkulozu pluća. U bolesti je pokazivao savršeno predanje u volju Božju i divan primjer strpljivoga podnošenja bolesti.”

Odnosno, snažna je i jednostavna poruka primjera Petra Barbarića, da je vršenje svakodnevnih dužnosti jedini ispravan način konkretnih odnosa s Bogom i ljudima, izgradnje boljega svijeta te je zato najkraći, najlakši i najpouzdaniji put u nebo.